Sve je obrnuto, sve je okrenuto naopako: doktori uništavaju zdravlje, pravnici uništavaju pravdu, psihijatri uništavaju umove, znanstvenici uništavaju istinu, veliki mediji uništavaju informacije, religije uništavaju duhovnost, a vlade uništavaju slobodu. Što može objasniti toliki nedostatak suosjećanja? Psihopatija. A njeno najveće “postignuće” je u njenom nastojanju ka potpunoj kontroli. Ali, tko im daje tu moć? MI! Kad imaju izbor između toga da sami vladaju ili da se prepuste instituciji od “povjerenja”, ljudi često izaberu prepuštanje kako bi izbjegli odgovornost koja prati samostalno odlučivanje.
Termin psihopat obično ima kriminalne konotacije, zahvaljujući prikazima bolesnih, izopačenih i nasilnih psiho tipova u popularnim medijima. Uslijed masovnog neznanja došlo je do uobičajenog vjerovanja da psihopat ne nalazi funkciju, ulogu ili mjesto u otvorenom društvu. Brzopleta miskoncepcija koja nama, naizgled razumnoj većini, pomaže da izbjegnemo naše najgore strahove.
Svako vjerovanje da psihopat nije u stanju funkcionirati u otvorenom društvu je prema M.E. Thomas – samodeklariranoj sociopatkinji – potpuno pogrešno. U pitanju nije sposobnost funkcioniranja, nego radije kakav kapacitet odnosno formu ta funkcija preuzima.
Kako Thomas kaže, psihopati i sociopati imaju uzajamno prepletenu kliničku povijest; oba mogu funkcionirati, samo to čine na drukčiji način. I iako nije uvijek lako dokučiti kakvu sve masku ta funkcija može imati, u mnogim društvenim situacijama oni briljiraju.
Čovjek je čovjeku vuk
Francuski biolog Jean-Baptiste de Lamarck zagovarao je teoriju evolucije koja je naišla na priličan otpor. Objavljena je iste godine kada je rođen Darwin čiji će pogledi na evoluciju kasnije potpuno istisnuti Lamarckovu teoriju. Dok je prema Lamarcku najvažnija suradnja, za Darwina je pokretački mehanizam evolucije – natjecanje.
Prema G. Greenbergu i M.M. Harawayu, Darwinov pogled bio je samo odraz i podrška Viktorijanskom društvu zasnovanom na slobodnom tržištu te kapitalističkim i imperijalističkim vrijednostima. Ovakav model podržava pogled na svijet u kojem je čovjek čovjeku vuk i život težak. To je svojevrsni znanstveni rekvijem prirodnom svijetu kao drami koja se odigrava u brutalnom, hladnom i bezosjećajnom pejzažu. Perfektna pozornica za nadobudnog psihopata modernog doba, pogled na svijet koji je pjesnik Tennyson opisao kao: priroda, crvena u zubu i kandži.
Igra zmija i ljestvi
Iako definitivno dijagnosticiranje psihopatije još uvijek nije moguće, pokušalo se kategorizirati psihološke osobine karakteristične za psihopatsku ličnost. Najpoznatija je dijagnostička lista koju je formulirao prominentni kanadski psiholog Robert Hare i koristi se za određivanje kategoričke dijagnoze kliničke psihopatije odnosno bodovanje koje vodi do takve kategorizacije.
Prema Hareu, psihopati se odlikuju površnim šarmom, neizmjernim egom, patološki su lažljivci s hladnom i iskalkuliranom lukavošću kojom zavedu svoje žrtve. Često su impulzivni i neodgovorni, pokazuju nedostatak empatije te nemilosrdno odsustvo osjećaja krivice. Uz ovo oni imaju izrazitu sposobnost za kriminal, manipulaciju, prevaru i kontrolu, što ih sveukupno čini opasnima. To su osobine koje psihopatima omogućuju da plivaju poput ribe u vodi na putu ka visokim pozicijama moći i utjecaja.
“Puno manje znamo o korporacijskoj psihopatiji i njenim implikacijama”, objašnjava psiholog Paul Babiak, “zato što je teško postići aktivnu suradnju s poslovnim organizacijama za naše istraživanje.” Hare je svoju dilemu izložio Jonu Ronsonu, autoru knjige The Psychopath Test. “Sa zatvorenicima je lako”, navodi Hare. “Oni se vole susretati s istraživačima, to im razbija monotoniju zatvorskog života. Međutim, CEO-i, političari…”, prema Hareu, ovi morski psi ne plivaju na takav način.
