Bio je lijep proljetni dan. Stajala je na mostu i gledala pred sebe ne obraćajući pažnju na more ljudi što je prolazilo pored nje. Stajala je i rukama stiskala ogradu mosta kao da joj nešto govori. Izgledala je veoma usamljeno iako smo bili okruženi ljudima.
Prišao sam joj. Rekao neku glupost da privučem njenu pažnju. Pogledala me i nije bila oduševljena time što joj se obraćam. Nešto mi je odgovorila, nešto bezveze, onako bezveze kako sam joj se i obratio. Pokušao sam ponovo, ovaj put sam je htio nasmijati. I nasmijala se, lagano, pristojno. Okrenula se od mene ponovo prema daljini. Treći put sam samome sebi rekao da je zadnji. Dao sam joj kompliment. Iskreni. Nisam joj dao kompliment tek toliko da joj ga darujem.
Rekao sam joj iskreno da se ističe u moru ljudi. Da je smatram neobičnom i drugačijom. Na način da joj dajem kompliment, što sam i mislio. Nakon toga sam imao njenu pažnju.
Započeli smo razgovor koji smo nastavili na obližnjoj terasi kafića. Dugo smo razgovarali. Upoznavali smo se, a opet kao da se nismo razgovorom upoznavali nego nanovo otkrivali. Njena dubina je samo potvrđivala njenu fascinantnu vanjštinu. Smračilo se, tri kave su bile popijene. Krenuli smo preko mosta. Primio sam je za ruku i vodio je. Pokazivao sam joj stvari. Pokazivao sam joj ono što bih primijetio i pitao je što misli o tome. Od kada sam je primio za ruku malo je pričala. Samo bi me stisnula brzo za ruku pa opustila stisak. Davala mi je potvrdu da je nešto primijetila. Stisnula bi mi ruku i kada bi joj se nešto jako svidjelo i kada joj se nešto ne bi baš svidjelo. Stisnula bi i kada bi joj nešto bilo smiješno.
Pri naletu bilo kakve jače emocije ona bi mi stisnula ruku. U jednom trenu okrenuo sam se prema njoj i zagledao joj se u oči. Ona mi je stisnula brzo ruku pa opustila stisak. Poljubio sam je. Dok sam je ljubio, ruka mi je bila jako stisnuta. Bez opuštanja pritiska.
Krenula je naša ljubavna priča. Upoznali smo se taj prvi dan. Ostalo je bilo uživanje u poznatome, s rastom raznih pozitivnih iznenađenja u nagonu, reakcijama i predivnim emocijama koje smo pružali jedno drugome. Putovali smo, gdje me snažno stiskala za ruku jer nikada nije putovala avionom. Stiskala me za ruku kada smo prvi puta ugledali našu kćer na ultrazvuku. Stiskala me pa brzo opuštala pritisak dok bi gledali film. Ponekada kada bi je nešto neizmjerno mnogo veselilo i nasmijavalo, a opet iznenađivalo znala me više puta brzo stiskati pa opuštati pritisak.
Kako smo nas dvoje napredovali tako su se događale i promjene u njenom stisku moje ruke. Prepoznavao sam njene načine. Polako sam znao što svaki njen stisak znači. Osjećao sam i prepoznavao nijanse.
Jednoga dana, nakon dvadeset godina našeg zajedništva, došla je doma spuštene glave. Ostavila je ključeve na ormariću u hodniku i polako skinula kaput. Došla je do mene i zagrlila me. Nije mi stisnula ruku. Dugo je ostala u mome zagrljaju. Polako se zatim odmaknula, pogledala me u oči, primila me za ruku i jednom me dugo stisnula, bez puštanja.
Od toga dana kao da je njena ruka ostala u mojoj. Iako sam sjedio u čekaoni bolnice, osjećao sam da sam pored nje dok me ona stišće za ruku.
Bio je lijep proljetni dan. Ušao sam u njenu bolničku sobu, razgrnuo zavjese da može vidjeti most na kojem je stajala prije toliko godina. Sjeo sam pored nje. Primila me za ruku i stisnula je. Gledao sam je u oči i dragao je još dugo, dugo po kosi dok je njena ruka ostala u mojoj u čvrstom stisku iako nje već odavno nije bilo.
Maja Pernar
