Postoje trenuci u životu, kada nam se čini kao da se sve oko nas i u nama raspada.
Stvari počnu gubiti garanciju…
Planovi se izjalove. Voljeni nas napuste. Povrijede nas, povrijedimo sami sebe.
Naši dani čine se prekratkima, izazovi preteškima, a nama može manjkati volje i energije da s navedenim izađemo u koštac. Ljutimo se, gubimo vjeru u život, u sebe. Ne znamo gdje bismo ni kako bismo krenuli dalje… Možda se ni ne osjećamo dovoljno spremnima djelovati. Naš „savršeno sigurni svijet“, koji smo tako brižljivo kreirali, počinje se rušiti kao kula od karata, a brojne stresne okolnosti kao da testiraju koliko toga možemo podnijeti… Stresori se prelijevaju, iz naše ionako prepune čaše, a mi ne znamo kako zavrnuti pipu i zaustaviti dotok vode, koja uporno navire i ulijeva se tamo gdje više nema kapaciteta ni za jednu jedinu kapljicu.
Widget not in any sidebars
Uporno razmišljamo… Pitanja, jedno za drugim, samo naviru… Tražimo rješenja, ali jedino što uočavamo su daljnji problemi… Ono što je do jučer činilo naš savršeno posloženi život nad kojim smo imali kontrolu ili, bolje rečeno, iluziju iste, počne se urušavati, ravno nama na glavu… Može se dogoditi i da nas odnosi u kojima se nalazimo više crpe, nego li pune. Da kradu našu životnu energiju i elan, ostavljajući nas prazne i nemoćne… Često se navedene okolnosti upare s nedostatkom adekvatne podrške, odnosno nepostojanjem barem jedne, stabilne, voljene osobe koja će nas poduprijeti i osnažiti, što nas u nekoj mjeri ostavlja prepuštene same sebi.
Prijelomni su to trenutci, kada smo, gubeći tlo pod nogama, prisiljeni napustiti sigurnost poznatog terena i okrenuti se novim horizontima. Život nas, zahvaljujući istima, podsjeća na neminovnost promjene i nestalnost materijalnih oblika…
Što tada učiniti? Kako isplivati, kada voda dođe do grla? Kada nema nikoga tko bi ti pružio ruku, već oni, kojima si okružen, tvoju glavu, pokušavajući održati sebe na životu, guraju u duboko plavetnilo, ostavljajući te bez zraka, bez kojeg tvoje stanice ne mogu funkcionirati? Kako se otrgnuti snu, u kojem toneš u duboko crnilo, gubeći osjećaj svog tijela, postajući njegov sastavni dio?
Kada se naš vanjski svijet raspada, odgovore treba tražiti u nutrini.
U našim mislima.
U našim uvjerenjima.
U dubini onoga što jesmo.
Mi smo kreatori te realnosti, u kojoj se nalazimo.
Iako se možda čini da bismo tada, više nego ikada, trebali rapidno djelovati na razrješavanju okolnosti i mijenjaju onoga što nas ne zadovoljava, sasvim paradoksalno, upravo to su trenutci kada nam je uistinu potrebna pauza. Pauza, od nas samih, od drugih, od života. Od obaveza, neprestanih očekivanja, stremljenja, od uma zaprljanog mislima koji realnost više ne uspijeva sagledati jasno, uočavajući sve njezine boje i nijanse, a ne samo crnu. Potreban nam je odmak, kako bismo se oslobodili suvišnih misli i tereta. Kako bismo utihnuli tu neprestanu zaglušujuću buku, koja postoji u nama i oko nas i osvijestili si kako se ispod nje krije prekrasna, umirujuća tišina… Baš kao što se, ispod svih tih slojeva kaosa, krije naše istinsko biće….
Potrebna nam je pauza, kako bismo nakratko poslušali tišinu, vratili se sami sebi… I ponovno prodisali.
