Jesu li sjemenke marelice prirodni izvor supstance koja ubija stanice raka bez uništavanja zdravlja? Esencijalni sastojak zove se leatril ili vitamin B17. Ako u ovom ima istine, zašto se za tu informaciju ne zna? Znamo zašto – farmaceutska industrija želi novac, ne želi zdrave ljude. Industrija koja se bavi rakom, prema realnim procjenama, raspolaže godišnje sa preko 200 bilijuna dolara širom svijeta.
Koliko je sve to istinito, srećom nismo bili primorani isprobati, ali kad bismo morali sigurno bismo isprobali sve što je potrebno. Logičnost, stručnost i istinitost svega navedenog, kao i uvijek, procijenite sami.
Sjemenke plodova zrelih marelica, sve što vam treba je 2-3 dana sušenja na Suncu, nakon toga ih tučete isto kao i bademe, u sredini sjemenke marelice se nalazi ukusna mesnata jezgra nalik pravom bademu. Osušena mesnata jezgra marelice, kao što smo rekli nalikuje na bademe. Jesti ih možete koliko hoćete, ukusne su i zdrave i možete ih čuvati kao i bademe cijelu godinu.
Što je zapravo leatril ili B17?
1952. biokemičar Dr Ernst Krebb Jr. iz San Francisca , zaključio je da je rak metabolička reakcija tijela na lošu prehranu i da bi hranjive tvari koje nedostaju u modernoj čovjekovoj prehrani mogle biti ključ za prevladavanje raka. Njegovo istraživanje dovelo je do spoja pronađenog u preko 1200 jestivih biljaka koje nalazimo u prirodi. Taj spoj je amagdylin.
Pripadnici plemena Hunza, spremaju i suše marelice, ništa se ne baca, meso marelice i sjemenke se suše, sve se jede (osim tvrde kore sjemenke). Ovo je jedini narod na svijetu koji navodno nikada nije imao ni jedan slučaj raka!
Amagdylin je nađen u najvećim koncentracijama i zajedno sa neophodnim enzimima – u jezgri sjemenke marelice. Poznato je da primitivno pleme Hunza konzumira velike količine jezgri iz sjemenki marelica. Tvrda kora se razbije da bi se došlo do mekane jezgre. Leatril je proizveden jednostavnom ekstrakcijom amagdylina iz meke jezgre sjemenke marelice, pročišćen i koncentriran.
Amagdylin je nitrilosid. Nitrilosidi su teški za klasificiranje jer, nalaze se u hrani, a sami po sebi nisu hrana. Kao i nitrilosid, amgdylin strukturom nalikuje grupi B vitamina pa ga je dr. Krebb nazvao B17, s obzirom na to da je dotad bilo izolirano 16 vitamina iz B grupe.
Dr Krebb je ubrizgao sebi leatril da bi bio siguran da nema toksične učinke. Proveo je daljnja ispitivanja na životinjama i kulturama u laboratoriju te zaključio da leatril mora biti učinkovit u liječenju raka. Usput, standard Američke agencije za lijekove i hranu (FDA) za sigurnost lijekova poznat je i kao LD50, gdje LD predstavlja smrtonosnu dozu (lethal dose), a 50 je postotak laboratorijskih životinja otrovanih testnim lijekovima do te mjere da umiru.
Dok god je postotak ubijenih životinja ispod 50%, FDA će za takav lijek izdati odobrenje!
Budući da se leatril dobiva direktno od hranjive supstance koju nalazimo u prirodi, a nije proizveden kemijski u laboratoriju, nemoguće ga je patentirati. I naravno, nije otrovan. Drugim riječima, kao što je slučaj sa svim prirodnim materijama koje iscjeljuju, veliko farmaceutsko carstvo i AMA (American Medical Association) ne mogu se obogatiti ni na račun ove supstance, ni na račun dugoročnih nuspojava nastalih dugotrajnim korištenjem ovog lijeka.
Postoji više svjedočenja oboljelih od raka koji su se izliječili samo žvačući velike količine sjemenki marelice.
Sjemenke su konzumentima mnogo dostupnije od leatrila koji je FDA zabranila 1971. godine. Leatril je teško, ali ne i nemoguće, proizvesti. Sjemenke su zapravo mekane, bademaste jezgre gorkastog okusa smještene unutar tvrde koštice. Koriste se tako da se mekane jezgre vade iz tvrde koštice. U svakom slučaju, dostupne su i nisu skupe.
Kako djeluju?
Amagdylin sadrži 4 tvari-dvije vrste glukoze , benzaldyhid i cijanid. Cijanid i benzaldyhid su otrovi ako se nađu otpušteni ili oslobođeni kao čiste molekule, nevezane u druge molekularne formacije. Mnogo vrsta hrane sadrži cijanid, ali je ta hrana sigurna, jer je on vezan i zaštićen kao dio druge molekule i stoga ne može prouzročiti štetu.
U normalnim stanicama čak postoje enzimi koji hvataju slobodne molekule cijanida i kombiniraju ih sa sumporom, čineći ih bezopasnima. Taj enzim je rodanaza koja djeluje kao katalizator u reakciji povezivanja slobodnog cijanida i sumpora. Spajanjem cijanida sa sumporom nastaju cianati, neutralna supstanca koja jednostavno prelazi u urin ne oštećujući zdrave stanice.
Ali stanice raka nisu normalne stanice. One sadrže enzim koji druge stanice nemaju-betaglukozidazu. Ovaj enzim, karakterističan samo za stanice raka, odgovoran je za otključavanje enzima koji djeluje na molekulu amagdylina. Ona oslobobađa benzaldyhid i cijanid koji zajedno stvaraju toksičan spoj. On djeluje na beta-glukozidazu koja uzrokuje samodestrukciju stanica raka.
Amagdylin i leatril, zajedno sa zaštitnim enzimima iz zdravih stanica i oslobođenim enzimima iz stanica raka na taj su način sposobne uništiti stanice raka bez ugrožavanja zdravih stanica.
Izvor: Magazin.ba / sisak.info
