Buddhizam, u današnjem obliku, predstavlja sustav doktrine i tehnike kakvog su razvili sljedbenici Siddharte Gautame (563-483 pr. n. e.), poznatijeg kao “Buddha”. Naziv “Buddha” dolazi od sanskritskog korijena budh, što znači “znati”, “spoznati”, ili “probuditi”. Tako je riječ Buddha dobila značenje – “prosvijetljen”. Današnji buddhisti zastupaju različite stavove u pogledu Buddhinog učenja; poput Isusa, nije ostavio ništa zapisano.
“Jedenjem mesa zatire se sjeme velike samilosti.” – Mahaparinirvana sutra
Buddhizam, u današnjem obliku, predstavlja sustav doktrine i tehnike kakvog su razvili sljedbenici Siddharte Gautame (563-483 pr. n. e.), poznatijeg kao “Buddha”. Naziv “Buddha” dolazi od sanskritskog korijena budh, što znači “znati”, “spoznati”, ili “probuditi”. Tako je riječ Buddha dobila značenje – “prosvijetljen”. Današnji buddhisti zastupaju različite stavove u pogledu Buddhinog učenja; poput Isusa, nije ostavio ništa zapisano. Ipak, zapamtivši učiteljeve riječi, njegovi učenici prenijeli su ih drugima. Dok se u zajednici buddhista još uvijek žučno raspravlja o mnogim aspektima njegovog učenja, dvije se stvari jednoglasno prihvaćaju: da je Buddha dostigao vrhunsko prosvjetljenje i da se njegova samilost protezala na sve što živi.
Pokojni D. T. Suzuki, eminentni autoritet u pitanjima buddhističkog učenja, u svojoj knjizi ‘Essence of Buddhism’kaže: “Zgrada buddhizma počiva na dva stuba: jedan je maha-prajna (velika mudrost), a drugi maha-karuna (velika samilost). Mudrost proistječe iz samilosti, a samilost iz mudrosti, jer oni su jedno.”‘ Možda je dr. Suzuki mislio na to kad je u svojoj knjižici ‘The Chain of Compassion‘ napisao: “Buddhisti moraju nastojati poučavati poštovanju i samilosti prema cjelokupnoj kreaciji – samilost je osnova njihove religije…”
U svom vlastitom životu, Buddha je bio utjelovljenje te velike samilosti, a vegetarijanski je način života igrao bitnu ulogu u mudrosti koju je poučavao.
Prosvjetljenje
Prema buddhističkim tekstovima, Siddharta Gautama, još uvijek neprepoznat kao Buddha, bio je sin velikog kralja koji ga je držao u izolaciji, potpuno zaštićenog od pokvarenosti vanjskog svijeta. Ustvari, mladi je Siddharta unutar zidina očeve palače živio čarobnim životom, prepušten zaboravu o bijedama materijalnog postojanja.
Međutim, u dvadeset devetoj godini Siddharta se odvažio prijeći granice palače i po prvi je put vidio starca, bolesnika, mrtvaca, i na kraju sannyasija (monaha u odvojenom redu života), koji mu je objasnio kako njegova prva tri susreta nisu rijedak prizor, već neizbježne patnje svih živih bića na svijetu. Siddharta se rastužio i zabrinuo, te utonuo u duboku kontemplaciju. Odlučio je otkriti proces putem kojeg ljudi mogu nadići patnju. Prvo je eksperimentirao provodeći život u postu i strogim pokorama, ali to ga je učinilo tako slabim da je gotovo umro. Zaključio je kako mučenje samog sebe ne vodi savršenstvu za kojim je tragao. U očajanju, postao je lutajući isposnik. Prema buddhističkoj tradiciji, Siddharta je jedne večeri (vjerovatno oko 531. godine pr. n. e.), tijekom meditacije u šumi u Buddh Gayu, dostigao preliminarni stadij prosvjetljenja. Mogao je u potpunosti vidjeti kako je materijalno postojanje iluzorno, a sve u ovom svijetu nestalno. Siddharta se zavjetovao da će dostići potpuno prosvjetljenje.
