Sve se vrati, sve je vidljivo. Sve što smo činili, kad – tad će nam se kao bumerang vratiti i odjeknuti našim svjetovima. Srušiti sav naš mir, pretvoriti nas u kaos. Ako ne pazimo tko smo, što mislimo i kako se ponašamo.
Kad bi na svijetu postojala karma, pazili bismo kako se ponašamo prema drugima, govore mi mnogi. Kad bi postojala pravda i brzina iste, nijedna riječ ne bi bila uzalud izgovorena i oskvrnuta.
Kad bi ovo, kad bi ono..
Pitanje nije postoji li karma, postoji li pravda i zašto ne dolazi brzo.. Pitanje je što to točno vi pružate drugima, ovome društvu, svijetu, a očekujete da dobijete od istih i ljutite se kad očekivano ne dobijete? Tko vam je to ”dužan” pružiti šansu, transformirati vam život? Zašto ste neobzirni prema bližnjima pa i prema prolaznicima, te smatrate da svoju energiju ne prenosite na njih i da nemate nikakav utjecaj?
Tko vam je rekao da stvari tako funkcioniraju, da ćete dobiti pozitivno, ako ne dajete pozitivno? Da nećete ostaviti neželjene, ružne tragove na koži drugih, ako ne pazite na to što radite i kome radite?
Sve se vrati, sve je vidljivo. Sve što smo činili, kad – tad će nam se kao bumerang vratiti i odjeknuti našim svjetovima. Srušiti sav naš mir, pretvoriti nas u kaos. Ako ne pazimo tko smo, što mislimo i kako se ponašamo.
I nije poanta u ponavljanju skeptičnih rečenica da je pravda spora, da se mnogima nikako ne vrati ono učinjeno.. Nije na nama da pretpostavljamo, da sudimo kako će tko završiti i gdje će putovati nakon toga. Posljedice postoje, a osobe koje nisu bile dobre ni za sebe ni za druge, proživjet će slično bilo kad, u bilo kojim svjetovima.
Više nas brine to što nam to nije ni najmanja utjeha, jer ”na ovome svijetu nije odgovarao”. A ne vidimo van kutije, ne vidimo da svi putujemo, da takvi ostanu na jednoj točki s koje ne mogu iz svog crnila, dok ono ne isprave i ne iskupe se na razne načine.
Zašto onda očekujete da vas drugi tretiraju s poštovanjem, da vas podižu kad padnete i potiču na rast? Ako vi isto ne činite bilo kome, već naprotiv, činite sve da biste nekome otežali put. Naslađujete se, zamarate se onim tko što ima, tko što radi, umjesto da se fokusirate na to da ostavite trag u srcima drugih ljudi, da im pokrenete svijet i odmaknete od crnih misli u svakodnevici.
Nije li nam misija svima biti sretni, a da bismo bili sretni i ispunjeni ne možemo škrto sva svoja znanja i darove držati za sebe.. Sreća se krije u nesebičnim činovima, u onoj zadnjoj kori kruha, zadnjoj kuni, zadnjom atomu snage, zadnjoj prolivenoj suzi.
Onome što radimo kad smo na izmaku snaga, kad mislimo da gore na može, ali opet se stoički trudimo izdržati sve, ne zamarati druge time, okrenuti na šalu, biti pozitivni i dijeliti smijeh i savjete..
Nije li misija iznad svega biti čovjek i ne činiti ono što ne želiš da tebi čine? Biti obziran i tretirati sve ljude ravnopravno – i kad nas razočaraju i kad nas oduševljavaju? Ne bismo li trebali zastati, maknuti ego na stranu i shvatiti jednostavnost postojanja i dijeljenja zraka s drugima?
Oni koji bjesomučno uzimaju od drugih na svakom koraku, nadajući se da će proći nekažnjeno, nalaze se u najvećoj zabludi. Provlače se kroz stupce i redove misleći da će proći nezapaženo.
Pa kad život vrati, ostanu zabezeknuti spoznajom da postoji nešto/netko veći od njih. Da postoji karma, postoji pravda, postoji Stvoritelj, koje god ime mu vi nadjenuli. I nitko neće dobiti ni više ni manje od onoga što je zaslužio.
Pustiti život da klizi niz ruke nesmotreno, njegovati ono ružno u sebi i upadati u zamke ega, osuđivati i upirati prstom, tlačiti druge, ili pomagati sebi i drugima, dijeliti ono što imamo dok imamo, biti svjetlost nekome i u najcrnjoj tami?
Na vama je, zaista. Samo pazite, da se putem ne spotaknete toliko jako, da se udaljite od one verzije koja jeste, od onog iskonskog. A jeste svjetlost, bili ste svjetlost. Hoćete li nastaviti biti svjetlost? Ili ćete biti oni koji očekuju sve, a ne pružaju ništa?
Marija Lombarović
https://www.facebook.com/Lombarovic/
https://marijalombarovic.wordpress.com/
