Važno je razumjeti: trauma nije nužno velika, vidljiva tragedija. Ponekad je to ono što nismo dobili – dodir, pažnju, razumijevanje, utjehu. I upravo ta “nevidljiva” trauma često ima najdublji utjecaj.
Mislimo da smo “to” ostavili iza sebe
Godine su prošle, odrasli smo, postali neovisni, možda i roditelji. Naizgled smo dobro – funkcioniramo, nosimo se sa životom. Ipak, s vremena na vrijeme uhvatimo sebe kako preburno reagiramo.
Povlačimo se kada nas netko pogleda s iskrenošću. Osjetimo kako se tijelo steže na riječi kritike – i ne znamo zašto. Razum nam poručuje da pretjerujemo, da to “nije ništa”. Ali tijelo pamti.
A odgovor se često ne nalazi u sadašnjosti, nego u onome što je bilo davno prije – u djetinjstvu. U iskustvima koja su nas oblikovala, a koja nismo stigli razumjeti.
Kada rana ostane otvorena
Djetinjstvo je temelj. Ono je okvir kroz koji učimo o sebi, svijetu i drugima. Kad taj okvir nije siguran, već obilježen zanemarivanjem, kritikom, povredama ili emocionalnim kaosom – dijete to ne zaboravlja.
Ne zato što se sjeća svake situacije, već zato što njegov sustav postaje oblikovan tim iskustvima. Ako roditelji nisu znali regulirati vlastite emocije, vjerojatno nisu mogli naučiti ni nas.
Ako smo odrastali u napetom ili hladnom okruženju, naše tijelo je naučilo biti u oprezu. Naša osobnost se možda razvila oko izbjegavanja konflikta, potrebe da udovoljimo, da budemo “dobri”, “tihi”, “neprimjetni” ili “odrasli prije vremena”.
Trauma ne mora biti drama
Važno je razumjeti: trauma nije nužno velika, vidljiva tragedija. Ponekad je to ono što nismo dobili – dodir, pažnju, razumijevanje, utjehu. I upravo ta “nevidljiva” trauma često ima najdublji utjecaj.
Npr. djevojčica koju nitko nije zagrlio kada je plakala, naučila je tišinu. Danas, kao odrasla žena, srce joj ubrzano lupa i grlo se steže svaki put kad netko oko nje podigne ton – iako zna da nije učinila ništa loše.
Ili – dijete koje nije smjelo plakati, koje je bilo posramljivano zbog osjećaja, naučilo je da emocije nisu sigurne. Danas, kao odrasla osoba, možda i dalje ne zna kako ih izraziti ili ih uopće prepoznati.
Tko je kriv?
Odrasli često osjećaju ambivalentnost kada shvate da su ih upravo najbliži – roditelji, bake i djedovi, braća – povrijedili. Posebno ako te osobe više nisu žive ili odbijaju preuzeti odgovornost.
U tim trenucima važno je preusmjeriti fokus – s traženja pravde na vlastito emocionalno oslobađanje. Ne trebamo oprostiti da bismo ozdravili. Ali trebamo odlučiti da više nećemo živjeti pod utjecajem tuđih rana.
Mnogi odrasli pokušavaju “popraviti” djetinjstvo kroz odnose. Biraju partnere koji ih ne vide. Ulažu sebe do iscrpljenosti, nadajući se da će ovaj put biti priznati.
Kompenzacijski obrasci djeluju kao da pomažu – ali zapravo samo produbljuju ranu. Na primjer: Klijentica koja je kao dijete bila zanemarena ulaže sve u partnera koji je hladan i kritičan, nadajući se da će ga “osvojiti” i time potvrditi vlastitu vrijednost.
Određuju li nas rana iskustva zauvijek?
Ne, ali nas oblikuju – sve dok ih ne pogledamo izbliza. Rane iz djetinjstva ne nestaju same od sebe. One se pretaču u našu svakodnevicu: u odnose, obrasce ponašanja, samopouzdanje, unutarnje dijaloge.
Primjerice, muškarac kojem je kao dječaku rečeno da ne smije biti slab, danas se nikada ne žali, nikome ne pokazuje da mu je teško. A tijelo ga izdaje: bol u prsima, noćna buđenja, kronični umor – i liječnici ne nalaze uzrok.
Dokle god ih nismo osvijestili, one upravljaju nama. Možda ne direktno, ali posredno – kroz strahove, perfekcionizam, osjećaj krivnje ili nedovoljnosti. I često ih opravdavamo: “Ma nije bilo tako strašno”, “Nisu znali bolje”, “Bio je to samo jedan događaj”…
A znamo da naše tijelo šuti, ali ne zaboravlja. Možda ste odavno zaboravili kako ste kao dijete satima čekali da vas roditelj primijeti. Ali danas vam srce počne brže kucati kad netko kasni na dogovor. Ili vas zaboli želudac kad morate izreći svoje potrebe. Tijelo pamti ono što um pokušava potisnuti.
Put prema iscjeljenju
Iscjeljenje počinje priznanjem – hrabrim priznanjem vlastite boli i rana. Slijedi osvještavanje obrazaca koji nas sputavaju i koji su nastali kao odgovor na ta ranija iskustva. No iscjeljenje nije samo u spoznaji, nego i u integraciji – kroz svjestan, dugotrajan rad na sebi.
Dopustiti si osjetiti ono što smo nekada morali potisnuti – tugu, ljutnju, potrebu za nježnošću – prvi je korak prema slobodi. Priznati da su nam tereti koje nosimo možda bili preteški za jedno dijete, ali da danas nismo sami i da imamo moć promijeniti svoj odnos prema njima.
Taj proces nije slabost, već istinska snaga – poziv na brigu o sebi i vlastitom iscjeljenju.
Rane iz djetinjstva nisu kraj priče. One su mjesto gdje priča počinje.
I koliko god da je bolna, ona se može nastaviti drugačije – kada odlučimo postati odrasla verzija sebe koja vidi, razumije i voli ono dijete koje je predugo bilo samo.
Što sad?
Trauma ili emocionalna povreda nisu kraj tvoje priče. Tvoja prošlost, bez obzira kakva bila, ne mora određivati tvoju budućnost. Sebi duguješ priliku za ozdravljenje.
Počni s ovim koracima:
- Priznaj si što te boli iznutra, bez skrivanja ili opravdanja.
- Oslobodi se emocionalne prtljage koja ti više ne služi.
- Potraži podršku kada osjetiš da je vrijeme za to.
Iscjeljenje je moguće, iako ponekad zahtijeva vrijeme i strpljenje. Kroz rad na sebi i terapiju možeš naučiti:
- prepoznavati i imenovati vlastite emocije,
- razumjeti podrijetlo svojih reakcija,
- osvijestiti obrasce ponašanja i obrambene mehanizme,
- ponovno se povezati sa sobom i drugima.
Terapijski odnos može postati tvoja sigurna luka – mjesto gdje ćeš shvatiti da nisi sama, da nisi “poremećena” i da je moguće osjećati se bolje.
Daj sebi priliku – jer zaslužuješ život bez tereta prošlosti.
piše: MSc. Mirella RASIC PAOLINI, specijalist struke za psihofizičko, mentalno i duhovno zdravlje/focusin-holisticlifestyle