Osobe moraju ispaštati svoju karmu, ali Bog upravlja tako da njihovu karmu uredi najbolje za svoju svrhu. Bog manipulira plodovima karme, ali ništa ne dodaje ili oduzima od nje. Podsvijest čovjeka je spremište dobre i loše karme. Bog izabire iz tog spremnika ono što će tijekom života određene osobe najbolje utjecati na njegov duhovni napredak, bilo da to osobi uzrokuje sreću ili bol. Tu nema ničeg nepravednog.
“Kao što osoba oblači novu odjeću, ostavljajući staru, duša prihvaća nova materijalna tijela, napuštajući stara i beskorisna.” (Bhagavad-gita, 2.22)
Nakon smrti fizičkog tijela, um ostaje neaktivan neko vrijeme, kao u u dubokom snu kada ne postoji san. Ali vrlo brzo on postaje ponovno aktivan u novom svijetu i u novom tijelu – astralnom.
Kroz pitanja koja se mogu pojaviti o ovoj tematici ljudske sudbine, pružit ćemo neka detaljnija objašnjenja o načinu na koji funkcionira najsuptilniji zakon svemira – karma, univerzalni zakon pravde.
Što je to trostruka karma?
To je:
1. Sanchita (sakupljena), nezavršene dobre i loše akcije iz prijašnjih života, koje se moraju odraditi i koje se pojavljuju u ovom životu u obliku želja – drugim riječima, samskare
2. Prarabdha (zadržana), rezultat karme je odrađen u prijašnjem životu što se u sadašnjem životu opaža kao sudbina ili postojeće stanje
3. Agami (sadašnja), karma koju neprestano činimo sadašnjim i budućim djelima
Prarabdha karma
Rečeno je da je prarabdha karma samo mali djelić karme sakupljene u prijašnjim životima. Je li to istina?
Čovjek je mogao napraviti mnogo dijela u svojim prethodnim životima koji rezultiraju sadašnjom karmom. Međutim nije da sva ta djela donose rezultat u ovom životu. Neka od njih će uroditi plodom u ovom životu, a neka u sljedećem. To je nešto poput slide show-a gdje projekcionist izabire nekoliko slajdova za projekciju, a ostale ostavlja za drugi slide show.
Razna prijašnja djela su poput slajdova, a um poput projektora. Projektor mora biti uništen tako da ne bude budućih refleksija, daljnjih rođenja i smrti.
Tko je projekcionist? Kakav je to mehanizam koji odabire mali dio sanchita karme i tada odlučuje da će se ostvariti kao prarabdha karma?
Osobe moraju ispaštati svoju karmu, ali Ishvara (Vrhovni kontrolor) upravlja tako da njihovu karmu uredi najbolje za svoju svrhu. Bog manipulira plodovima karme, ali ništa ne dodaje ili oduzima od nje. Podsvijest čovjeka je spremište dobre i loše karme. Ishvara izabire iz tog spremnika ono što će tijekom života određene osobe najbolje utjecati na njegov duhovni napredak, bilo da to osobi uzrokuje sreću ili bol. Tu nema ničeg nepravednog.
Rečeno je da karma donosi plodove po naredbi Boga. Znači li to da mi žanjemo posljedice karme samo zato što Bog tako želi?
Ishvara je onaj koji podaruje plodove svakoj osobi u skladu s njenim dijelima (karmi). To znači da je On u ovom slučaju samo “agent” koji podaruje rezultate prema zaslugama. To je sve. Bez te shakti (energije) Gospodina, karma se ne bi odvijala. To je razlog zbog koga se kaže da se karma odvija po njegovoj naredbi.
Vrste prarabdhe
Postoje tri vrste prarabdha karme:
1. Iccha (karma koju smo tvorili zbog osobne želje). Ovdje spadaju naše osobne želje koje ostvarujemo djelujući na određeni način kako bismo postigli cilj.
2. Aniccha (karma koju smo stvorili bez naše želje). Osoba nije imala želju nešto učiniti, ali ipak na kraju iz nekih neobjašnjivih, sebi svojstvenih razloga, učinila je neku određenu radnju.
3. Pariccha (karma koju smo stvorili zbog želje drugih). Osoba je djelovala zbog želja drugih te je tako stvorila određenu akciju.