Nakon što je šest godina prakticirao sadhanu (duhovne discipline), dostigao je svoj cilj i izložio Četiri plemenite istine o materijalnom postojanju: u ovom svijetu promjena, patnja je univerzalna; ona je proizvod želje; gašenje želje dovodi do prestanka patnje; da bi se želja ugasila potrebno je slijediti Osmostruki put. Taj se put sastoji od ispravnog shvaćanja, ispravne namjere, ispravnog govora, ispravnog ponašanja, ispravnog djelovanja, ispravnog napora, ispravnog sjećanja i ispravne kontemplacije. Također je poznat i kao Srednji put – između pretjerane privrženosti svijetu i prekomjerne odvojenosti od njega – a namjera mu je da osobu uzdigne iznad patnje i dovede je do shunyate, ili “praznine”. Buddhina se filozofija, dakle, zauzima za prestanak patnje svih bića – a to po prirodi stvari uključuje, osobito u ranom buddhizmu, prestanak patnje za životinje.
Naravno, Buddhino je učenje ovdje izneseno u pojednostavljenom obliku; ali to je u biti ono što sa sigurnošću možemo reći o njegovoj metodi dostizanja prosvjetljenja. Postoji još jedno učenje koje, kako to mnogi smatraju, proistječe iz samog srca autentične buddhističke doktrine, i ono se danas još uvijek smatra Prvim predmetom buddhizma: “Ne ubij, već naprotiv – sačuvaj i poštuj sve što živi”.
Poštovanje prema svemu što živi
Evo jedne stare pjesme, koja se smatra jedinim tekstom kojeg je Buddha ikad napisao: “Stvorenja bez nogu moju ljubav imaju. Isto tako, imaju je i ona sa dvije noge; a također i ona koja ih imaju mnogo. Nek sva stvorenja, sve što živi, sva bića bilo koje vrste, ne vide ništa što će im slutiti na zlo. Nek ih ne zadesi nikakva nesreća.”
Zanimljivo je da je u istom stoljeću u kojem je Buddha poučavao ovu doktrinu o kontemplaciji i nenasilju, slične ideje u Kini poučavao Konfucije, u Perziji Zoroaster, u Grčkoj Pitagora, u Jeruzalemu Izaija, a na drugom mjestu u Indiji Mahavira. Dok je buddhizam cvjetao na jugu Indije, jainizam, kako ga je propovijedao Mahavira, cvjetao je na sjeveru. Jaini su bili tako strogi glede doktrine o nenasilju da su pomno pregledali sve što su jeli, kako slučajno ne bi progutali crviće i kukce. I jainistički i buddhistički monasi nosili su sa svojim posudama za prošenje cjediljke, kako bi procijedili vodu za piće, te tako izbjegli da nehotice progutaju neko malo stvorenje.
Dok su, glede principa o nenasilju i ahimsi, jaini tradicionalno strožiji od buddhista, trebamo znati kako se ta blagonaklonost razvijala u okviru buddhističke tradicije. Nakon Buddhinog fizičkog odlaska, rani su sljedbenici i prepisivači zaključili kako njegova učenja stavljaju veći naglasak na “namjeru” nego na “čin”. Praktične su implikacije bile dalekosežne. Po njihovom tumačenju, buddhist početnik, na primjer, može jesti meso ako je netko drugi ubio životinju. Ali sam je Buddha izričito bio protiv jedenja mesa – njegovi najraniji biografi kažu kako je na želju za jedenjem mesa gledao kao na “žudnju punu neznanja” (trishna). Buddha je od svojih sljedbenika odlučno tražio da ne jedu meso pod tri sljedeća uvjeta: ako je sljedbenik osobno vidio kako ubijaju životinju; ako je dao dopuštenje za njezino ubijanje; ili ako je znao da je životinja ubijena posebno za njega. Sve glavne buddhističke sekte prihvaćaju ovaj pogled na Buddhin stav u svezi sa jedenjem mesa.
