“A meso ubijenog zvjerinja u njegovom će mu tijelu vlastitim grobom postati. Jer uistinu vam kažem, onaj tko ubija, ubija sebe, a tko meso ubijenog zvjerinja jede, tijelo smrti jede.” – Esensko Evanđelje mira.

Prethodni se članak bavio vegetarijanstvom i tradicionalnim kršćanskim naslijeđem na koje je većina ljudi naviknuta. Ovaj će tekst biti posvećen onome što se danas može činiti oblikom “radikalnog” kršćanstva, kršćanstva koje se u stvari zasniva na Svitcima sa Mrtvog mora i drugim relativno novim nalazima vezanim za doba kršćanstva. (Treba napomenuti kako ti nalazi zapravo nisu “radikalni”, već naprotiv, jasno prikazuju najranije oblike kršćanstva, koji su najbliže onome što je Isus propovijedao.)

Kao i u prethodnom članku, i u ovom želimo vidjeti kakvo svjetlo bacaju na vegetarijanstvo u kršćanskoj tradiciji. Dok se prethodno poglavlje u velikoj mjeri bavilo pretpostavkom da Biblija nije pretrpila izmjene, ovo zauzima stav kako jeste. Mnogi učenjaci tvrde kako su na Nicejskom koncilu (325.g. n. e.) svećenici i političari, služeći se ispuštanjem i ubacivanjem rečenica, potpuno izmijenili izvorne kršćanske dokumente, sa željom da ih učine prihvatljivim caru Konstantinu, koji se u to vrijeme žestoko suprotstavljao spisima. Svrha im je bila preobratiti Konstantina na kršćanstvo i tako učiniti svoju religiju sveopćom vjerom Rimskog carstva.

“Neki nisu svjesni,” napisao je arhiđakon Wildeforce, “kako su nakon Nicejskog koncila rukopisi Novog zavjeta bili u znatnoj mjeri izmjenjeni. Profesor Nestle, u svom uvodu u Tekstualnu kritiku Grčkog Zavjeta, kaže kako su određeni učenjaci, tzv. “korektori”, bili postavljeni i opunomoćeni od strane crkvenih autoriteta da isprave tekst spisa u interesu onoga što se smatralo pravovjernim.” Komentirajući ovu zamisao u uvodu svog prijevoda Evanđelja svete dvanaestorice, vel. Gideon Jasper Richard Ousley kaže: “Ti su korektori sa pomnom pažnjom iz evanđelja izbacili određena učenja našeg Gospodina koja nisu namjeravali slijediti – naime ona koja se protive jedenju mesa i konzumiranju opojnih napitaka…”

Rani tekstovi

Svitci sa Mrtvog mora – biblijski rukopisi nastali početkom kršćanske ere – otkriveni su 1947. godine. Na temelju ovih tekstova može se uistinu vidjeti da je Biblija bila izmijenjena, posebice u pogledu takvih običaja kao što je jedenje mesa. Vrijednost ovih svitaka (kao i ostalih arheoloških nalaza poslije njih) leži u velikoj vjerovatnoći da se uistinu radi o originalnim, neizmijenjenim rukopisima čiji nastanak seže unatrag do vremena u kojem je živio Isus. Jedini drugi dokumenti koji su nam dostupni jesu dokumenti Novog zavjeta koji datiraju (najranije) od četvrtog stoljeća, a i oni su samo kopije kopija. Premda neki učenjaci tvrde kako između nalaza sa Mrtvog mora i kasnijih biblijskih dokumenata nema nekog bitnog neslaganja, neosporno je kako mnoge od tih tekstova karakteriziraju suptilne ali značajne razlike. Dok ove arheološke nalaze neki kršćanski povjesničari odbacuju, drugi ih sa velikom vjerom prihvataju. Između njih, dr. Martin Larson, Edmond B. Szekely, Millar Burrows, G. J. Ousley, John M. Allegro i Frank J. Muccie (osnivač Edenskog društva) znatno su doprinijeli razotkrivanju ranih kršćanskih tekstova, i zahvaljujući njihovom radu danas znamo kako je vegetarijanstvo bilo sastavnim dijelom ranokršćanske tradicije.

