“Objasnit ću vam, gospodo suci… Ubila sam tog čovjeka nožem, u kupaonici, uz pomoć svog bijednog ljubavnika koji nije uspijevao čak ni pridržavati mu noge… No, platila sam da bih znala da mrtvi nemaju počinka… Ponovno ću ga naći u nekom kutu svog pakla, ponovno ću radosno vriskati pod njegovim prvim poljupcima…”
Ne poznavajući ni izvor, ni kontekst, niti bilo što drugo, prvo pitanje koje će mnogi postaviti kada prvi put pročitaju ovu rečenicu isto je ili identično onom pitanju kojeg i ja postavljam, mada sam ovo nebrojeno puta pročitao. Dakle, za razliku od početnika, ja imam neku informaciju i mogu, barem donekle, kontekstualizirati. A pitanje glasi: ‛Je li ovo istinita izjava stvarne osobe, je li ona doista počinila ovaj zločin, je li to bila njena stvarna obrana pred sudom?’
Zašto razmišljanja onog koji je donekle informiran i onog koji je potpuno neinformiran, u doticaju s ovim tekstom, mogu biti identična?
No, prije odgovora na ovo pitanje reći ću nešto o stvarnoj naravi same strasti. Bez nepotrebnih eksplikacija jer svi znamo o čemu se ovdje radi, dodat ću samo to da se i strasti mogu dijeliti na racionalne i iracionalne, ovisno o tome čini li strastveni čin onaj koji konstruira ili onaj koji destruira. No, taj stav treba malo omekšati. I destruktor je, na koncu konca, ipak samo čovjek. I na svojevrstan način može racionirati samo zlo, osvrsishoditi ga, dovesti u smislenu vezu sa svojom neurologijom. Pretpostavimo da je ovo istinit čin, pretpostavimo da se radi o donekle ili potpuno uračunjivoj ženskoj osobi (prije samog čina) koja na tako okrutan način ubija svog voljenog; idimo dalje pa prorecimo da je ona vršak svog noža ispolirala bijesom, afektom, trenutnim pomračenjem uma, da je bila gonjena energijom naglo nadošle mržnje, ali čim su je minuli ti mračni porivi, ona se s činom ubojstva nije složila što kazuju njene riječi: ‛…platila sam da bih saznala da mrtvi nemaju počinka…’ A tko plaća? Plaća onaj koji bi nešto napravio, no nema dovoljno znanja za to pa uzima poduku. Plaća manje ili više skupo, preskupo kao što se to njoj zgodilo. Ili jeftino ako je zadovoljan s instrukcijama, kao što je i ona u jednom trenutku, jer kaže: ‛Ponovno ću ga naći u nekom kutu svog pakla, ponovno ću radosno vriskati pod njegovim prvim poljupcima…’ Ovu rečenicu je vrijedno navesti u cjelini jer tu se, povrh svega, radi i o sjajnoj literaturi, ako za našu psihoanalizu i nije toliko bitna.
Dakle, s ovog psihoanalitičkog nivoa, njen čin je destruktivan, iracionalan, besmislen, upravo fascinatno besmislen, a to je i odgovor na ono postavljeno pitanje zašto i informirani i neinformirani identično razmišljaju, premda informirani zna da je odlomak konstrukt jedne briljantne aforističarke, i kao takav naveden u knjizi aforizama. Kad god bi me literarni nerv naveo na ovu rečenicu, poslije ili uporedo s divljenjem, opčinila bi me ta fantastična bezumnost, moju daljnju potragu učinila suvišnom, i nisam bio daleko od toga da sam riskirao da i sam postanem još opakiji bezumnik kad sam dopustio da mi na smrznute usne sleti pitanje: ‛Može li se s tolikom strašću ubiti nekoga koga se još strasnije voli?’ I najposlije, pitanje svih pitanja u stilu onog: ‛Ako svemir išta osjeća, zašto je dopustio beskraj?’ Što bi, prevedeno na naš problem značilo: ‛Ako i slijepa ljubav za čovještvom, dakle, za nekakvim ograničenjem, žudi, zašto dopušta da joj kozmičko bezumlje, ili još gore, bezumlje ka kozmičkom, postane vodič?’
No, to bi bila samo jedna strana višesjajne medalje. A što ako ubojstvo, radilo se o fikciji ili ne, nije učinjeno u afektu, već s predumišljajem, hladno, dakle, s ratiom, makar zločinačkim, destruktivnim, luđačkim ako hoćete, no ipak s planom za drškom noža?
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