Problemi će pričekati. Umjesto da se oko njih brinemo, mogli bismo se posvetiti sebi. Pokloniti vrijeme odmoru, spoznavanju vlastitih procesa, svojoj cjelovitosti… Mogli bismo se okrenuti njegovanju tako dugo, nepravedno zapostavljenog, vlastitog bića, kako bismo probudili stvaralačku energiju, što u nama sniva… Mogli bismo osluhnuti svoj unutarnji glas koji nam već šapće rješenja… Opustiti se, kako bismo se ponovno mogli upustiti… Otpustiti kontrolu, prikupiti snagu i vjerovati, da će sve biti sjajno te da nas netko ili nešto štiti. Pustiti čvorove da se raspletu i strpljivo pričekati manifestaciju…
Nastavimo li djelovati dok smo zarobljeni u negativnom stanju uma, život kojemu ćemo tada svjedočiti bit će samo produkt našeg ega. Svoje mračno unutarnje stanje, nastavit ćemo preslikavati na izvanjske okolnosti. Koliko god mi u takvom stanju djelovali, radili, pokušavali… Nikakva naša aktivnost neće dati rezultate kakve priželjkujemo. Tada jednostavno nije pravo vrijeme za grčevito traganje za rješenjima.
Za rješenjem ima smisla tragati mirnog uma. Ima smisla djelovati, kada smo smireni i radosni. U takvim stanjima izranjaju naša genijalnost, naša mogućnost kreiranja i stvaranja. Tada iz nas izranja svjesnost koju smo ranije uspavali, ne dozvoljavajući joj da manifestira ono što zaslužujemo. Zapravo smo stajali sami sebi na putu. Na naše oči navukla se koprena, koja nam je onemogućila da stvari sagledamo jasno. Spustili smo rolete i čvrsto zatvorili vrata svog unutarnjeg svijeta, obilježenog negativnim mislima i neugodnim emocijama. Onemogućili smo protok slobodne, kreativne energije da proteče kroz nas i oživi naš unutarnji i vanjski svijet.
Kada smo mirni i radosni, mi djelujemo u skladu s Univerzumom. Slijedimo tako prirodan i lak, put svoje duše. U takvim trenutcima, manifestirati ćemo dobro. Nismo mi odvojeni od kreacije, njezin smo sastavni dio! U nama se nalazi ista ona svjesnost koja je kreirala cjelokupnu materijalnu razinu. Kreirat će i dalje, kreiranje ju veseli… Iskoristimo ju onda u svoju korist! Kreirati će, što god mi trebamo i uistinu želimo. Ista ovisi o našim mislima i uvjerenjima, emocijama i, u konačnici, energiji kojom zračimo. Upravo zato, naša dobrobit i pozitivno stanje uma trebali bi nam biti polazište u rješavanju problema kojima svjedočimo. Materijalna razina, samo je najniža razina postojećeg. Promjene na onim višim razinama, rezultiraju promjenama na najnižim razinama.
U opisanim trenucima izranja naše majstorstvo, koje se ogleda u mogućnosti da kultiviramo ljubav i prihvaćanje prema unutanjem i vanjskom svijetu kojem svjedočimo. Potpuno paradoksalno, ideja je prigrliti najgore, kako bismo mogli iskusiti ono najbolje. Prihvaćanje vibrira mnogo višim frekvencijama od krivnje i straha… Naša mogućnost da prihvatimo okolnosti, dovodi do podizanja vibracije naših polja što se, posljedično, pozitivno odražava i na one najteže okolnosti, kojima svjedočimo. Osim toga, odmak koji učinimo vjerojatno će promijeniti naš kut gledanja na iste te nam pomoći da svijet sagledamo u njegovoj punini, uočavajući ljepotu svakog, pa i onog najtežeg, časa.