Dok danas neki ogranci buddhističke zajednice vjeruju kako standardi u ishrani ne trebaju biti tako strogi, drugi čvrsto smatraju da je jedenje mesa svakako nasilno i nije buddhistički čin. Kroz povijest, ovaj su drugi pogled zastupali mnogi veliki pobornici buddhističke misli, kao što su Ashoka (268-223 pr. n. e. ) i Harsha (peto stoljeće n. e.), obojica zakleti vegetarijanci i utjecajni politički vođe. U jednom od svojih znamenitih edikata, car Ashoka je izjavio: “Donosim zakon kojim se zabranjuje ubijanje određenih životinja… Do najvećeg napretka u pravičnosti među ljudima dolazi zahvaljujući zagovaranju nenasilja prema životu i uzdržavanju od ubijanja živih bića.”
Buddhistički stav prema životinjama možda najbolje oslikavaju Jataka priče, koje govore o Buddhinim ranijim inkarnacijama, kako u životinjskim tako i u ljudskim oblicima. Kaže se kako je sam Buddha prvotno ispripovijedao ove priče, koje ističu da su svi ljudi, a ne samo Buddha, u jednom ili drugom periodu u prošlosti bili u životinjskom obliku. Priče tako poučavaju kako sva stvorenja mogu doživjeti prosvjetljenje u nekom budućem životu, te daje ubijanje životinja isto tako odvratno kao i ubijanje ljudskih bića.
Sa popularizacijom i rastom buddhističke zajednice, došlo je do tolerantnijeg tumačenja ahimse, što je bacilo sjenu na Buddhino izvorno učenje o temeljnom, duhovnom jedinstvu svih stvorenja. Bio je to trenutak u kojem je “namjera” nadvladala “čin”, pa su buddhisti prihvatili jedenje mesa.
“Je li životinja ubijena baš za mene?”, mogao je upitati buddhist. “Ako nije”, razmišljao je, “onda svakako mogu jesti njeno meso.”
U ranom buddhističkom učenju ima izvjesne istine o nadmoćnosti “namjere” nad “činom”. Međutim, ta ista škola inzistira na tome da buddhist ni u kojem slučaju ne smije biti u vezi sa uništenjem života. To je osobito prisutno u tekstovima mahayane, kao što ćemo uskoro vidjeti. Tako, dok monah kod, recimo, prihvaćanja mesa (kao milostinje) od obiteljskih ljudi svakako ne učestvuje u ubijanju, tim činom uzimanja mesa izravno podržava ubojstvo. Ni u kom slučaju ne obeshrabruje jedenje mesa, pa svjetovni obiteljski čovjek, koji glede znanja ovisi o njemu, ostaje neobavješten. Monah mu nikad ne govori o njegovoj dužnosti da izbjegava ubijanje životinja.
Samozadovoljno ističući “namjeru” nad “činom”, čak i monah postaje upleten u ubijanje. Sasvim je očito kako se dalja objašnjenja široko rasprostranjenog jedenja mesa među buddhistima nastoje povezati sa Srednjim putem, koji zagovara ravnotežu između odricanja i zadovoljenja osjetila.
Ipak, treba napomenuti kako se mahayana, možda najvažniji i najšire prakticirani oblik buddhizma danas, ponosi mnogim tekstovima koji poučavaju o vegetarijanskom idealu. Za neke se od mahajanskih djela kaže kako sadrže izravne Buddhine riječi. Lankavatara, Surangama i Brahmajaka, samo da spomenemo neka, u potpunosti podržavaju vegetarijanstvo. Evo jednog primjera iz Lankavatare:
“Iz ljubavi prema čistoći, bodhisattva (prosvjetljena duša) treba odbaciti jedenje mesa, koje nastaje iz sjemena, krvi, itd. Bojeći se da ne nanese bol živim bićima, neka se bodhisattva, koji disciplinom nastoji dostići samilost, uzdrži od jedenja mesa… Nije istina da je meso pravilna hrana i da ga može jesti ako osobno nije ubio životinju, ako nije naredio da se ona ubije, i ako životinja nije izravno namijenjena njemu… U budućnosti će možda biti nekih ljudi koji će…, bivajući pod utjecajem želje za mesom, na razne načine iznalaziti brojne iskrivljene argumente ne bi li odbranili jedenje mesa… Ali… jedenje mesa u bilo kojem obliku, na bilo koji način, i na bilo kojem mjestu, bezuvjetno je ijednom za svagda zabranjeno… Nikom nisam dozvolio jesti meso, nikom ne dozvoljavam, i nikom neću dozvoliti…”
Dalje, Surangama sutra izjavljuje:
“Smisao prakticiranja dhyane (meditacije) i težnje za dostizanjem samadhija (mističnog savršenstva) leži u našem krajnjem izbavljenju iz patnji života. Ali u nastojanju da se sami oslobodimo patnje, zašto bi je trebali nanositi drugima? Ukoliko svoje umove ne uspijete obuzdati tako daje odvratna čak i sama pomisao na brutalnost i ubijanje, nećete se moći izbaviti iz ropstva svjetovnog života… Nakon moje parinirvane (krajnjeg prosvjetljenja) u zadnjoj kalpi (dobu) sve će vrvjeti od raznih duhova koji će zavoditi ljude i učiti ih kako mogu doći do prosvjetljenja uz jedenje mesa… Kako se bhikshu (tragalae), koji se nada kako će postati oslobodilac drugih, može održavati u životu jedući meso ostalih osjetilnih bića?”
