Silazno znanje ili znanje koje je izvorno izgovorio sam Svevišnji naziva se apsolutnim znanjem, dok se znanje primljeno nesavršenim materijalnim osjetilima i instrumentima naziva relativnim znanjem. Relativno ili eksperimentalno znanje je neprimjeren način spoznaje transcendentalnog jer se temelji na proizvoljnoj spekulaciji materijalnog uma, inteligencije i osjetila koja su po svojoj prirodi nesavršena.
Ono što je izvan ograničenog opažanja osjetila naziva se transcendentalnim, a osobeno biće, unutarnji, individualni identitet živoga biće, transcendentalna je osoba, nerođena i besmrtna. Stoga se znanje o osobenom biću nikada ne može dobiti s empirijske ili eksperimentalne razine, jer nije moguće relativnim znanjem objasniti ono što je transcendentalno prema ovom materijalnom svijetu. Taj je pokušaj sličan pokušaju objašnjavanja okusa meda gledanjem u med. Kao što se med može okusiti samo osjetilom okusa tako se i transcendentalno može iskusiti tek kad određenom praksom oživimo svoja transcendentalna osjetila.
Činjenica je da postoje 4 čovjekova nedostatka
- posjeduje ograničena osjetila (naša osjetila percipiraju samo određeni spektar pojavne stvarnosti)
- sklon je greškama (griješiti je ljudski)
- sklon je iluziji (prihvaćanjem nečeg lažnog kao istinu)
- sklon je varanju (laganju, uveličavanju, umanjivanju ili iskrivljavanju…)
Vede ističu 3 metode stjecanja znanja
- pratyaksa (empirijska, osjetilna percepcija) – ovisi o vanjskim izvorima koji su nesavršeni. Zagovornici ovog metoda smatraju sve ono izvan te metode dogmom, vjerom ili intuicijom…
- anumana (induktivna ili uzlazna, teorije temeljene na eksperimentalnim dokazima). One ne mogu dati dokaz o stvarima koje su iznad njenog dometa, pogotovo kad se radi o suptilnim i transcendentnim sferama.
- sabda (deduktivna ili silazna, slušanje savršenog znanja od kvalificiranog autoriteta). Najbolja metoda, pogotovo za duhovno znanje. Veliki se naglasak stavlja na kvalificirane učitelje tj “one koji su spoznali istinu”, osobe besprijekornog karaktera koji su osposobljeni prenositi izvorno znanje kvalificiranim učenicima.
Vrlo složena književna struktura Veda neukog čitatelja može vrlo lako odvući u labirint značenja čiji je smisao gotovo nemoguće odgonetnuti bez pomoći vjeredostojnog predstavnika vedskog znanja, gurua ili acarye. On ili ona je visoko obrazovana osoba koja je spoznala zaključke Veda i živi po njima te stoga može podučavati druge.
Velik je naglasak stavljen na očuvanje integriteta i izvornog učenja – bez ikakvog mijenjanja. Ideja iza toga je bila da Vede mogu i moraju ostati nepromijenjene ako se pravilno prenose kroz učeničko naslijeđe visoko osposobljenih učitelja.
Vedsko znanje se tako isključivo primalo preko učeničkog naslijeđa, lanca duhovnih učitelja (parampara). Različite linije tog učeničkog naslijeđa se nazivaju sampradaye.
Najznačajniji i najpoznatiji acarye i reformatori kroz povijest
- Vyasa – izvorni acarya, dobio znanje od Brahme, zapisao i podijelio vedske spise
- Shankara (8.st.) – filozofija monizma. Ponovo je uspostavio autoritet Veda ali na monistički način (sve je jedno, Bog je impersonalan)- tako da bi ga budisti mogli lakše prihvatiti.
- Ramanuja (11.st.)- filozofija vishishtadvaite. Isticao je razliku između Boga i duše (nije sve jedno, Bog i duša su individue).
- Madhva (13. st)- filozofija dvaite. Naglašavao je totalni dualizam između Boga i živog bića.
- Caitanya Mahaprabhu (15.st)- savršena filozofija acintya- bheda bheda- tattve . Uspostavio izvorno tumačenje Veda koje je istovremena jednakost u kvaliteti ali različitost u kvantiteti živog bića sa Bogom.
Ostali značajni učitelji (začetnici različitih sampradaya, naslijeđa koja i danas postoje):
- Nimbarka
- Vallabha
- Vishnuswami
- Rupa, Jiva i Sanatana Goswami
- Sridhara Swami
- Bhaktivinoda Thakura
- Bhaktisiddhanta Sarasvati Thakur
- Bhaktivedanta Swami Prabhupada
