Ako se neprestano nastojimo prilagoditi prevladavajućim uvjerenjima, samo postajemo klonovi tuđih mišljenja – često programiranih mišljenja – umjesto da budemo vladari vlastitog srca, uma i sudbine. Ne postoji ništa čega bismo se trebali bojati. Strah je izvor mržnje, a društvo koje se gradi na atmosferi straha puno je mržnje. Ta mržnja odgovara vladajućoj manjini jer se na osnovi nje lako manipulira masama koje se tada mogu iskorištavati.
Jeste li već čuli kako je netko rekao da je strah ključan za naše preživljavanje zato što nas sprječava da, na primjer, prelazeći ulicu izletimo pred automobil ili da skočimo u kavez s lavovima? Međutim, strah i svjesnost nisu jedno te isto. Ne trebate se bojati da biste znali posljedice nekog čina i izbjegli te posljedice. Štoviše, strah je često uzrok neugodnih događaja, a ne zaštita od njih.
Bojimo se svega i svačega, gubitka posla, siromaštva, bolesti, smrti, dugova, kazni, neodobravanja, nesretnih slučajeva, Boga itd… Strah je jedan prirodan osjećaj čija je svrha samozaštita, međutim mnogi naši strahovi su umjetni, nametnuti, neprirodni i bolesni… Naše društvo počiva na atmosferi straha koja je namjerno stvorena i održavana lažima…
Iskorištavanje straha i manipulacija njime omogućila je ljudima da dovode razne države u sukob na način da im iznesu (često izmišljene) agresivne namjere jedne zemlje prema drugoj. Svaka zemlja iz straha od onoga što druga zemlja planira ili navodno planira učiniti poduzima energične korake. Svaka misli: „Moramo ih uništiti prije nego što oni unište nas.” Rat je najvećim dijelom fizička manifestacija straha.
Strah je suprotnost ljubavi, poštovanju i povjerenju – zaštitnicima od rata i nesklada. Uklonimo li strah u sebi, uklonili smo svoj doprinos strahu u svijetu. A uklanjanje straha iz svijeta uklanja rat i nesklad. Stvar počinje s nama. Strah je nedjeljivo povezan s manjkom osjećaja vlastite vrijednosti i samopoštovanja. Sve troje posljedica je toga što potvrdu da smo u redu tražimo izvan sebe.
“Čovječanstvo je bolesno, emocionalno bolesno, a bolesno je upravo zbog osjećaja krivice i straha stečenih u djetinjstvu.” – A.S. Neill
Razlog zbog kojeg većina ljudi kaže da ne mogu govoriti u javnosti je strah. A strah proizlazi iz brige oko toga što će publika o njima misliti. U publici traže potvrdu da je ono što govore i rade ispravno i strahuju od ljudi koji će odbaciti ono što govore ili će ih smatrati budalama. Stavite budućeg javnog govornika u praznu prostoriju ili među pouzdane članove obitelji i prijatelje i bit će dobar u izražavanju svojih gledišta. Stavite ga pred publiku i jedva će govoriti zbog nesigurnosti i nedostatka samopouzdanja.
Kada se počnete povezivati s pravom prirodom ljudskog bića i razumijevati tu prirodu, potvrde da ste ispravan čovjek počet ćete tražiti u sebi. Nije bitno što ljudi o vama misle i govore. Imaju pravo misliti što žele – a imate i vi. Jedina osoba koju morate uvjeriti da je ono što radite ispravno ste vi sami.
Naravno, dobro je čuti neka stajališta i informacije, međutim ako ste usklađeni s tim tokom intuicije s viših razina vašeg postojanja, vi i samo vi ćete znati što je za vas ispravno činiti i govoriti. Jednom kada to shvatite i živite, više nećete stajati pred publikom zabrinuti zbog toga što će ljudi misliti, jer ćete prihvaćati da imaju potpuno pravo da se s vama ne slažu. Tada ćete znati da je ono što je doista važno ono što o sebi mislite.
Možda najučinkovitiji oblik gušenja informacija je sam strah onih koji razmišljaju drukčije od statusa quo, ali se boje progovoriti i prenijeti drugima ono što znaju i osjećaju. Vrijeme je da tomu dođe kraj.
Kao prvo, osjetit ćete se izuzetno zaštićenima na način koji se ne može opisati riječima, a kao drugo, što je najgore što vam se može dogoditi? Da vaše vječno jastvo napusti ovu fizičku ljusku i prijeđe u drugi, paralelni svijet, drugu valnu dužinu stvarnosti. To ne zvuči previše loše.
