Da bi se shvatilo kako gubitak bliske osobe utječe na ljude i njihovo ponašanje nakon tragičnog događaja, važno je razumjeti značenje pojma privrženosti.
Bowlby u svojoj teoriji objašnjava da privrženost proizlazi iz potrebe za zaštitom i sigurnošću. Ona se razvija u ranoj dobi i traje kroz veći dio života osobe, a obično je usmjerena na nekoliko specifičnih pojedinaca.
Stvaranje privrženosti sa značajnim drugim osobama smatra se normalnim ponašanjem i za dijete i za odraslu osobu. Bowlby objašnjava da je stvaranje privrženosti važno za preživljavanje te se javlja kod mladunčadi gotovo svih vrsta sisavaca.
Prema tome, ako je svrha privrženog ponašanja održavanje emocionalne povezanosti, bilo koji događaj koji ugrožava tu povezanost izazvat će neke vrlo specifične reakcije.
Uz različite kulture vezuju se različiti načini ponašanja nakon smrti bliske osobe te očekivanja o tome kako bi se zapravo trebalo ponašati, no reakcija tuge, izražena u obliku plakanja, straha i ljutnje, je toliko uobičajena da se smatra univerzalnom.
Kad je riječ o tugovanju, osoba je najčešće svjesna razloga zbog kojeg tuguje, tj. postoji objektivan uzrok javljanja te emocije. Iako je tugovanje bolan i traumatičan psihički proces, važno je naglasiti da on predstavlja normalnu i zdravu reakciju na gubitak bliske osobe.
Tuga kao proces nasuprot zadacima tugovanja
Neki teoretičari vide tugovanje kao proces koji se sastoji od tri faze. U prvoj se fazi javljaju šok, nevjerica i otupjelost, koji se smatraju adaptivnim jer štite osobu od ozbiljne boli koja dolazi sa potpunim razumijevanjem onoga što se dogodilo. U drugoj fazi dolazi do shvaćanja da je osoba doista umrla i da se neće vratiti.
Ovu fazu karakterizira učestalo razmišljanje o preminuloj osobi, praćeno osjećajem krivnje, čežnjom za preminulim te traženjem razloga smrti. Kada ti osjećaji oslabe, ožalošćeni može prijeći u posljednju fazu, do koje dolazi svjesnim i usmjerenim naporima te shvaća da nema smisla zadržavati se na gubitku, već treba krenuti dalje.
Ne postoji točno određeni vremenski okvir koliko dugo bi se osoba trebala zadržati u određenoj fazi ili u sve tri; to ovisi o godinama umrlog, bliskosti veze između umrlog i ožalošćenog, te o dostupnosti socijalne potpore. Međutim, stručnjaci smatraju da je potrebna barem godina dana, za napredovanje od prve do posljednje faze.
Worden, s druge strane, radije vidi proces tugovanja u terminima zadataka, a ne faza ili stadija, koji impliciraju pasivnosti tugujućeg tj. nešto kroz što tugujući mora proći. Zadaci pak pretpostavljaju određenu aktivnost od strane osobe koja tuguje. Worden (1991) predlaže 4 zadatka tugovanja:
Zadatak 1:
Prihvatiti stvarnost gubitka. Osoba se treba u potpunosti suočiti s činjenicom da je druga osoba mrtva i da se neće vratiti. Neki ljudi odbijaju povjerovati da se to stvarno dogodilo i “zapnu” već na prvom zadatku procesa tugovanja. Prihvaćanje stvarnosti gubitka i njegovog značenja zahtijeva vrijeme; ponekad tugujuća osoba na intelektualnom planu razumije što se dogodilo, no još uvijek nije emocionalno spremna prihvatiti tu informaciju.
Zadatak 2:
Proraditi bol zbog gubitka. Ponekad osoba pokušava izbjeći bol poricanjem njenog postojanja, što može produžiti tijek žalovanja i dovesti do abnormalnog tugovanja. Ako drugi zadatak nije dovršen, kasnije bi se mogla javiti potreba za terapijom. Razlog tome je taj što bi pojedincu bilo teže vratiti se u prethodne faze kako bi proradio bol koju je ranije izbjegavao, posebno jer u tom trenutku možda više neće imati odgovarajuću socijalnu podršku.
