U Šljivinom selu, gdje u Francuskoj živim, primamo mnogo pisama iz izbjegličkih kampova Singapura, Malezije, Indonezije, Tajlanda, Filipina-stotine svake nedjelje. Vrlo je bolno čitati ih, ali mi to činimo da bismo bili u kontaktu. Činimo sve što možemo da pomognemo, ali patnja je ogromna, neki put smo obeshrabreni. Polovina “ljudi iz čamaca” nestane u oceanu. Samo polovina stigne u Jugoistočnu Aziju, pa čak i tada nisu na sigurnom.
Ima mnogo djevojaka “iz čamca” koje su silovali morski pirati. I pored nastojanja Ujedinjenih nacija i mnogih zemalja da se to spriječi, morski pirati nastavljaju zlostavljati izbjeglice. Jednog dana smo primili pismo o djevojčici sa malog čamca koju je silovao tajlandski pirat. Ona je imala samo dvanaest godina, skočila je u more i utopila se.
Kada prvi put saznate za takvo nešto, naljutite se na pirate. Prirodno stanete na stranu djevojčice. Ako dublje pogledate, vidjeti ćete drugačije. Ako stanete na djevojčinu stranu, tada je lako. Trebate samo uzeti pištolj i ubijete pirata. Ali to ne možemo učiniti. U svojoj meditaciji sam vidio: da sam ja bio rođen u selu tog pirata i da sam rastao pod uvjetima u kojima je on rastao, postoji velika vjerojatnoća da bih postao pirat. Vidim da se u Sijamskom zaljevu rađa mnogo djece, stotine svakog dana, i ako mi koji podučavamo, socijalni radnici, političari i ostali nešto ne učinimo određeni broj te djece će postati pirati kroz dvadeset pet godina. To je sigurno. Ako bismo ja ili vi bili rođeni danas u nekom od tih ribarskih sela možda bismo postali pirati kroz dvadesetak godina. Ako uzmete pištolj i ubijete pirata ubijate sve nas, jer smo svi mi do izvjesne mjere odgovorni za takvo stanje stvari.
Nakon duge meditacije napisao sam ovu pjesmu. U njoj ima tri lika: dvanaestogodišnja djevojčica, pirat i ja. Možemo li se pogledati i prepoznati se jedan u drugome? Naslov ove pjesme je: “Molim vas zovite me mojim pravim imenom”, jer ja imam mnogo imena. Kad čujem jedno od tih imena trebam se odazvati.
Ne reci da ću sutra otići
jer i danas ja još stižem.
Pogledaj duboko: ja stižem svake sekunde
da bih bio pupoljak na proljetnoj grančici,
da budem mala ptica slabašnih krila
koja uči pjevati u novom gnijezdu,
da budem gusjenica u srcu cvijeta,
da budem dragulj skriven u kamenu.
Ja još uvijek stižem, da bih se smijao i plakao
da bih se plašio i nadao.
Ritam mog srca je rođenje i
umiranje svega što živi.
Ja sam vodeni cvijet koji se otvara na površini rijeke,
i ja sam ptica koja, kad dođe proljeće, stiže na vrijeme
da pojede vodeni cvijet.
ja sam žaba koja sretno pliva u čistom jezercu,
i ja sam barska zmija koja se tiho prikrada i pojede žabu.
Ja sam dijete u Ugandi, kost i koža,
noge su mi tanke kao bambusove stabljike
ja sam trgovac koji prodaje ubojito oružje Ugandi.
Ja sam dvanaestogodišnja djevojčica, izbjeglica na brodu
koja se baca u ocean nakon što ju je pirat silovao,
i ja sam pirat, moje srce još nije sposobno da vidi i voli.
Ja sam član partije sa velikom moći u rukama,
ja sam čovjek koji treba platiti svoj krvavi “dug” svom narodu
umirući polako u prisilnom radnom logoru.
Moja radost je kao proljeće, tako toplo da mami
sve cvijeće da procvjeta.
Moja bol je kao rijeka suza, tako obilna da
preplavljuje četiri oceana.
Molim vas zovite me mojim pravim imenom
tako da mogu čuti sve moje plačeve i smjehove odjednom,
tako da mogu vidjeti da su moja radost i bol jedno.
Molim vas zovite me mojim pravim imenom,
da bih se mogao probuditi
da bih vrata moga srca mogla ostati otvorena,
vrata suosjećanja.