Ne prepuštajte svoj um drugima!
Golema većina vlastite umove prepušta drugima! Nitko vas ne može zaustaviti, bez obzira što ljudi govore o vama ili kako se prema vama odnose, ako se ne date zastrašiti i ako samopouzdanje tražite u sebi, a ne u drugima!
Ljudi cijelo vrijeme mijenjaju svoja mišljenja i ako se neprestano nastojimo prilagoditi prevladavajućim uvjerenjima, samo postajemo klonovi tuđih mišljenja – često programiranih mišljenja – umjesto da budemo vladari vlastitog srca, uma i sudbine. Ne postoji ništa čega bismo se trebali bojati.
Strah je izvor mržnje, a društvo koje se gradi na atmosferi straha puno je mržnje… Ta mržnja odgovara vladajućoj manjini jer se na osnovi nje lako manipulira masama koje se tada mogu iskorištavati.
Jedna od najpopularnijih metoda manipulacije masama je metoda STVARANJA PROBLEMA ili “problem-reagiranje-rješenje”. Treba stvoriti problem, da bi dio javnosti reagirao na njega. Na primjer: izazvati i prenositi nasilje s namjerom, da javnost lakše prihvati ograničavanje slobode, ekonomsku krizu ili da bi se opravdalo rušenje države.
Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu mjeru, uvoditi je postupno, “na žličicu”, mjesecima i godinama. Promjene, koje bi mogle izazvati otpor, ako bi bile izvedene naglo i u kratkom vremenskom roku, bit će provedene politikom malih koraka. Svijet se tako vremenom mijenja, a da to ne budi svijest o promjenama.
Mediji imaju presudnu ulogu u sustavu indoktrinacije, zajedno s obrazovnim ustanovama, počevši već od najranijih dana, od samog vrtića. Sustav indoktrinacije je taj koji nas uči kako se trebamo ponašati, što trebamo misliti i zastupati.
Takve stvari, kaže Naom Chomsky, se mogu lako otkriti pratimo li medije te pokušamo otkriti njihovu strukturu.
“Struktura medija je vrlo slična ostalim institucijskim strukturama”, čiji je cilj proizvodnja intelektualne i poslovne elite koja će podržavati interese moćnih. Dakle, proizvodnja “odgovornih ljudi” koji trebaju stvari preuzeti u svoje ruke. Ti “odgovorni ljudi” posjeduju određenu moć, aktivno sudjeluju u političkome životu, dogovaraju kandidate za izbore, te, duboko indoktrinirani, kontroliraju, ili barem pokušavaju kontrolirati, “zbunjeno stado pasivnih promatrača” koji nisu sposobni odlučivati sami za sebe, te, zbog tog razloga, kontrolu nad njihovim životima moraju preuzeti “odgovorni pojedinci”, navodi između ostalog Chomsky.
Pogubni utjecaj straha
Bruce H. Lipton u svojoj knjizi “Biologija vjerovanja” ovako opisuje strah i njegovo djelovanje:
U reakciji sličnoj onoj koju su pokazivale stanice, i ljudi, kada se prebace u zaštitni način – neizbježno ograničavaju svoje mehanizme rasta. Ukoliko bježite od medvjeda, nije dobra zamisao trošiti energiju na rast. Kako biste preživjeli, odnosno pobijedili medvjeda – skupite svu svoju energiju za odgovor “borba ili bijeg”.
Preraspodjela energetskih zaliha da bi se zaštitni odgovor opskrbio energijom neizbježno rezultira prekidom rasta. Pored preusmjeravanja energije da bi se podržala tkiva i organi potrebni za zaštitni odgovor, postoji još jedan razlog zašto se rast zaustavlja.
Procesi rasta zahtijevaju otvorenu razmjenu između organizma i njegova okoliša. Na primjer, unosi se hrana, a otpadni proizvodi izlučuju. Međutim zaštita zahtjeva zatvaranje organizma kako bi se organizam obranio od percipirane prijetnje.
Zaustavljanje procesa rasta je iscrpljujuće i zato što rast nije proces koji samo troši energiju, nego je potreban i za proizvodnju energije. Stoga trajno zaštitni odgovor zaustavlja proizvodnju životno-podražavajuće energije.
Što duže ostanete u stanju održavanja zaštite, to više ugrožavate svoj rast. Zapravo, možete tako potpuno ugasiti sve procese rasta da fraza biti nasmrt preplašen može postati živa istina…
Strah sprječava vaš rast, a gdje prestaje rast počinje bolest.