Jedna od malobrojnih studija o psihopatiji na radnom mjestu, koju su sproveli Babiak, Neumann i Hare sugerira da 1 od 25, ili 4% korporacijskih menadžera pokazuju karakterne osobine koje se tipične za psihopatiju, što je četiri puta više nego kada je u pitanju opća populacija. Ova studija ide u prilog tvrdnji da psihopati mogu postići visoke pozicije u korporacijskom miljeu.
Iako možemo samo spekulirati, Hare zaključuje da se u Wall Streetu vjerojatno krije 1 u 10 koje privlači takva mogućnost za zgrtanje para koja se može iskoristiti jer je slabo zakonski regulirana. Ukoliko sve ovo uzmemo u obzir nije teško vidjeti kako je krvotok korporacija i financijskih institucija prilično hladan.
U ovoj studiji najviše iznenađuje da unatoč tome što su bili klasificirani kao drugorazredni menadžeri i loši timski igrači te dobili jako loše ocjene učinka, menadžeri koji su prešli klinički prag psihopatije procijenjeni su od strane direktno nadređenih kao inovativni i kreativni, dobri komunikatori i strateški mislioci.
Ukratko, njih nije uvijek lako uočiti. Unatoč razotkrivajućim elementima, američkom psihijatru Herveyu Cleckleyu je jasno da psihopati posjeduju dar za komunikaciju, uvjeravanje i međuljudske odnose čime ublažavaju bilo kakav negativni utjecaj na svoju karijeru. Ovo potvrđuje Babiakova studija: “neke kompanije vide psihopatske menadžere kao dobar potencijal za vodstvo unatoč negativnim ocjenama glede njihovih menadžerskih sposobnosti koje im daju podređeni.”
To, kažu ovi znanstvenici, pokazuje talent za manipulaciju onih koji donose odluke, kao što je to istaknuo psiholog Dennis Doren koji je u korporacijskim institucijama uočio kod psihopata nepogrešivu sposobnost da traže i uspostavljaju odnose s onima koji su na vrhu hijerarhije te nevjerojatnu sposobnost da na njih utječu.
U većini slučajeva, psihopat je kroz umjetnost obmane poput kameleona u stanju stopiti se s okolinom proučavajući kolege i utječući na njih, bilo da se radi o samo-promociji ili o suptilnom uvjeravanju u nešto. Psihopat se tako skriva i prolazi neopažen kroz društvo. Studije naime sugeriraju da se psihopatija direktno ili indirektno može utaboriti na samom vrhu, ali je li ovaj fenomen relativno izoliran ili je ovakav scenarij bio na snazi kroz veći dio ljudske povijesti?
Kako gore tako i dolje
Darrell West – direktor studija o upravljanju na Brookings institutu, usmjerio je pažnju na analizu nastavnog programa poslovnih i pravnih fakulteta, jer kako kaže “poslovni i pravni fakulteti obrazuju lidere sutrašnjice.” Tijekom svog istraživanja West je proučio programe njihovih studija i proveo intervjue s predavačima. Također je pregledao podatke o percepcijama samih studenata poslovnih i pravnih fakulteta. Ono što je pronašao je zabrinjavajuće.
“Društvena odgovornost biznisa je da uveća svoje profite” kaže West, citirajući naslov članka iz New York Times magazina kojeg je 1970. napisao utjecajni američki ekonomist i statističar Milton Friedman. Taj članak je bio nedvosmislen: prema Friedmanu, maksimiziranje vrijednosti udjela dioničara je jedina odgovornost svake kompanije.
“Mnogi fakulteti nemaju izdvojene predmete koji objašnjavaju svrhu korporacija u društvu,” kaže West. Od onih koji imaju, “većina se fokusira na svrhu korporacije, s naglaskom na to kako maksimizirati vrijednost udjela dioničara, naročito kad su u pitanju pravni fakulteti.” Ono što se poučava je stoga ključno, primjećuje West, i utjecat će na to kako studenti vide svijet. West zaključuje, “ispitivanje djelovanja poslovnih fakulteta pokazuje da će nakon diplomiranja studenti najvjerojatnije vidjeti vrijednost dioničarskog udjela kao najvažniji cilj korporacije.”
Friedman nije bio prorok. Gledano unazad, kaže West, on je doprinio oblikovanju pogleda na svijet brojnih poslovnih lidera, akademika i predvodnika misli što je na kraju utjecalo na suvremeni američki stav o svrsi korporacija. Identitet koji je pomogao da se oblikuje način na koji studenti poslovnih i pravnih fakulteta čak i danas ne osjećaju nikakvu odgovornost prema društvu.
