Foto: pixabay.com

Što je djetetu važnija osoba koja mu upućuje uvredu, to je moćnije djelovanje uvrede na dijete. Kako su roditelji djetetu jako važni, njihovo vrijeđanje djeteta toksično djeluje na djetetov razvoj. I pojedinačna, izolirana situacija vrijeđanja može biti toliko važna djetetu da je zapamti za cijeli život ostavljajući trajne posljedice na njegovu sliku o sebi.

atma.hr – 52




Autor: Zoran Milivojević

Postoji velika razlika između izrečene uvrede i osjećaja uvrijeđenosti. Ljudi, uključujući i djecu mogu se uvrijediti na bilo što, svaki put kada zaključe da ih je netko drugi omalovažio nekim svojim postupkom.

Osjećaj uvrijeđenosti je subjektivan, što znači da se ljudi mogu osjetiti uvrijeđenim i onda kada imaju i onda kada nemaju razloga za to. S druge strane, izrečena uvreda u vidu neke negativne etikete, diskvalifikacije koja se odnosi na drugu osobu je poziv i razlog da se drugi osjeti uvrijeđenim.

Postoji velika razlika kada je uvreda izrečena odrasloj osobi ili djetetu, posebno malom djetetu. Odrasli ljudi imaju oformljenu sliku o sebi, izgrađen identitet i razvijen osjećaj osobne vrijednosti. Ni njima nije ugodno kada ih netko vrijeđa, ali mogu izabrati da na uvredu reagiraju ignoriranjem i povlačenjem, to jest pravljenjem distance prema osobi koja ih vrijeđa.

Za razliku od njih, djeca su u procesu izgradnje svoje osobnosti i formiranja osjećaja osobne vrijednosti. Njima je potrebno da se osjećaju voljeno i prihvaćeno da bi na temelju toga izgradili pozitivnu sliku o sebi i doživljaj osobne vrijednosti. Zbog toga uvreda kao poruka da oni kao bića nedovoljno vrijede ili da ne vrijede ometa ovaj proces, vodeći ih ka zaključku da su ona nedovoljno vrijedna ljudska bića.

atma.hr – 52




Izraz ljutnje

Što je djetetu važnija osoba koja mu upućuje uvredu, to je moćnije djelovanje uvrede na dijete. Kako su roditelji djetetu jako važni, njihovo vrijeđanje djeteta toksično djeluje na djetetov razvoj. I pojedinačna, izolirana situacija vrijeđanja može biti toliko važna djetetu da je zapamti za cijeli život ostavljajući trajne posljedice na njegovu sliku o sebi.

Kada roditelj ponovo i ponovo, dakle sistematično vrijeđa dijete, to je psihičko zlostavljanje djeteta, tako da ga je potrebno zaštititi od takvog roditelja ili staratelja, ili utjecati na takvog odraslog da promijeni svoj „odgojni” stil.

Zašto roditelj izgovara uvrede tipa „idiote”, „majmune”, „budalo” i slične? Po pravilu, vrijeđaju oni koji su se prethodno sami osjetili uvrijeđeno. Svaka uvreda u komunikaciji je neka vrsta „izjednačenja” kojeg vrši onaj tko se prethodno uvrijedio. To znači da je roditelj prethodno imao neka očekivanja ili zahtjeve od djeteta koje ono nije ispunilo, zbog čega se roditelj osjetio nepoštovanim, omalovaženim, neuvaženim od strane djeteta, zbog čega djetetu „vraća” na isti način.

U praksi je relativno česta situacija da jedan roditelj u nekoj konfliktnoj situaciji uputi djetetu uvredu, zbog čega reagira drugi roditelj napadajući prvog roditelja pred djetetom, kako bi ga zaštitio, tako da nastane svađa dva roditelja. Dok jedan roditelj zahtjeva od drugog da se izrazi na drugi način, bez vrijeđanja, drugi roditelj napada prvog da mu „ruši autoritet” pred djetetom. Umjesto da dođe do promjene, ovakve svađe se ponavljaju iz mjeseca u mjesec.

Što treba shvatiti roditelj koji svoju ljutnju na dijete izražava kroz vrijeđanje? Osnovno je da počne razlikovati djetetovo ponašanje od djeteta kao osobe. Uvrede su uvijek upućene nekome kao etikete koje se „lijepe” na osobu, a ne na njeno ponašanje. Djeca su dobra, dok njihovi postupci nekada nisu.

U konfliktu roditelj treba od djeteta zahtijevati da promijeni ponašanje, a ne da ga negativno etiketira kao osobu. Logika negativne etikete je da isključuje mogućnost promjene. Ako je netko definiran kao „glupan”, onda to znači da je isključeno da razmišlja pametno i da se ponaša na pametan način.

Prezir, negacija ljubavi

Kada roditelj počne razlikovati dijete od njegovih postupaka, tada postaje sposoban razlikovati osjećaj ljutnje od osjećaja prezira. Uvreda je znak prezira. Dok je ljutnja zapravo zahtjev drugoj osobi da promijeni ponašanje, prezir je poruka drugoj osobi da je bezvrijedna i da zaslužuje biti odbačena.

Dok je ljutnja poruka voljenom djetetu da promijeni ponašanje, prezir je negacija ljubavi. Prema tome ljutnja i ljubav mogu ići zajedno, jer je jedno odnos prema djetetovom postupku, a drugo prema djetetu kao osobi. Prezir, izražen verbalno, bilo direktno kao uvreda bilo na neki indirektan način ili neverbalno, je negacija ljubavi.

Djeci su za pravilan razvoj potrebni i ljubav i disciplina, a prezir, odbacivanje i uvrede ne samo da negiraju ljubav i ne doprinose disciplini, nego doprinose razvoju buduće psihopatologije.

Autor: Zoran Milivojević

zelenaucionica/politika