Zadatak 3:
Prilagoditi se okolini u kojoj nema preminulog. To uključuje prilagodbu u svakodnevnom funkcioniranju pojedinca, njegovom poimanju sebe te prilagodbu različitih vjerovanja, vrijednosti i pretpostavki o svijetu. O ostvarenju trećeg zadatka ovisi kakav će biti ishod procesa tugovanja – hoće li se on riješiti na dobrobit tugujućeg ili će on “zapeti” u tom procesu.
Zadatak 4:
“Emocionalno premještanje” preminulog i nastavak života. To se odnosi na pronalazak prikladnijeg mjesta za njega u životu preživjelog tj. u njegovom sjećanju, da bi se preživjelom omogućilo da nastavi sa životom.
Terapija u procesu tugovanja
Cilj terapije u procesu tugovanja je ponešto drugačiji od cilja savjetovanja u tugovanju. Kod savjetovanja, pojedinca koji je nedavno doživio gubitak potiče se da prođe kroz zadatke tugovanja, kako bi se proces tugovanja uspješno priveo kraju.
S druge strane, u terapiji u procesu tugovanja pokušava se utvrditi koji su to problemi doveli do poteškoća u dovršenju zadataka tugovanja te ih se nastoji riješiti.
Terapija u tugovanju se najčešće koristi u situacijama otežane reakcije na gubitak. To mogu biti:
1. Produljeno tugovanje
Osoba ja najčešće svjesna da ne uspijeva svoje tugovanje privesti kraju na prikladan način s obzirom na to da se gubitak dogodio mjesecima, a ponekad i godinama ranije. Velik dio terapije uključuje utvrđivanje na kojem je od zadataka tugovanja osoba zapela i zbog čega, a zatim se dalje radi na tom problemu.
2. Odgođeno tugovanje
Osoba je doživjela emocionalnu reakciju u vrijeme gubitka, no s obzirom na gubitak, ta reakcija nije bila dovoljna. Može se javiti kao posljedica nedostatka socijalne podrške, socijalnog odobravanja i sl.
3. Pretjerano tugovanje
Osobe često reagiraju pretjeranom depresijom, tjeskobom ili nekim drugim obilježjem normalnih reakcija na gubitak izraženim na pretjeran način, što dovodi do poteškoća funkcioniranja u svakodnevnom životu.
4. Prikriveno tugovanje (u obliku tjelesnih ili ponašajnih reakcija)
Ljudi obično doživljavaju ovu vrstu otežanog tugovanja zato što u vrijeme gubitka tuga nije bila izražena ili je njezino izražavanje bilo zakočeno. Zbog toga njihovo tugovanje nikad nije bilo završeno te je rezultiralo kasnijim komplikacijama u obliku tjelesnih ili ponašajnih reakcija.
Terapija u procesu tugovanja zahtijeva od osobe doživljavanje određenih misli i osjećaja koje je ranije izbjegavala. Važno je naglasiti da osoba sada od terapeuta dobiva socijalnu podršku potrebnu za uspješno prorađivanje gubitka, tj. dobiva dopuštenje da tuguje, koje nije imala u svojoj ranijoj socijalnoj okolini.
U terapiji je važno, za početak, isključiti mogućnost postojanja neke tjelesne bolesti, ukoliko se osoba žali na tjelesne probleme, jer takvi simptomi mogu, ali i ne moraju biti ekvivalent reakcije na gubitak. Nadalje, osoba se treba složiti da će preispitati svoj odnos s osobom ili osobama koje su bile uključene u raniji gubitak.
Potrebno je potaknuti sjećanja na umrlu osobu, pričati o njoj – tko je bila, kakva je bila, čega se osoba sjeća o njoj i sl. Važno je na početku izgraditi temelj pozitivnih sjećanja koja će kasnije biti od pomoći ako se javi otpor prema doživljavanju negativnih osjećaja. Nakon toga se postupno počinje pričati o nekim “miješanim” sjećanjima.