U stvarnom svijetu se tako primjenjuju neizbježne hladno iskalkulirane jednadžbe koje s jedne strane maksimiziraju profit, a s druge minimiziraju gubitke. A kao i većina matematičkih jednadžbi one laicima nemaju baš puno smisla. “Možeš li kupiti ono što već posjeduješ?” S ovom jednadžbom suočili su se svi oni kojih se ticala transakcija kanadske kompanije Nautilus Minerals Inc. koja je od vlade Papue Nove Gvineje kupila licencu 2011. za bušenje u dubokom moru u njenim teritorijalnim vodama. Odgovor, s moralnog stajališta je, naravno da ne.
Prema Sir Juliasu Chanu, guverneru novogvinejske provincije Nova Irska, etičnost nije opipljiva vrednota i za razliku od čvrste valute ne može se fino posložiti. “Najprije država dozvoli eksploataciju dobara stranim kompanijama za sitne novce”, kaže Chan. U slučaju Papue Nove Gvineje to je bilo 10,000 kina, što je vrijedno otprilike kao US$4,000. “Za ovaj sitniš, strana kompanija dobiva potpunu kontrolu sveg bogatstva koje se može iscrpsti iz terena.”
“Sljedeći korak je da država traži svoj udio u projektu, obično 30% kada su u pitanju rude ili 22,5% kad je u pitanju nafta ili plin,” objašnjava Chan. “Država bukvalno ‘poklanja’ cijeli resurs stranoj kompaniji, a onda se vraća da kupi ono što je legalno njeno vlasništvo kako bi dobila 30% učešća u projektu.
Za Papuu Novu Gvineju to je značilo 300 milijuna kina, ili 118 milijuna US$. “Da bi ovo ostvarila, država obično uzima kredit koji dalje baca zemlju u dug uz visoku kamatu.”
Ovo je danas uobičajena pojava u kojoj država kastrira samu sebe i svoj narod pred visokim financijerima.
Joel Bakan je profesor prava na Sveučilištu Britanske Kolumbije u Kanadi. Dok su većina vlasnika korporacija dobri i moralni ljudi, kaže Bakan, dužnost korporacijskih menadžera je prije svega prema interesu korporacije. “Novac kojim upravljaju nije njihov”, objašnjava Bakan.
“Oni ga ne mogu upotrijebiti da izliječe bolesne … ili kupe vilu u Toskani.” U korporativnom svijetu, dobre ljude se ohrabruje da se ponašaju loše. U stvari, najbolja definicija korporacija je “jedinstveni samointeres i nemogućnost osjećaja bilo kakve iskrene zabrinutosti za druge u bilo kojem kontekstu. Korporacija, baš kao i psihopatska ličnost kojoj nalikuje, programirana je da eksploatira druge za profit.”
U ovakvim uvjetima nije teško zamisliti na koji način sistem počne cijeniti i imitirati svoje najbolesnije komponente. I podjednako, kako komponente tog sistema tijekom vremena bivaju oblikovane cjelinom.
Iza tebe je
Prema filozofu i piscu Aaronu Jamesu, dok psihopat glumi da ima moral kako bi manipulirao drugima, osoba koja nije psihopat, ali je gad prema drugima možda nije ništa bolja od njega. Za razliku od prototipskog psihopata, kaže James, ovakav tip pravda svoja djela kroz moralna objašnjenja, motiviran je moralnim opravdanjima što mu daje “osjećaj posebnosti.”
Na primjer, prema Hareu, većina korporativnih kriminalaca su psihopati. “Oni tu cvjetaju jer se karakteristike koje definiraju psihopatski poremećaj zapravo cijene u takvoj kulturi koja ga okružuje,” kaže Hare. “Što se dogodi kad ih uhvate? Malo im izvuku uši, zabrane im bavljenje trgovinom na 6 mjeseci, [oh] i ne morate nam vratiti 100 milijuna dolara.”
I tako, ne samo da korporativna kultura kontrolira neto proizvodnju gadova, nego uz to i njihovu kvalitetu. I, ovisno o kulturi, kaže James, “gad se može i gore i bolje ponašati od psihopata.” ‘Utješna’ misao.
