Onaj tko svojom mirnom smrću spasi čistoću jedne jedine Sunčeve zrake koja će se probiti do njegova umirućeg lica, spasio je čitavi svemir.
Svi su se u ovih deset mjeseci izlicitirali, izrotirali i ispremiješali shvaćajući koliko je moral, zapravo, sramežljiva snaha koju se lako da uvjeriti u vrijednost modnih trendova, a politički modni trend u Solinu ovog trenutka su zaruke političara i gospodarstvenika, zakona i zakonomrzaca, vode i vodofoba, hedonista i klaoničara, podizatelja i rušitelja spomenika, brakolovaca i brakolomaca, sve se isprepliće, sve je uvjetovano, sve hazardira i ruši mitove u krvavoj želji da zgrabi za vrat svoju suprotnost, ovlada njome, a kad to i postigne, onda joj nalaže da se kopnom, zrakom, vodom ili mišlju može kretati samo pravolinijski bez dugih i brzih koraka, bez naglih zamaha perajom ili krilom. I sve živo što se živim nazvati može, a mrtvim ga prozivaju, toj kontroliranoj, sporoj pravocrtnosti kretanja se poslušno i utječe, ljude nadzire svemoćna tehnika, nad ribama su ronioci s ostima, misao je nemišlju obabljena, živimo u svijetu u kojem se stopljene boje, manipulirane vremenske zone, nanovo mumificirane mumije, predavaju brizi flegmatičnih uniseksualaca i neusputnih kleropolitičara, brisači s avionskih kabina se montiraju na automobilska stakla, svi svuda lete, a ne miču se iz kontrolirane nepomičnosti. Kompjutorski zasloni imaju nešto od fluida mjesečine (tiskom se slobodno šepire nekad tajni podatci o davnoj ruskoj namjeri bombardiranja Mjeseca), za biser na dnu Jadra je irelevantno leži li pod životinjskom strvinom ili je u mulju zakopan, ni u jednom ni u drugom slučaju nikada ni od koga ne će biti ugledan, ali je podnošljivije kad su ljudi stopljeni sa sljepoćom povrh toga što su slijepi. Umjetnost će tek nešto, u knjigama koje nitko ne će kupovati, a još manje ih čitati, uznastojati reći o njemu, ali i Umjetnost je postala bezvoljna nakon što su barbari urinirali nad Solinkinim spomenikom. U srednjem vijeku su spaljivali vještice, u dvadeset i prvom stoljeću spaljuju individualce, njih su izrodile te vještice, u tridesetom stoljeću, uz ovakav tempo izgradnje klaonica uz rijeku, rijeke će prestati postojati jer će iz zemlje doslovno ustajati Titani kojima će te krvave rijeke biti žile u tijelu. Nad današnjim vremenom svoje užarene pipke su ispružili iracionalni strahovi. Strahu od smrti, udara groma, jalovosti, gašenja Sunca… dodani su strahovi nad kojima još nije izvršena tipologizacija koja će biti moguća tek kad se izvrši tehnologizacija kozmologizacije i sve takvi nekakvi čudovišni termini kao rastegnuta orlova kandža nad okom novorođenčeta rastresaju istanjele živce solinskog pučanstva… Ako hoćete programirane bogalje i reprogramirane slijepce, ako ustoličujete perače mozgova i sjecikese, ako u hod, u misao, u bezubi osmijeh ugrađujete čipove za sreću, „proizvodnja ta i ta godina“, onda to ne znači da munju ne ćete munjom i shvaćati, vjetar, kišu i oluju na kostima nendertalca, a ne na dlakama vlastita tijela raščešljavati, piti kad niste žedni, jesti kad niste gladni, ploditi se bez podsvjesne misli, bez animalne volje. Sve vi to možete, sve vi to hoćete, samo vam netko mora darovati restrukturirano vrijeme, vrijeme kao kozmički čin, vrijeme koje više ne će biti isto kao i neandertalčevo, a do tada vama, nama, obveznicima tog kozmosa, nek bude dopušteno i malo strahovanje. Do tog vremena vrijedi se dati jednoj Sunčevoj zraci jer ništa u ovoj našoj beskrajnoj, naizgled bogohulnoj, svemirskoj pojavosti ne otkupljuje kao jedna bistra i čista Sunčeva, ali i Sučeva, zraka. Poželite takav nestanak, vi neumorni, vi sveti, vi odabrani, jer, da parafraziramo, onaj tko svojom mirnom smrću spasi čistoću jedne jedine Sunčeve zrake koja će se probiti do njegova umirućeg lica, spasio je čitavi svemir.
(odlomak iz romana Solinka)
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
