Zanimljivo je kako uvijek primjećujemo ono što nemamo, ono što nam nedostaje, ono što tako jako želimo, a baš ne možemo imati ovog trenutka, sada i odmah.
Da, upravo to je ispred svega onoga što imamo, a što ne primjećujemo, što nam promiće svakodnevno, jer kako bi i stigli primjetiti ono lijepo, ono što nam je tu, nadohvat ruke, u nama samima, kada od drveta ne vidimo šumu. Naša duboka uvjerenja da nešto ne možemo, da nemamo sreće, da nama jednostavno nije suđeno, prijeći nas u ostvarenju naših želja i naših snova.
Prijateljica mi kaže neki dan kako joj je sada lijepo i sretna je, ali se boji da će to proći jer zna da ništa ne traje zauvijek i već se brine kako će biti za koji dan… svi to neprestano radimo, i od brige kako će biti sutra, za tjedan dana, idući mjesec, ne stignemo uživati, a niti živjeti u sadašnjem trenutku.
Na istim tim uvjerenjima gradila sam i ja svoje neispunjene želje i svoje neostvarene snove, svoj život. Budila bih se svako jutro sa istim osjećajem težine, odživila neki prosječan dan i zaspala suznih očiju pitajući se zašto baš ja, zašto baš meni. Više sam plakala nego što bih se smijala, greška za greškom, poraz za porazom, samo sam tonula, sve dublje u svoju tugu, dok se nisam potpuno zatvorila u svoju čahuru i pala na dno. Jedino što je još svjetlilo u meni je bila moja duša, koja se nije predala i srce koje je nesebično voljelo i nadalo se.
I uvijek sam vjerovala kao i sada, da sve što se u životu događa, događa se s razlogom i ništa nije slučajno, jer slučajnosti ne postoje, upravo su one ti trigeri što nas potiču da gledamo, vidimo, čujemo, osjećamo i razvijamo i gradimo sebe.
Sve to me potaknulo da zaronim u dubinu sebe, da se pronađem, da postanem ono što jesam sada, da zavolim sebe… i na tom Putu traženja, spoticanja, padanja, dizanja, upoznala sam predivne ljude koji su mi osvijetlili, meni tada, nepoznata skretanja i raskršća. I beskrajno sam zahvalna svojim Pomagačima.
Ako ste se ikada pitali ima li smisla to što živite i ako vam se čini da ste došli do kraja tunela, a ne vidite svjetlo i kada ne znate više od kuda i kamo krenuti , nikada nemojte gubiti nadu jer uvijek, ali baš uvijek postoji izlaz.
Moj Put traje i dalje, ali sada ga prolazim na drugačiji način, drugačijom Svjesnošću i drugačijom Prisutnošću i rado dijelim svoja iskustva, svoje spoznaje i znanja i onima koji žele pronaći Sebe i živjeti Život u potpunosti u skladu sa svojim željama i snovima, sada i ovdje, kreirajući sami svoju sreću I svoj život u sadašnjem trenutku.
Ne dozvolite da vam promakne trenutak u kojem ćete zastati , osvijestiti ga i uživati u njemu… možda je to baš ovaj trenutak, sada. Ne propuštajte ga.
Mirjana Petković, Heal Your Life® Trener
Lakoća življenja d.o.o.
www.lakoca-zivljenja.hr
[email protected]