Naravno, nije nikakva utjeha znati da je onaj za koga ste bili sigurni da je psihopat u stvari gad kojeg je iznjedrio i odnjegovao sistem koji je po svojoj osnovnoj prirodi devijantan. Ako je rezoniranje tipičnog gada potaknuto moralnim opravdanjima koje uzima iz svoje okoline, to implicira sposobnost psihopatske kulture i/ili sistema da oblikuje svoj vlastiti kadar vladajuće klase.
Oni su nam dali svoj um
Psihopatija opstaje jer je u stanju manipulirati time kako je drugi vide. No ova sposobnost psihopata ili sistema da oblikuju našu percepciju dijelom je i naša krivnja. Svi igramo ulogu u ovoj maskaradi. Mnogi od nas pribjegavaju kozmetičkim zahvatima i trikovima kojima podupiremo svoj ego dok se on u valceru vrti kroz porculanski svijet koji nas okružuje.
Hareova lista ima indeks psihopatije za svakog od nas, treba samo zbrojiti bodove. Upravo u tome je najveće postignuće psihopatije u njenom nastojanju ka potpunoj kontroli; na kraju krajeva, najbolji način da se točno predvide reakcije pojedinca ili grupe je da im prethodno “usadiš” svoj um.
Natjecateljski duh i želja da se pobijedi pod svaku cijenu su široko rasprostranjeni u društvu. Pored toga tu je i trend neodgovornosti, koji se najbolje ogledava u kulturi kompenziranja koja se polako uvukla u društveno poimanje svijeta. Ovo se dogodilo zahvaljujući zakonima koji ograničavaju sposobnost pojedinca da se razvija kroz etičke i moralne koncepte ispravnog i pogrešnog. Tko može preuzeti odgovornost za misli i koncepte koji nam, u stvari, ne pripadaju?
Generalno, pravila i zakoni nas uče da se odreknemo svoje moći, prepustimo je, to je transakcija koja sebe uvijek iznova osnažuje u društvu, smatra Thomas. Ona kaže da kad imaju izbor između toga da sami vladaju ili da se prepuste instituciji od “povjerenja”, ljudi često izaberu prepuštanje kako bi izbjegli odgovornost koja prati samostalno odlučivanje.
U svom očiglednom i beskrajnom naporu da društvo učini nalik sebi, psihopatija ima više nego jedan način izražaja.
Postoji more dokaza da mladi ljudi postaju sve više narcisoidni, opsjednuti slikom o sebi i plitkim prijateljstvima.” U istom duhu, mediji kroz “šalu” nazivaju one koji apstiniraju od društvenih mreža sumnjivima i čudnima – kao da nešto skrivaju od drugih. Ono što je “normalno”, naravno, je upotreba društvenih mreža.
Okruženi smo beskonačnim tokovima medija koji nas namamljuju da pogledamo u svoj odraz, uvlačeći nas u snažne vrtloge ispod površine i bacajući nas od jedne obale do druge. Uspijevamo izroniti tek da udahnemo, dezorijentirani i konfuzni, potpuno odvojeni od svojih prirodnih instinkta. No možda je baš to i cilj. Ono što razlikuje patološki um od našeg jest njegova unutarnja potreba za kontrolom i moći, pod svaku cijenu i bez imalo suosjećanja.
Kompleks boga
Oni koji se uzdignu na ljestvici moći u korporatokraciji, opsjednuti su kontrolom, ovisni o osjećaju nadmoći nad drugim ljudskim bićima. – Bruce Levine, društveni kritičar i psiholog
U kompetitivnom svijetu koji nas okružuje uvijek će biti onih koji aktivno teže ka psihopatskim osobinama, koji ih opravdavaju ili potpuno prihvaćaju kao put do uspjeha. Za kirurga, nepristranost i hladna glava svakako su važni. No glorificiranje psihopata dovodi nas na tanak led, to je opasan put. Prema psihologinji Lindi Mealey, međusobno natjecanje služi jedino povećanju upotrebe antidruštvenih i makijavelističkih strategija te sprječava bilo kakav porast pro-društvenog ponašanja nakon uspjeha.
Podjela u društvu koja se otela kontroli, te promoviranje otuđenosti, postavlja opasan presedan, o kojem James govori kao o “osjećaju posebnosti proizašlom iz kozmičke grandioznosti”.
Psihopatsko ponašanje na visokim državnim dužnostima je prilično uobičajeno. Robert Kirkconnell je odlikovani pilot veteran američke vojske i glasni kritičar programa MK-ULTRA američke vlade u kojem je nad američkim građanima vršena serija bezobzirnih eksperimenata ‘kontrole uma’.
