„Vaša djeca nisu vaša djeca. Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom. Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas. I premda su s vama, ne pripadaju vama. Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli jer ona imaju vlastite misli. Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše. Jer njihove duše borave u kući od sutra koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima. Možete nastojati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas. Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.“ (Khalil Gibran, Prorok)
Ti mali, a zapravo veliki ljudi, umjesto da budu svjetionici i putokazi na stazi života svojim roditeljima i kreatori svoje realnosti OVDJE, često i prečesto bivaju zarobljenici uvjerenja, čežnji i očekivanja vlastitih roditelja. I tako, prije nego što i započnu zaprave živjeti, biva im oduzeta sloboda da misle svoje vlastite misli i da na svoj, jedinstven način izražavaju svoju osobnost i tako ostavljaju svoje jedinstvene otiske u ovom predivnom svemiru.
Nije li to jedan oblik ropstva? I to onaj koji, baš zato što je nesvjestan, i za tu djecu, a vrlo često i za same njihove roditelje, neprimjetno zarobljava sve ono što čini integritet jednog ljudskog bića i tako onemogućuje da ta djeca budu svoja (kakva su i došla OVDJE) i da izrastaju u ljude koji će na svoje, jedinstvene načine biti dijelovima ovog univerzuma.
Sposobnost čovjeka da kroz svoje tijelo dade život drugom ljudskom biću, da omogući utjelovljenje duše koja po prvi put dolazi OVDJE u baš tom i takvom tijelu, odabravši da to bude kroz baš te i takve roditelje je privilegij, dar, blagoslov. A kada smo nečime darovani, kada smo nečime blagoslovljeni, tada bismo trebali biti zahvalni zbog samog tog čina, ne tražeći i ne očekujući prava da zato „svoju“ djecu smatramo svojim vlasništvom i da s njima činimo što god želimo kao da su ona neki objekti, neživi dijelovi svemira.
Jer naša djeca, baš kao ni mi, nisu samo fizičko tijelo, već su i um i duša koja je, nakon tko zna koliko utjelovljenja u nekim drugim tijelima i kroz neke druge roditelje, sada odabrala da baš kroz nas dođe OVDJE proći iskustva koja su joj namijenjena kako bi ispunila svoju svrhu, svoju misiju. A duša zna…
I zato, jedino što možete i jedino što trebate kao roditelji jest dati svojoj djeci ljubav, bezuvjetnu ljubav da budu ono što jesu, da budu svoja. Jer vaša djeca nisu vaša, ona su svoja, a kroz vas su samo odabrala utjeloviti svoje duše koje jednostavno znaju što im je činiti kako bi ostvarile svoju svrhu OVDJE. Dati im slobodu da budu svoja, ne vezujući ih svojim neostvarenim željama i čežnjama i ne namečući im svoja vlastita ograničenja, brige i strahove koje si nerijetko ni sami ne znate objasniti.
Djeca su čiste i neiskvarene duše koje, baš zato što izvorno djeluju iz čiste ljubavi, jednostavno znaju što im je činiti. Zašto onda nanositi na njihov put vlastito smeće sumnji, strahova, očekivanja i bezbrojnih moranja za koja ni sami ne znamo zašto su tu i zašto bi bilo važno da ih prenosimo na „svoju“ djecu, a sve to uz opravdanje samima sebi da sve to činimo iz ljubavi prema njima i zato da bi ih zaštitili? Ne, to nije ljubav, već strah od gubitka onih koji nam ni ne pripadaju. To nije ni zaštita, već ograničavanje drugog bića koje je tek počelo živjeti OVDJE svojim nesavladanim strahovima, svojim neshvaćenim uvjerenjima i svojim pokornim prihvaćanjem biti u matrici. Djelovanje iz ljubavi ne poznaje strah i ograničenja bilo koje vrste. Ono je čisto, slobodno i jednostavno.
Zašto nastojimo svoju djecu ukalupiti u matricu, u sustav s bezbroj pravila o tome kako se što mora i treba da bi OVDJE uopće imali pravo živjeti i kako bi bili prihvaćeni? Pa svi mi smo dobri baš takvi kakvi jesmo, baš takvi kakvi smo došli OVDJE i nikakva pravila nam to ne mogu ni dati ni oduzeti. No, ako ste vi već odabrali biti dijelom tog sustava kojemu je cilj stvoriti uniformirane, bezlične i pokorne figurice, lišene bilo kakvih vlastitih propitivanja i nastojanja za djelovanjem čiji je smisao dobrobit i jednakost svih kao jednakovrijednih, ne činite to svojoj djeci. Ako ste se vi pokorili i jednostavno prepustili da vas vode neki drugi smatrajući sebe nemoćnima za vlastito djelovanje, pustite svoju djecu da sama za sebe odaberu svoj sustav vjerovanja, razmišljanja i djelovanja. Dopustite im da budu svoja. To je najveći i najljepši dar koji im možete dati.
I još nešto. Vaša djeca, ako im to dopustite…ako na kraju krajeva to dopustite samima sebi, mogu biti vaši najbolji učitelji, vaši putokazi na putu kako i što treba činiti da bi živjeli smisleno i ispunjeno. Zato što su ona, za razliku od većine (samo uvjetno rečeno) odraslih ljudi, čista, bez utisnutih navika, predrasuda, pretpostavki i sustava vjerovanja te djeluju u skladu sa svojim unutarnjim glasom koji nepogrešivo zna…
„Onaj, dakle, tko se učini malenim kao ovo dijete, eto najvećeg u kraljevstvu nebeskom.“ (Matej, 18,4)
Dopustite si od djece (ponovno) naučiti se poniznosti jer ona će vam dati povjerenje da ćete uvijek i u svemu biti vođeni i da se sve u ovome životu za vas odvija za vaše najviše dobro.
Dopustite si od djece (ponovno) naučiti kako se živi i djeluje iz ljubavi i u slobodi.
Dopustite si od djece (ponovno) naučiti propitivati, istraživati i tražiti smisao u pojavama, događajima, životu u sebi i izvan vas.
Dopustite si da budete učenik tog malenog čovjeka s velikim srcem i čistom dušom.
Dopustite si da, učeći od djece, pronađete raj OVDJE, baš OVDJE gdje ste sada. Jer pravi raj je ono mjesto na kojemu ste svoji na svome, u ljubavi, u miru, u blagosti, u povjerenju u život.
Napisala: Martina Setnik
