U vašim učionicama sjedi se i po dvadeset godina. A iz njih, kakva tragikomedija, često izlaze iscrpljeni ljudi koji pojma nemaju o životu. Pustite razlomke, geometriju, pašnjake i ovce Novog Zelanda. Povijest se i ovako prekraja, po volji, kako kome odgovara. Učite djecu kako da budu ljudi. Naučite ih što je dobrota. Učite djecu da misle svojom glavom, a ne tuđom. Učite ih kako da ostanu mirni kada sve oko njih krene nizbrdo. Učite ih da vole sebe. Učite ih solidarnosti. Učite ih poštovanju. Učite ih da se smiju.
Počnite u nižim, visokim, višim, najvišim školama pripremati djecu za život.
Pustite razlomke, geometriju, pašnjake i ovce Novog Zelanda i klimu Australije, pustite gliste i njihovu regeneraciju, Newtonove zakone i silu, masu i ubrzanje, mjesečeve mijene, plime i oseke i osam lekcija o industrijskoj revoluciji.
Povijest se i ovako prekraja, po volji, kako kome odgovara. Jednom izdajica, drugi put junak.
Učite djecu kako da budu ljudi.
Kako biti dobar čovjek.
Naučite ih što je dobrota.
Učite ih da ne budu bahati gadovi.
Ko’g vraga ih pred pločom učite razlomke, dok vam iza leđa lemaju nekog sirotog dječaka u poderanoj majici, vjerujući da je to ispravno? Dok se podsmjehuju djevojčici prerano naraslih grudi, dok otimaju krafne, dok lupaju po zbunjenim glavama sve one za koje misle da im neće vratiti.
Ko’g vraga ih učite geometrijskim oblicima kad će i ovako sutra, kad bolje upoznaju život, sami iscrtavati krugove oko sebe u koje će se useliti i povući od svih?
Ko’g vraga ih učite o kulturama zasađenim u australijskim zemljama i vjetrovima koji tamo pušu?
Naučit će sve o tome kada budu bježali od svih sranja ovdje na drugi kontinent. Sve će znati. I koliko stanovnika ima i kakav je standard i bruto i neto dohodak i zdravstveni sustav i broj ovaca će znati, ako ih požele čuvati, sve će saznati kada za to dođe vrijeme. I jezik će naučiti.
Ko’g vraga im pričate o hijenama i puževima kada će se toliko puta okliznuti o sluzavi trag koji za sobom ostavljaju debelokošci naseljeni na svim onim mjestima gdje inače ne bi smjeli biti. Ali, su tu. Sluzavi i ljigavi i donose odluke.
Naučite ih kako zaista izgledaju hijene i gdje ih mogu sresti.
Zašto im pričate o simbiozi, kada će i ovako svaki treći biti na roditeljskim plećima do 35.?
Učite djecu kako misliti svojom glavom, a ne tuđom.
Učite ih koristiti svoje ruke, noge, leđa, svaki prst, mišić, kost, a ne tuđe.
Učite ih kako ostati na nogama kada im život zada udarac ispod pasa, grubo.
Učite ih kako plivati kad valovi postanu jaki, veliki i iznenadni.
Učite ih kako da ostanu mirni kada sve oko njih krene nizbrdo.
Kako da ostanu gordi kada im neki usranko kaže da su promašeni, jadni, ubogi.
Učite ih da vole sebe. I kad su debeli, mršavi, poderani, gladni, presiti, zbunjeni, krivi, bubuljičavi, nesigurni, odbačeni, drukčiji. Pomiješajte ih po klupama.
Učite ih esenciji.
Ili se esencija ne uči po nastavnom planu i programu?
Učite ih solidarnosti. Učite ih poštovanju. Učite ih da se smiju. To posebno, da se smiju.
Učite ih radu. Ne pričajte im o kopanju i branju jabuka – Povedite ih s motikama i košarama na njivu, u voćnjak. Jednom, dva puta, osam puta. I ovako ste im natovarili ogromne torbe na leđa od kojih ne mogu izvući životnu lekciju, a bol je tu.
Učite ih što život je, a ne što bi trebao biti.
Jer u vašim učionicama sjedi se i po dvadeset godina. A iz njih, kakva tragikomedija, često izlaze iscrpljeni ljudi koji pojma nemaju o životu, o sebi, o drugima. Koji tek počinju svoje najvažnije lekcije, izostavljene iz skupih udžbenika.
Ne sjećam se razlomaka.
Ne znam ništa o kulturama zasađenim u australijskim zemljama.
Ne sjećam se svih elemenata iz periodnog sustava.
Krug sam odavno oko sebe iscrtala.
Gliste preskačem nakon kiše. Od njihove regeneracije nemam ništa. Trenutno učim regenerirati sebe nakon što me pola nestane.
Upoznala sam na desetine sluzavih puževa koji migolje iz vaših pažljivo osmišljenih i ilustriranih udžbenika.
Bila sam odličan učenik, s diplomama i nekim zlatnim čitalačkim značkama, učenik koji je do sada bar sto puta pao na popravnom iz života.