Zakon posljednje misli
“Bilo kojeg da se stanja netko sjeća prilikom napuštanja tijela, o Kuntin sine, to će stanje sigurno dostići. Stoga, Arjuna, trebaš uvijek misliti na Mene i istodobno se boriti, tako obavljajući svoju propisanu dužnost. Posvećujući svoje djelatnosti Meni i usredotočujući um i inteligenciju na mene, nedvojbeno ćeš Me dostići.” (Bhagavad-gita 8.6-7)
Sada možete reći ako se prema uobičajenom vjerovanju osoba ponovno rađa u skladu s posljednjim mislima u trenutku smrti, kako se onda ta teorija uklapa u u teoriju da su uzrok ponovnog rođenja neispunjene želje koje se trebaju ispuniti u sljedećem životu?
Ideje i misli koje dolaze u trenutku smrti su odgovorne za sljedeći život. Ali, u isto vrijeme, Vedanta nas obavještava da u trenutku smrti dolaze samo one misli i želje, koje su bile naglašene tijekom čovjekovog života.
Iskustvo smrti
“Kao što osoba oblači novu odjeću, ostavljajući staru, duša prihvaća nova materijalna tijela, napuštajući stara i beskorisna.” (Bhagavad-gita, 2.22)
Točka unutar srca biva osvijetljena i uz pomoć tog svijetla duša napušta tijelo kroz oko, tjeme, ili druge kanale u tijelu. Kada ona tako napusti tijelo, život ga napušta s njom. I kada ga život tako napusti, svi vitalni zrakovi odlaze s njim.
Baš kao što gusjenica nak0n što dođe do kraja litta, prvo prednjim dijelom tijela pristupi na drugi list, a tek potom povuče ostatak, tako i duša, nakon što odbaci grubo tijelo pristupa drugom tijelu, a zatim povlači ostatak (Brihad-arunyaka Upunishada).
Kada osoba umire, prvo počinje teško disati; to znači da je osoba postala nesvjesna umirućeg tijela. Um se odjednom nađe u drugom tijelu i počne kolebati između starog i novog, sve dok se vezanost potpuno ne prenese na novo tijelo.
U međuvremenu dolazi do nekoliko žestokih udisaja (hropac), što znači da se um nakratko vraća u umiruće tijelo. To tranzitno stanje uma je nešto nalik na san (Ramana Maharshi). Tako dugo dok prana podiže i apana spušta životnu silu postoji kontinuitet života. Kada jedna od tih dvaju sila postane slabija, životna sila izlazi. Ako apana oslabi tada jiva (duša) napušta tijelo kroz tjeme, nos , uho ili usta. Ako prana oslabi tada duša napušta tijelo kroz anus.
Yoga naglašava da se fluid prane uzdiže do pupka, gdje se nalazi drugorazredni suptilni centar; tada se tijekom samrtničke agonije on uzdiže do srca. Manas (um) isto biva usmjeren od mozga prema srcu i njegova unija s fluidom prane stvara suptilno biće koje se odvaja od grubog tijela pomoću samrtničkog izdaha. Tada se on nalazi na suptilnom nivou koji je iznad ove grube materije.
Kada čovjek umre on sa sobom nosi trajnu linga shariru (suptilno tijelo), koja je sačinjena od pet jnana-indriya (čitaj gjana-indrija), osjetila za stjecanje znanja: vid, sluh, dodir, okus i miris), pet karma-indriya (osjetila za djelovanje: oko, uho , nos , anus i genitalije), pet prana (zrakova u tijelu), manah (um), buddhi (inteligencija), chitta (utisci u umu), ahankara (lažni ego) i promjenjivih karmashraya (spremnika djelovanja), djelatnosti osobe koje određuju oblikovanje slijedećeg života.
Pravo jastvo je vječno i nezagađeno. Reinkarnirani ego pripada nižem nivou i transcendira se samospoznajom. Sadašnje stanje neznanja nastaje zbog poistovjećivanja duše s tijelom. Mora biti jasno shvaćeno da nije duša ta koja dolazi i odlazi, već samo um osobe, koji čini da tako izgleda. Na kojem god nivou um djeluje, on kreira tijelo za sebe; u fizičkom svijetu fizičko tijelo, a u svijetu snova tijelo koje je mokro kada sanjamo kišu i bolesno kada sanjamo bolest.