Buddha u vedskim spisima
Značajno je daje 2.500 godina prije Buddhinog rođenja njegovo pojavljivanje bilo predskazano u Bhagavata Purani, ili Srimad-Bhagavatamu. Shrimad-Bhagavatam, kojeg napisao je Vyasadeva, sastavljač Veda i autor njihovog klasičnog komentara, Vedanta sutre, sadrži suštinu sveg vedskog znanja i predviđa pojavu Božjih inkarnacija; Bhagavatam ih sve pobrojava – prošle, sadašnje i buduće – zajedno sa njihovim svojstvenim obilježjima i pregledom misija koje trebaju izvršiti. Što se tiče Buddhe, 5.000 godina stari Bhagavatam izjavljuje:
tatah kalau sampravritte sammohaya sura-dvisham buddho namnanjana-sutah kikateshu bhavishyati
“Na početku doba kali, Božanska Osoba pojavit će se u provinciji Gaya kao Gospodin Buddha, sin Anjane, da zbuni demone koji uvijek zavide Gospodinovim bhaktama” (S.B. 1.3.24)
Dakle, Buddha se prema izjavi spisa može s pravom smatrati inkarnacijom (avatarom) Svevišnje Osobe. Pored toga, posebno je značajna riječ bhavishyati, “pojavit će se”, jer ukazuje da će se taj događaj desiti u budućnosti. Buddha se zaista pojavio u Gayi, kao sin Anjane, nekih 2.500 godina kasnije. Opis Buddhine misije nalazimo u djelima Jayadeve Gosvamija, poznatog duhovnog učitelja i pjesnika kasnog dvanaestog stoljeća. U svojoj popularnoj devocijskoj pjesmi Giti Govindi, koja slavi deset istaknutih inkarnacija Boga, Jayadeva piše:
nindasi yajna-vidher ahaha sruti-jatam sadaya-hridaya darsita-pasu-ghatam keshava-dhrita-buddha-sarira jaya jagadisha hare
“O Gospodine moj! O Božanska Osobo! Sva slava Tebi! Milostivo si se pojavio u liku Gospodina Buddhe da osudiš žrtvovanje životinja preporučeno u vedskoj književnosti.”
U vrijeme pojave Buddhe, prakticiranje vedske religije postalo je prilično degradirano. Indijski je narod odstupio od središnje svrhe Veda, od devocije prema Vrhovnom Biću, i upustio se u masovno ubijanje životinja pod izlikom vedske žrtve. Ezoterično značenje takve žrtve prenosi se učeničkim naslijeđem (paramparom), i ukoliko osobu ne pouči čisti predstavnik takvog učeničkog naslijeđa, njezino razumijevanje vedskog znanja bit će nepotpuno i nesavršeno.
Upravo se to dogodilo u vrijeme pojave Buddhe, i neodgovorno ubijanje životinja – zajedno sa jedenjem njihova mesa – postalo je religijska doktrina loše obavještenih sljedbenika Veda. Buddhine su zabrane zaustavile to prekomjerno ubijanje, i autentični se indijski buddhizam još uvijek pamti po svom isticanju nenasilja i poštivanju cjelokupnog života.