Ousley je, na primjer, sastavio prijevod onih dijelova teksta koji su svojim sadržajem ukazivali na izvorna evanđelja, sačuvana od strane pripadnika esenske zajednice (religijske sekte čiji su članovi živjeli u oblasti Mrtvog mora, i koji su ostali zapamćeni po svojoj disciplini i duhovnom integritetu). Ousley pripovijeda kako je rukopis bio sačuvan u jednom tibetanskom buddhističkom samostanu, “gdje su ga, sa željom da ne padne u ruke pokvarenjaka, sakrili neki od pripadnika esenske zajednice.. .” Ako su autentični, Ousleyevi rukopisi svakako predstavljaju najstarije i najkompletnije postojeće kršćanske tekstove, napisane na aramejskom i neizmjenjene još od vremena kad su se koristili u prvim kršćanskim školama u Jeruzalemu. Oni učenjaci koji ih prihvaćaju kao autentične zaključuju kako se ustvari radi o izvornom evanđelju na kojem se (uz brojne varijacije i izostavljanja) zasnivaju četiri evanđelja iz Novog zavjeta. To je možda točno a možda i ne, ali informacije koje iz tih rukopisa dobijamo nedvojbeno podupiru vegetarijanski ideal, te su stoga vrijedne našeg pomnog ispitivanja.

Zanimljivo je kako je neposredno pred svoju smrt Ousley izrazio zabrinutost glede budućnosti ovih rukopisa: priča iz prošlosti mogla bi se ponoviti. Po svoj prilici, mislio je Ousley, to će se dogoditi, posebice ako se uređivanje rukopisa povjeri materijalistima, u čijim će rukama “korekcija” postati “korupcija”, odnosno iskrivljenje. U cilju predostrožnosti, Ousley je 1904. godine prenio svoja autorska prava vezana za ovo djelo na svog pouzdanog prijatelja, zamolivši ga: “Ne dopusti da ovo padne u ruke ritualista, bilo romanskih ili anglikanskih.” Ousleyev dragocjeni rukopis, nazvan Evanđelje svete dvanaestorice, nekad poznat kao Evanđelje Hebrejima a ponekad i kao Nazarensko evanđelje, preživio je do danas.

Izvadci o dobrostivosti prema životinjama

Prema Evanđelju svete dvanaestorice, prije Isusovog rođenja, anđeo je rekao Mariji: “Ne jedi nikakva mesa niti pij jaka pića, jer dijete će biti posvećeno Bogu još od utrobe majčine, pa tako ni mesa ni jaka pića uzeti ne smije.” Odlučan i snažan ton ovakve nebeske zapovijedi, ako se ona prihvati kao povijesna činjenica, svakako upućuje na Isusa kao Mesiju nagoviještenog u Starom zavjetu: “Zato će vam sam Bog dati znak. Eto, djevojka će zatrudnjeti i roditi sina, i nadjenuti će mu ime Emanuel. Maslo i med jesti će, dokle ne nauči odbaciti zlo a izabrati dobro.” (Izaija 7:14, 15)

Tekst dalje opisuje kako pripadnici zajednice u kojoj su živjeli Josip i Marija nisu klali janje prilikom svetkovine Pashe: “I tako su Josip i Marija, njegovi roditelji, svake godine odlazili u Jeruzalem svetkovati Pashu, i slavili su taj praznik po običaju svoje braće koji uzdržavali su se od krvoprolića i jedenja mesa…” Ovaj opis zajednice u kojoj je Isus ponikao razjašnjava zašto je on, još od ranog djetinjstva, volio ptice i životinje: “Jednoga je dana mali Isus došao na mjesto gdje je bila postavljena zamka za ptice, i tu je našao nekoliko dječaka. Upitao ih je: “Tko je postavio zamku za ova nedužna stvorenja Božja? Pogledajte, u zamku će i on na sličan način biti uhvaćen”.