“Oni koji su vidjeli istinu zaključili su da nepostojeće (materijalno tijelo) nije trajno i da vječno postojeće (duša) nije podložno promjeni. To su zaključili proučavajući prirodu i jednog i drugog.” (Bhagavad-gita, 2.16)
Vrijeme umiranja
Smrt je samo jedne vrste. Ali način umiranja ovisi o karmi. Različite vrste unutarnjih misli reflektiraju se u načinu umiranja. Bhishma (veliki general i samospoznata osoba), nakon što je na bojnom polju Kurukshetre (u vrijeme dogadanja kada je Krishna izgovorio Bhagavad-gitu svom bhakti-sljedbeniku Arjuni prije 5.000 godina) bio proboden sa strijelama, četrnaest dana je čekao za povoljni trenutak napuštanja tijela kada se sunce kreće sjevernom stranom. Sve mora biti urađeno u povoljno astrološko vrijeme, jer to pruža osobi veliku moć.
“O najbolji od Bharata, sada ću ti opisati različita vremena u koja yogi može napustiti ovaj svijet. O njima ovisi hoće li se ili neće u njega vratiti. Oni koji su spoznali Vrhovni Brahman dostižu Svevišnjega napuštajući svijet za vrijeme utjecaja poluboga vatre, u svjetlosti, u povoljnom trenutku dana, za vrijeme dvotjednog razdoblja kada mjesec raste ili za vrijeme šest mjeseci kada se sunce kreće sjevernom stranom. Mistik koji napusti ovaj svijet za vrijeme dima, u noći , za vrijeme dvotjednog razdoblja kada se mjesec smanjuje ili šest mjeseci kada se sunce kreće južnom stranom, odlazi na Mjesečev planet, ali se ponovno vraća. Prema vedskom mišljenju osoba može napustiti ovaj svijet na dva načina – u svjetlosti i u tami. Kada ga napusti u svjetlosti, ne vraća se; no kada ga napusti u tami, vraća se.” (Bhagavad-gita, 8.23-26)
Međustanje
Ponekad osoba ne mora odmah preći u drugo tijelo, već se određeno vrijeme nalazi u tzv. međustanju, što ovisi o njenoj karmi. Postoje dva stanja za čovjeka – stanje u ovom svijetu i stanje u drugom; tu je isto i treće stanje između ta dva, koje je nalik na san. Najšire prihvaćeni brahmanski opis ovog mehanizma jest da nakon napuštanja ljudskog tijela duša prebiva nekih dvanaestak dana u tranzitnom tijelu duha (preta).
Zatim, oslobođena tog stanja kroz ritualne ponude (shraddha) sinova, putuje u prebivalište predaka (Pitriloka) da na taj način tamo ostane za neodređeno razdoblje. Nakon smrti fizičkog tijela, um neko vrijeme ostaje neaktivan, kao u dubokom snu kada ne postoji san. Ali ubrzo on postaje ponovno aktivan u novom svijetu i novom tijelu – astralnom.
“U međustanju ne postoje prave kočije, konji, ni ceste; ali pomoću svjetlosti duše osoba stvara kočije, konje i ceste. Ne postoje pravi blagoslovi, radost, ni uživanje; ali ona stvara blagoslove, radost i uživanje. Tamo nema pravog mora, jezera ni rijeka; ali ona stvara more, jezera i rijeke. Osoba je kreator svega toga zbog impresija ostavljenih od njenih prijašnjih djela.” (Brihadaranyaka Upanishada, 105)
U međustanju osoba doživljava oba stanja, ona u prošlom životu i ona u budućem na sljedeći način. Kada osoba umre, ona živi samo u suptilnom tijelu u kome su utisnute impresije prošlih djela kojih je ona svjesna.
Na taj način ona doživljava prvo stanje. Isto tako, dok je u međustanju ona vidi zla i dobra koji će mu tek doći, pošto su oni određeni njegovim djelovanjem, dobrim ili lošim, na zemlji, i njegovim karakterom koji je rezultirao tim djelima. Tako osoba polako uplovljava u drugo stanje života i svijeta tj. u naredno rođenje.
Krunoslav Đurđević