Ni u onim najtežim životnim trenutcima, mi nismo prazni ni nemoćni. Nisu okolnosti te koje definiraju našu nutrinu… Promotrimo primjer drveta. Povijeno ili uspravno, prolistano ili ogoljeno, s plodovima ili bez njih, drvo uvijek ostaje drvo. Godišnja doba se mijenjaju.. U stvari se mijenjaju okolnosti u kojima drvo egzistira. Svi njegovi odgovori na navedene okolnosti, uvijek su u skladu s njima te su, kao takvi, prikladni i neminovni. Drvo se nikada ne opire. Kada na vrata zakuca jesen i sa sobom donese vrijeme koje od njega traži da oboji svoje listove i otpusti ih, ono to čini. Zimi, kada je ogoljeno, stoji ogoljeno, ponosito i hrabro, ništa manje lijepo. U proljeće ponovno počinje listati, spremno prihvaćajući buđenje koje mu predstoji. U ljeto, kada zabljesne u svom najljepšem ruhu, i dalje ponosno stoji, ne razmišljajući o jeseni, ali prihvaćajući da mu ista nadolazi, spremno hrabro odgovoriti na sve ono što mu predstoji.
Okolnosti su okolnosti.
Smjenjuju se, poput godišnjih doba. Neke su ugodne i tople, oživljavajuće i sveprožimajuće, one druge nas ogole i donesu studen. Ipak takve su, kakve su. Svaka od njih, sa svojim obilježljima, sama po sebi- ni dobra niti loša. Mi smo ti koji ih procjenjujemo, u skladu s nekim našim filterima. U skladu s očekivanjima, težnjama, željama, vrednovanjima ili uvjerenjima, koje nosimo u sebi. Pokušavamo ih nasilno ukalupiti u neke svoje, “savršeno” konstruirane okvire. Kada shvatimo da za njih nisu satkane, ljutimo se, bijesnimo, postajemo gorki… Umjesto da donosimo zaključke o okolnostima nakon što ih promotrimo, mi ih nerijetko unaprijed odredimo. Ranije jasno definiramo pozitivne i negativne ishode, kao i listu poželjnog i nepoželjnog, pa ih u skladu s time prosuđujemo. Umjesto toga, mogli bismo im dozvoliti da jednostavno budu. Mogli bismo poštovati svoj život, takav, kakav on u datom trenutku jest. Upravo to je ono nam može omogućiti da od njega uzmemo ono najbolje. Navedeni pristup prema životu zasigurno je zdraviji od onog koji se odnosi na odbacivanje njegove suštine i proklinjanje okolnosti koje sa sobom donosi, pitajući se, u isto vrijeme, kako smo iz njega uspjeli istisnuti radost, očekivanje i one slatke čari…
Naizgled kaotične pa i katastrofične okolnosti u kojima se nalazimo, zapravo su i više nego savršeno posložene te su, kao takve, rezultat našeg unutarnjeg svijeta. Možemo tragati za komadićem mira, ali ga nećemo pronaći dok on, potpuno paradoksalno, ne nastupi u nama. Dok ne preplavi cijelo naše biće i uzme mjesto strahu, sramu, sumnjama… U stvari, naša dubina je ta koja treba iznjedriti najdublji mir… Ono što intelektualno znamo, treba postati i emocionalno, preuzeti nas, postati živo u nama.. Trebamo dozvoliti postojećem da postoji, što god to bilo, pa najjače ikad, zagrliti tog, snenog, lucidnog, potpuno ludog sebe. Tek kada naš mir okolnosti više ne budu mogle poljuljati, kada se pred njima prestane rušiti kao domino, tek tada će isti nastupiti i izvana, a naša će lekcija završiti..
Lakoća života ovisi o našoj prilagođenosti istome, a ne obrnuto… Ako je snijeg zabijelio ulice, pripremimo se, obucimo čizme. Nemojmo njime gacati bosonogi, žaleći se kako su nam noge promrzle… Ipak, važno je zapamtiti kako ni jedna promjena ne dolazi preko noći. Na kraju krajeva, ništa preko noći ni ne nastaje. Dosljedno padanje i dosljedno ustajanje nakon svakog pada, donose nam radost i snagu o kojoj sanjamo. Kada bi se sve ono ka čemu idemo manifestiralo sada, ukrali bismo životu čari, a sebe lišili važnih životnih lekcija…
Ana Matorić, mag.paed.soc
https://anamatoric.wixsite.com/givingisreceiving
https://www.facebook.com/Anaconsciousness/