Na kraju, osobu se potiče na razgovor o negativnim sjećanjima koja uključuju ljutnju i povrijeđenost. Također, treba procijeniti koji od zadataka tugovanja nije izvršen i poraditi na tom problemu. Potrebno je riješiti osjećaje ili nedostatak osjećaja potaknutih sjećanjima.
Nekad su to osjećaji neizražene i neprepoznate ljutnje, a ponekad su to osjećaji krivnje. Treba također istražiti i neutralizirati povezujuće predmete. To se odnosi na simboličke predmete koji osobu podsjećaju na pokojnika i predstavljaju sredstvo kojim osoba može izvana održavati odnos s umrlim (npr. fotografija, nakit i sl.).
Također je važno prihvatiti konačnost gubitka. Koristan postupak u terapiji jest potaknuti osobu da razmisli o tome što bi za nju značilo završiti tugovanje i što bi imala od toga. Neki se boje da će zaboraviti osobu koja je umrla ili da će drugi ljudi protumačiti to nedovoljnim osjećajima za pokojnika.
Na kraju, važno je pomoći osobi da kaže konačno zbogom. Pod “reći zbogom” podrazumijeva se reći zbogom želji da preminuli bude živ i da bude ovdje.
Terapijske tehnike
Jedna od korisnih tehnika u provođenju terapije s tugujućima je tehnika “prazne stolice” iz Geštalt terapije ili Perlsovog tretmana. Ono što je specifično za tu tehniku jest da se osoba ne obraća terapeutu i ne priča njemu o pokojniku, već zamišlja da govori izravno umrloj osobi u sadašnjem vremenu.
Druga tehnika, koja predstavlja prihvatljivu alternativu praznoj stolici, sastoji se u tome da klijent sjedi na stolici, zatvorenih očiju i zamišlja da razgovara s pokojnikom.
Sljedeća tehnika je psihodrama s igranjem uloga. Od osobe se zatraži da igra i sebe i ulogu umrle osobe te da vodi taj razgovor dok se određeni konflikt ne riješi. Ponekad se u ostvarenju ciljeva terapije koriste fotografije pokojnika. Od osobe se zatraži da donese najdražu fotografiju pokojnika, koja se zatim koristi da bi se potaknulo sjećanje i osjećaji, a ponekad se može upotrijebiti i kao usmjerenje za razgovor s umrlim u sadašnjem vremenu.
Najvažnije je da terapeut zna u kojem trenutku primijeniti koju tehniku jer ako pokuša kod osobe izazvati osjećaje prije nego je ona spremna, pokušaji će biti uzaludni, a osoba neće biti suradljiva.
Zaključak
Kada pripadnik društva umre, tugujuća osoba ponekad prođe proces tugovanja na adekvatan način ili prema Wardenu, uspješno riješi zadatke tugovanja. No, ponekad se dogodi da osoba to nije u stanju prevladati te “zapne” na nekom od zadataka, što može imati loše posljedice za nju.
Neriješena tuga i žalovanje za umrlom osobom vrlo lako mogu rezultirati depresivnim epizodama te ako stanje potraje i depresivnim poremećajem. Jedan od načina suočavanja društva sa smrću osobe jesu rituali sprovoda. Pretpostavlja se da su ti rituali korisni jer mogu pomoći osobi u prihvaćanju stvarnosti gubitka.
Također, na taj način ožalošćena osoba može izraziti svoje misli i osjećaje o pokojniku, prisjetiti se njegova života te izraziti svoju tugu u prisutnosti grupe za potporu. Ukoliko osoba ima većih teškoća u razrješenju svog odnosa s umrlom osobom, savjetovanje joj može pomoći u prilagodbi na gubitak.
S druge strane, kod nekih osoba, reakcija na gubitak je znatno otežana ili abnormalna te oni ne uspijevaju razriješiti odnos s umrlim na prikladan način. U tom je slučaju potrebno pokušati razriješiti konflikte koji su onemogućili dovršenje zadataka tugovanja kroz terapijski proces.
Anđela Smolić-Ročak
Izvor: istrazime
