Postoji mnogo nedoumica oko pojma “voljenja sebe”. Što to znači, kako netko može voljeti sebe? Čini se da je to apsurd, jer svi mi volimo sebe, pa naravno da jesmo!
Sjećam se jedne prilike, kada sam se vozio u prijateljevom autu, bilo nas je četvero, a ja sam sjedio iza. Prijatelj je dobrano nagazio papučicu gasa, auto se treslo, izgledalo je kao da će se raspasti. Jurio je možda i 140km/h na običnoj, lokalnoj cesti.
Njegova djevojka, koja je sjedila do njega je vrištala: “Smanji, smanji, jesi li poludio!”
Ovaj joj je odgovorio: “Kako to misliš? Pa ja znam što radim! Ja volim sebe, pa neću valjda dopustiti da stradam!”
A ipak, groblja i bolnice su puni takve ljubavi prema sebi.
Dakle, tu nešto nije u redu! Čini se da možemo takvu “ljubav” slobodno isključiti kao pravu Ljubav prema sebi. To je strah uhvaćen u samovažnost, a živi od podgrijavanja ideje da ima beskrajno mnogo vremena na ovoj planeti.
Ali što onda znači voljeti sebe? Što se tu zapravo voli? Koga se voli? Odakle krećemo kada se učimo voljeti sebe?
Da bismo uopće mogli pojmili mogućnost voljenja sebe, potrebno je prihvatiti da postoji sebe kojeg možemo voljeti. Tako, nećemo započeti od onoga dijela kojeg najviše mrzimo i želimo ga se riješiti. Na primjer, ako smo debeli i želimo pod hitno smršaviti, imat ćemo puno problema reći svom debelom tijelu kojeg mrzimo – Volim te! Bilo bi dobro za početak urušiti svoju percepciju toga kao problem, a zatim dopustiti onom dijelu nas koji Zna da to preobrazi, da iscijeli.
Najbolje je početi od onog dijela kojeg ne poznajemo, možda ga tek naslućujemo. Ondje leži ljepota, u neznanom. Ljubav prema sebi je razotkrivanje neznanog dijela sebe. Takvo traganje za njom se zove prakticiranje jer ono znači izgrađivanje sebe iz nepoznatog prema poznatom, a to je prilika za novi početak.
Tada će i ono poznato doživjeti transformaciju, pa dok dođemo do njega, ono će već biti dovoljno izmijenjeno Ljubavlju iznutra da mu samo možemo iskreno reći Volim te. Zaboravit ćemo da smo debeli, da smo uopće i htjeli smršaviti na samom početku! Ta neopterećenost je pravo iscjeljivanje jer je oplemenjeno s Ljubavlju i prihvaćanjem. To je taj graditeljski dio, istraživačka avantura ponukana znatiželjom o vlastitom potencijalu kao iscjelitelja.
Voljenje sebe – to je misija koja traje cijeloga života, baš kao što je to i završiti školu, stupiti u brak ili imati karijeru. To je arhitektonski nacrt unutarnjeg svemira, svih zvijezda, sazviježđa, galaktika, vidljivih i nevidljivih. To je žudnja za cjelovitošću koju zatim uočavamo i u svijetu što nas okružuje.
Neki kažu da smo mi već došli iz Bezuvjetne Ljubavi, pa ne trebamo o njoj učiti, savršeno je poznajemo. Naravno da trebamo. 🙂
Zato i dolazimo ovdje. Ljubav u dualnom svijetu u kojem postoji uvjetovanost odnosa (a da ne spominjemo zaborav) je najveći mogući izazov za čovjeka! Naša zadaća je da je pronađemo u svakom zlu, pakosti, tami ili nevolji. U partnerskom odnosu, na primjer, ona može opstati samo ako je osviještena u svakom partneru ponaosob, inače stvar preuzima rutina, a to je onda žvakalica moranja, očekivanja, straha i sebičnosti.
Bezuvjetna Ljubav je znanje i svijest da u svakom trenutku može nastati promjena, naizgled možda i tragična ili katastrofalna, a opet, unutarnje voljenje će začas preuzeti i ispuniti tu prazninu osjećajem dubokog mira i prihvaćanja. Caka je u tome da je Ljubav prizma kroz koju se sve provlači i stoga je moramo osvještavati ovdje i sada na ovoj planeti, prvo, iz Ljubavi prema njoj – Zemlji, a zatim i prema svim stvarima i živim bićima koji nas okružuju.
Bezuvjetna Ljubav je doista najprirodnija stvar na svijetu jer dolazi u paketu s nama. No, problem je što smo se mi zagledali u šarene i sjajne vrpce, a unutra Ljubav spakirana stoji i čeka da je odmotamo i iznesemo na svjetlo.
Ljubav prema sebi je neka čudna ushićenost i razdraganost što sam sada u autu s četvero divnih ljudi iz početka teksta i putujemo u avanturu života. Ona je jedini smisao cijelog tog iskustva, ništa drugo! To je proširena svijest koja obuhvaća ogroman prostor, a Izvor joj je u meni. “Ja volim sebe” je izjava potpuno jednake energetske vrijednosti kao i “ja volim tebe”! Nema razlike, jer ista je to Ljubav, ista svijest.
Da bismo učili o svojoj Izvornoj prirodi, isprva koristimo malu baterijsku lampu (literatura, učitelji), kojom znatiželjno osvjetljavamo “tamu”, onaj neznani kutak odgurnut duboko u zaborav. Naš posao je da dopustimo onome što tamo otkrijemo da polako preuzima zadatak voljenja i s vremenom mu predamo svoje povjerenje. Ljubav prema sebi zapravo i ne postoji! Prava je istina da je to najmanji otpor prema Izvoru unutar nas koji potom manifestira svoju pojavnost u stvarima i bićima što ih srećemo u životu.
Ljubav prema sebi treba iskreno i ustrajno prakticirati, to će onda mamiti njezinu spontanost. A prakticiramo je kroz propusnost, koja je opet zahvalnost! Ona treba posvećenost, nježnost i pažnju. Ali to je zapravo trik! Mi trebamo takve stvari, a Ljubav je samo lukavi mamac koji nas gura u intimno druženje sa Stvoriteljem.
Dakle, krećemo iz najmanjeg dijela sebe, potpuno stranog, nepojmljivog, nevidljivog, iz sjemenke prema cvijetu, prema drvetu, krošnji divnih cvjetova, prema šumi…
Svjedočanstvo tom procesu, pročišćeno od prosuđivanja, je put Ljubavi.
Nenad Ljubić, nenadljubic.com