Buddhina smrt
Širenjem buddhizma na mnoge zemlje, raširile su se i mnoge pogrešne predstave glede buddhizma i vegetarijanstva. Dobar su primjer za to događaji oko Buddhine smrti. Na primjer, po jednoj od buddhističkih tradicija Buddha je umro nakon što je pojeo pokvaren komad mesa. Takve tradicije ignoriraju mnoge uvjerljive buddhističke tekstove koji zagovaraju vegetarijanstvo. Zahvaljujući naobrazbi devetnaestog stoljeća, otkriveno je kako nije bilo riječi o mesu, već o otrovnoj gomoljastoj gljivi (tartufu) koja je uzrokovala smrt Prosvjetljenog. To podržavaju brojni dokazi. Originalna riječ na paliju, koja se često pogrešno prevodi kao “meso”, ili određenije kao “svinjsko meso”, jest sukara-maddava. Međutim, znanstvenim je istraživanjem već odavno utvrđeno kako bi riječ na paliju za “svinjsko meso” bila sukara-mamsa, i da se riječ upotrebljena u vezi sa Buddhinom smrću, sukara-maddava, zapravo odnosi na “svinjski užitak”.
Tartufi, ili lokalna poslastica poznata kao “svinjski orah”, danas se uglavnom prihvaćaju kao hrana koju je Buddha jeo na svom zadnjem obroku. Stručnjak za buddhizam iz devetnaestog stoljeća, Carolina A. Davids, žena poznatog učenjaka Rhys C. Davidsa, u svom najpotpunijem djelu, Priručniku buddhizma, nudi uvjerljiv dokaz: “Hrana sastavljena od svinjskog mesa (sukara-mamsa) doista se jednom pominje u spisima, u sutti (stihu) koja je gotovo beznačajna, gdje jedan obiteljski čovjek, pozivajući Gotamu na objed, detaljno nabraja jela iz obimnog jelovnika! Maddava se nigdje drugdje ne povezuje sa mesom… Ovdje imamo jelo… od takvog korijena, kao što je tartuf, kojeg jako vole svinje i kojeg se može nazvati ‘svinjskim užitkom’. Takav korijen zapravo imamo – to kritičari nisu znali – u našem ‘svinjskom orahu’,… malom korijenu sa lukovicama u obliku oraha, nazvanih također ‘kikiriki’, koje vole i svinje i djeca.”
Većina današnjih učenjaka koji izučavaju buddhizam, i vegetarijanaca i nevegetarijanaca, prihvaćaju ovo stanovište i skloni su priznati kako je teorija o tome da je Buddha u svom zadnjem obroku jeo meso nepromišljena pretpostavka, lišena svake znanstvene potvrde.
Buddhizam u Kini i Japanu
Prema Enciklopediji buddhizma’. “U Kini i Japanu, na jedenje mesa gledalo se kao na nešto loše, i ono se izbjegavalo… Jedenje mesa postupno je prestalo (oko petog stoljeća n. e.), i tendencija je bila da to preraste u opću praksu. Samo je po sebi postalo razumljivo da se u hramovima i samostanima ne koristi nikakva vrsta mesa za ishranu.” Ustvari, čak su i monaha koji je jeo samo ribu pogrdno nazivali “namagusubozu” – bezbožni monah koji smrdi na sirovu ribu!
Kad se buddhizam za vrijeme dinastije Han (206 pr. n. e.-220 n.e.) proširio na Kinu, konfucijanizam i daosizam već su bili uhvatili korijenje. Kinezi tog vremena uglavnom su obožavali obitelj predaka, odajući poštovanje prema strogim pravilima ishrane i zamršenom nizu religijskih doktrina. Na primjer, na određenu hranu, uključujući svinjetinu, koja je stvarala zadah “neugodan precima”, nije se gledalo sa odobravanjem. Drugim riječima, u Kini su već postojala izvjesna vegetarijanska ili kvazi-vegetarijanska pravila.