U knjizi Američko srce tame [American Heart of Darkness, op. prev.], Kirkconnell optužuje Rockefeller komisiju, za koju kaže da je financirala ovaj program. Kirkconnell više ne vidi svoju domovinu kao konstitutivnu republiku nego kao patokraciju kojom upravljaju psihopati.
Zarazni psihopatski pogledi na svijet?
Morala sam pobijediti pod svaku cijenu i ponekad bi ta cijena prešla svaku mjeru, samo kako bih vidjela opseg svoje moći. – M.E. Thomas
“Jedino za što me bilo briga cijeli život je moć”, kaže Thomas [autorica knjige Ispovijedi sociopatkinje, op. prev.]. “Fizička moć, moć da me žele ili mi se dive, moć uništavanja, znanje, nevidljivi utjecaj. Ljude volim toliko da ih želim dodirnuti, oblikovati, uništiti”, kaže Thomas. “Želim ispoljavati svoju moć.” To nije ništa osobno, to je nutritivno za mene. Uništavanje ljudi, kaže ona, je jednostavno slasno.
Thomas nije jedina. Psihopat se uvijek igra sa svojom hranom. I u tom procesu aktivno nastoji donijeti nesreću i patnju drugima. Thomas sebe smatra bijelom tigricom – divnim i egzotičnim ljubimcem, ali u suštini opasnim. I dok se kako sama kaže smatra pripitomljenom, iznutra se uvijek hrva s iskonskim nagonom da uništava.
Ovakvo stanje uma ne prolazi neprimijećeno u društvu. To je pogled na svijet kojeg je filozof Michael Ellner precizno opisao u svom govoru o stanju svijeta u kojem živimo:
“Vidi nas samo”, kaže on. “Sve je obrnuto, sve je okrenuto naopako. Doktori uništavaju zdravlje, pravnici uništavaju pravdu, psihijatri uništavaju umove, znanstvenici uništavaju istinu, veliki mediji uništavaju informacije, religije uništavaju duhovnost, a vlade uništavaju slobodu.”
Lako je vidjeti o čemu govori. No, u kojoj mjeri ovaj svijet o kojem govori Ellner proizlazi isključivo iz slijepe potrage za moći i profitom?
Postoji li skriveno sistemsko zlo koje kreira strah i kaos? Je li ova zla izmaglica, ta zla namjera koju pripisujemo groznim činovima i nedjelima, iluzorna, epifenomen, produkt psihopatskog uma? Ili postoji stvarno zlo, autonomno, koje vodi cijeli ovaj program? I je li ova razlika uopće bitna? Hoće li nam to pomoći da objasnimo, recimo, porast u broju kroničnih bolesti, uzrok tome, i da objasnimo kako je liječnička profesija postala, kako kritičari kažu, ništa drugo nego mešetarenje simptomima u cilju zarade?
Ovdje se vraćamo Kirkconnellovom svijetu. Jesmo li svi žrtve sustavnog programiranja; dezorijentacije; disbalansa kojeg predator izaziva u nama kako bi održao svoj položaj i status?
Isto kao i bog, toliko toga što psihopatija jeste i čini, skriveno je pred našim nosom, na otvorenom. Psihopat obično iskorištava žrtvin osjećaj empatije i vjere u humanost. On je prazni list na koji ljudi projiciraju svoje nade i ideale. Ovo moramo imati na umu kako bismo mogli raskrinkati sistemsku psihopatiju i suočiti se sa svim zloslutnim mogućnostima, uključujući mračnije identitete i motive na kojima je bazirana.
Darwin Dorr je direktor psihopatoloških istraživanja na Wichita State University, Kanzas, SAD. “Većina pedofila su psihopati”, kaže Dorr, “ili u najmanju ruku pokazuju u značajnom obimu psihološke karakteristike psihopatije.”
Takve veze između moći i perverzije su povijesne, endemične i opstaju do danas. Istrage koje okružuju elitni krug pedofila samo su vrh ledenog brijega koji prijeti da potopi Titanik laži.
Pitanja se sada postavljaju i izvan krugova policije. Odjednom se termin psihopat ne čini dovoljnim. Je li ovakva stvorenja, sistem kojeg predstavljaju, i entitete koje oponašaju i obožavaju – nemoguće za identificirati običnom listom psihopatskih karakteristika? Pokušaji establišmenta da pokopaju istinu svakako nam samo još više razotkrivaju prikrivene načine i nemoralnu kontrolu kojom psihopatija funkcionira kao integralni dio sistema.