U ovim navodno neizmijenjenim tekstovima nije iznenađujuće da nas Isus poučava kako trebamo biti pažljivi prema svim stvorenjima, a ne samo prema čovjeku: “Stoga budite obazrivi, blagi, suosjećajni, dobrostivi, i to ne samo prema svojoj vrsti već i prema svakom stvorenju koje vam je povjereno; jer za njih ste kao bogovi kojima se okreću u trenucima nužde i potrebe.” Isus dalje nastavlja objašnjavati kako je došao u kontakt sa žrtvovanjima ogrezlim u krvi: “Dolazim zaustaviti žrtvovanja i krvave gozbe; i ako ne prestanete sa ponudama jedenja mesa i krvi gnjev Božji neće vas napuštati; baš kao što sručio se na očeve vaše u divljini, koji požudno zaželješe mesa i jedoše ga do mile volje, pa ih trulež ispuni i kuga proždra.”

U ovim ranim rukopisima ne nalazimo čudo sa kruhom i ribama, kojeg smo spominjali u prethodnom poglavlju. Umjesto toga javlja se opis čuda sa kruhom, voćem i peharom vode. “I Isus postavi pred njih kruh i voće, kao i vodu. Počeše jesti i piti – i do grla se najedoše. Čudo ih potom obuze; jer svaki je dovoljno imao, pa i više od toga, a bilo ih je četiri tisuće. Tad odoše zahvaljujući Bogu na onome što čuše i vidješe.”

Ovi rani dokumenti prikazuju Isusa kao pobornika prirodne ishrane, osobito vegetarijanstva: “Kad je za to čuo jedan seducej, koji nije polagao vjere u svete stvari Božje, upitao je Isusa: “Reci mi, molim te, zašto nas savjetuješ da ne jedemo meso životinja, zar one nisu dane čovjeku za hranu, baš kao i voće i bilje o kojima zboriš?” U odgovoru, Isus mu reče: “Pogledaj ovu lubenicu, taj plod zemlje.” I Isus raspolovi lubenicu, nastavljajući sa odgovorom seduceju: “Vlastitim se očima uvjeri kako dobar je ovaj plod što iz tla nastaje, ova hrana za čovjeka, i pogledaj sve te sjemenke u njemu, izbroji ih, jer jedna ih lubenica ima na stotine, pa i više. Ako sjemenje ovo posiješ, uistinu od Boga jedeš, jer krv prolivena nije, što više, nikakvog krika ili boli tvoje oči i uši zamijetile nisu. Istinska hrana za čovjeka iz majke zemlje stiže, jer savršene darove ona pruža poniznima što joj stoje. Ali ti Sotonina davanja grliš – bol, smrt i krv živih duša, mačem podarene. Zar ne znaš, oni što od mača žive od mača i umiru? Ispravnim putem kreni i posij sjemenje dobrih plodova života. Ne nanosi boli nedužnim stvorenjima Božjim.”

Isus čak osuđuje i one koji love životinje: “Dok je šetao sa nekolicinom svojih učenika, Isus je naišao na nekog čovjeka koji je dresirao psa za lov na druga, slabija stvorenja. Vidjevši to, Isus ga upita: “Zašto se baviš tim gnusnim poslom?” Čovjek mu odgovori: “Time zarađujem za život; u čemu drugom ta stvorenja mogu biti od koristi? Slaba su, pa tako zaslužuju smrt, ali psi, oni su jaki.”

