Kada dođemo na ovaj svijet, život nam dodjeli mnoge uloge. Čim dođemo, dobijemo ulogu djeteta, a naši roditelji ulogu majke i oca.
Widget not in any sidebars
Ta uloga nam ostaje zauvijek. Čak i nakon naše smrti, ostaje činjenica da smo bili nečije dijete ili roditelj.
Imamo ulogu brata ili sestre. Prijatelja, đaka, studenta. Nečiji smo unuk ili unuka, nećak, rođak. Samim našim postojanjem, lijepi nam se uloga.
Kako rastemo, tako počinjemo svoje uživljavanje u dodijeljenu ulogu. Nitko vas nije pitao želite li tu ulogu, vi je jednostavno igrate.
Naše samopouzdanje i vjera u sebe, ruše se ako nam netko kaže da ne igramo dobro ulogu koja nam je dodijeljena.
‘Pogledaj se kakav si! Dobar unuk bi pomogao svojoj baki, a ti se tu igraš.’
Vrlo rano se susrećemo s osjećajem krivnje, premda isprva ne razumijemo taj osjećaj koji nam se javlja. Ono što znamo je da nam ne stvara ugodu.
Kako vrijeme prolazi, ti osjećaji postaju sve jači i sve ozbiljniji jer se poistovjećujemo s njim. Mi se stapamo uz ulogu i time uz sve ono što nam ta uloga nosi. Mi postajemo uloga.
Mislimo da smo ono što je netko procijenio da jesmo.
Ako nam i ide odlično uloga koju igramo, čim je prvi puta ne odigramo dobro, mi mislimo da nešto nije u redu s nama.
Ono što se prvo moramo zapitati je: jesam li ja uloga koju igram?
Toliko smo uživljeni u uloge da ne shvaćamo da uloga nije ono tko mi zaista jesmo. Igramo ulogu i zaboravljamo tko smo.
Zaboravljamo da smo duša u tijelu čovjeka, a ne čovjek, tijelo s dušom. Ovdje smo došli po iskustvo i naše uloge su jedno od tih iskustava.
Dakle, mi nismo naše uloge, mi smo duše s ulogama kao iskustvom.
Ako netko kaže da neku ulogu ne igramo dobro, koga briga? Važno je samo ono što vi mislite kako igrate svoje uloge. Uostalom onaj tko vam priča kako da igrate svoju ulogu, pogledajte kako je on igra. Igra li je onako kako biste je vi voljeli igrati?
Ako već i moramo igrati uloge, igrajte ih u komediji. Ne gledajte na svoj život kroz prizmu događaja koje doživljavate tragičnim.
Widget not in any sidebars
Zapamtite da ako se smijete, to ne znači da ste neodgovorni.
Onome tko vam sudi, neka prvo sebe upozna, a tek onda vas prosudi.
Prolaznici i sporedne uloge neka vas ne interesiraju. Zanimaju vas samo druge glavne uloge koje ste osobno odabrali da budu glavne u ovome životu.
Koga ste izabrali za glavne uloge? Ako je netko sporedna, i namijenjeno mu je da bude sporedna, zašto ju stavljate pod glavnu?
Pažljivo birajte sve, od statista do dijaloga. Najpažljivije birajte scenarije. Zašto želite igrati ulogu drame? Bolje je odigrati komediju. Romantičnu komediju, obiteljsku komediju, sami izaberite, važno da je komedija.
Ne dozvolite da netko drugi preuzme vašu ulogu u vašem životu. Da vam netko drugi kreira dalje scenarij i bira glavne i sporedne likove. S kime ćete biti, družiti se, s kime ćete stvarati obitelj.
Kako ćete se ponašati, odijevati. Što ćete reći, što pojesti.
Ovo je vaš film, vaša uloga, vaš život, ne tuđi.
Ne kaže se bezveze da je svatko krojač svoje sreće, zašto dozvoljavate drugome da je kroji preko vaših leđa?
Sjetite se i da kada krivite druge zbog života kakvog imate, vi ustvari njima govorite da nisu dobro odigrali svoje uloge. Možda su je odigrali upravo fantastično.
Baš onako da vam to bude poticaj da budete osoba kakva ste danas.
‘Ja neću biti takav kakav si ti bio. Zahvaljujući tvojim greškama, ja sam danas ono što jesam. Bolji sam roditelj, kćer, brat, otac.’
Zamislite da ste se to dogovorili prije nego ste došli.
‘Bit ću takav i takav, tako da bi te to i to naučio.’
Ponekada nas neki ljudi uče kakvi da ne budemo, a ne kakvi da budemo.
Kako ćemo znati što je to bol ako je nikada nismo iskusili? I bol je iskustvo. Majke će reći da je porođaj najljepše iskustvo koje su iskusili.
Svaka bol donosi nešto novo, samo mi živimo u boli i ne vidimo to novo. Ne dozvoljavamo sami sebi od boli da vidimo.
Poslije svake kiše dolazi sunce. Ponekada ljudi plaču i plaču i stvaraju sami sebi svoju kišu, pa od te kiše ne vide da je sunce odavno u njihovom životu.
Za kraj, ponovit ću nešto što sam u jednom drugom tekstu napisala, a sama sebi svakog dana ponovim: ‘Gledajte u zvijezde, ne gledajte u ove dolje što gledaju u zidove i ograničavaju se, umjesto u zvijezde koje pokazuju kako granica nema.’
Autor: Maja Pernar