Buddhizam je uskoro došao i do Japana, gdje je u šestom stoljeću počeo hvatati čvrsto uporište. Radilo se o izuzetno pogodnom vremenu za takve stvari; japanski je dvor do tada već bio usvojio znatan dio kineske kulture. Klasični kineski bio je prihvaćen kao književni jezik, a bile su prigrljene i kineske tradicionalne religije – uključujući i buddhizam.
Starosjedilačka religija Japana, shintoizam, bila je stara koliko i sam Japan; uglavnom panteistička, sa svojim obožavanjem prirode. Buddhizam Kine lijepo se uklopio u shintoističko poimanje stvari, i njihov se svojevrsni spoj do današnjih dana održao u Japanu. Ustvari, buddhizam kakvog većina ljudi danas poznaje zasniva se, manje ili više, na tom spoju, nasuprot izvornom obliku buddhizma svojstvenog Indiji. Ali izvorni oblik je taj koji ističe vegetarijanstvo i blagonaklonost prema svim stvorenjima.
Međutim, značajne tragove vegetarijanske misli nalazimo i u shintoizmu. Na primjer, prema shintoističkoj doktrini, izvor cjelokupne kreacije i suština svemira naziva se kami, a da bi se ta vrhunska realnost spoznala, od ključne je važnosti duhovno i materijalno pročišćenje. Tijelo se mora očistiti od zagađujućih elemenata i može se uzimati jedino čista, sattvik hrana (pretežno vegetarijanska). Danas, tijekom svetkovine zahvalnosti u shintoističkim svetištima, spremaju se posebne ponude, uključujući rižu, kolače od riže, sake, povrće, ribu i ptice. Međutim, u ranim danima shintoizma nije se nudila životinjska hrana, jer u svetom je prostoru svetišta bilo zabranjeno prolijevati krv. Ovdje ponovno nalazimo dokaz o izvornoj namjeri religije da izbjegne ubijanje i jedenje životinjskog mesa. Kao i kod većine drugih religija, ovdje također vidimo kako su kasnija tumačenja shintoizma ublažila prvobitne naloge glede milosrđa i samilosti.
Dok je u današnjem Japanu jedenje mesa – osobito ribe – svakidašnja stvar, duboko pobožne osobe taj čin i dalje smatraju nižom aktivnošću, i mesojede još uvijek znaju svrstati među izopćenike. Na primjer, u zen-buddhističkim samostanima, u kojima su zen-majstori zadržali strogu reputaciju glede stroge discipline i postojanog slijeđenja drevnih zakona, nikad se nije jelo meso ili riba.
Suvremeni buddhistički pokreti, kao što je pokret “Buddhisti zabrinuti za prava životinja”, također su zainteresirani za ponovno uspostavljanje vegetarijanskih principa u buddhističkoj tradiciji. Postoje i takve buddhističke sekte kao što je Cao Dai sekta, izvorno nastala u Južnom Vijetnamu, koja se ponosi sa svojih dva milijuna sljedbenika, od kojih su svi vegetarijanci. Ako proučimo buddhizam kako je bio prvobitno prakticiran u Indiji, i ako smo svjesni svih okolnosti koje su dovele do njegove prilagodbe u Kini i Japanu, dobijamo sljedeće: izvorni oblici buddhizma poučavali su samilost prema cjelokupnom životu i averziju prema okrutnosti u bilo kojem obliku. Poput ostalih istočnjačkih tradicija, svoje su sljedbenike nedvosmisleno savjetovali da prihvate vegetarijanstvo kao apsolutno potrebnu stvar za duhovno buđenje. Također smo vidjeli kako se ustupci glede jedenja mesa u buddhističkoj tradiciji mogu pripisati racionalizaciji “namjere” nad “činom”, kao i problemima proisteklim iz prijenosa religioznih kultura u nove krajeve. Međutim, ahimsa, poštovanje prema cjelokupnom životu, čvrsto stoji kao središnji, potporni stub na kojem počivaju sve zgrade istočnjačke religijske misli, osobito buddhizma.
Steven Rosen
Iz knjige “Hrana za duh – Vegetarijanstvo u religijama svijeta”