“Na to ga Isus tužno pogleda i reče: “Uistinu ti nedostaje mudrosti i ljubavi sa nebesa, jer gle, svako stvorenje što ga Bog stvori ima svoje mjesto i svrhu u kraljevstvu života, i tko može reći što je dobro u njemu? Ili od kakve je koristi tebi, ili ljudskom rodu? Jer nije tvoje da ocjenjuješ slabe kao podređene jakima, jer slabi nisu dodijeljeni čovjeku za hranu ili zabavu… Jao podmuklima koji povrijeđuju i ubijaju stvorenja Božja! Zaista jao lovcima, jer bit će lovljeni, i kakvu god milost ukažu svom nedužnom plijenu, takvu će i primiti od ruku nedostojnih ljudi! Ostavi se tog gnusnog djelovanja zlih ljudi i čini ono što dobro je u očima Gospodnjim, i blagoslovljen budi, kako sam sebi ne bi bio uzrokom prokletstva.”

Konačno, u ovim ranim rukopisima čitamo kako Isus zapravo prijekorava ribare, usprkos činjenici što su mu oni bili najvatreniji pristaše: “A onda se jednog dana ponovno poteglo pitanje o jedenju mrtvih stvorova, pa su se neki od Isusovih novijih učenika okupili oko njega i upitali: “Učitelju ti uistinu znadeš sve, i poznaješ Sveti Zakon najbolje od svih; reci nam stoga, je li jedenje morskih stvorova u skladu sa Zakonom kao što neki kažu?” “Isus ih tad pogleda sa tugom u očima, jer znao je da su još uvije neuki, sa srcima otvrdlim od lažnih demonskih učenja; potom im reče: “Pogledajte ove ribe morske, sad dok stojimo na obali i gledamo u vode života mnogih. Zaista, voda je njihov svijet, baš kao što kopno pripada čovjeku; pitam vas, dolaze li ribe vama iskati suhu zemlju ili plodove njene? Ne dolaze. Tako ni za vas nije u skladu sa Zakonom odlaziti k moru i iskati stvari koje vam ne pripadaju; jer zemlja je podijeljena na tri kraljevstva duša – jedno je na kopnu, jedno u zraku, a jedno u moru, svako prema stvorovima svojim. U njih Veliko Biće položilo je duh života i dah sveti, a ono što On darežljivo je dao stvorovima Svojim, ni čovjek ni anđeli nemaju pravo prisvojiti.”

Zanimljivo je da kad Isus prvi put podučava svoje učenike, inače Jevreje, o ishrani koju trebaju prihvatiti (vegetarijanstvo), oni ga kritiziraju: “Tvoje se riječi protive Zakonu.” – što se očito odnosi na dopuštenje u različitim dijelovima Starog zavjeta po kojem im se dozvoljava jesti meso. Isusov znameniti odgovor na to predstavlja pravo otkrovenje: “Protiv Mojsija uistinu ja ne govorim, niti protiv Zakona, kojim on udovoljio je tvrdoći vašeg srca. Doista, kažem vam, na početku sva stvorenja Božja jela su samo bilje i plodove zemlje, sve dok mnoga od njih neznanje čovjekovo i sebičnost ne okrenuše od izvorne navike; ali čak se i ona imaju vratiti svojoj prirodnoj hrani; kao što zapisali su proroci, a njihove se riječi neće izjaloviti.” Ovi izvadci, i mnogi drugi, mogu se naći u knjizi The Humane Gospel of Jesus, koju je objavilo Edensko društvo. Radi se o jednom od nekoliko prijevoda Evanđelja svete dvanaestorice. Bilo da netko sa punom vjerom prihvaća učenja ovih esenskih tekstova ili ih odbacuje kao sramotne i krivotvorene, moramo priznati kako su ona u potpunom suglasju sa fundamentalnim učenjima Isusa Krista, jer temelje se na ljubavi i samilosti, i to u njihovom najuzvišenijem obliku.

Steven Rosen
Iz knjige “Hrana za duh – Vegetarijanstvo u religijama svijeta”

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.