Pred Vama je uistinu tek djelić (pra)davnog graditeljskog umijeća s predajama ovjenčane planine Velebit. Priložene fotografije svjedoče o ostavštini suhozida i kamenih kuća zaselaka Ramići, Parići i Kneževići, u kojima danas veći dio godine više nema žive duše. Kneževići su već gotovo pola stoljeća pusti, zarasli u teško prohodnu šikaru i šumu. U Ramićima i Parićima tek ljeti oživi kuća, dvije, preuređene za prihvat izletnika. A oni gotovo bez iznimke žure osvojiti još pokoji velebitski vrh, nesvjesni da planina krije i veličanstveno građevinsko umijeće naših predaka.
Suhozidi u spomenutim zaselcima brojni su, služili su većinom kao ograde davno napuštenih imanja, a neki od njih sazdani su od vrlo velikih komada vapnenca. Ruševne kuće, danas mahom bez krova, također zadivljuju načinom gradnje – od krupno oklesanih kamenih blokova.
Uz jednu od najupečatljivijih kuća stoji obavijesna ploča Narodnog (zašto Nacionalnog?) parka “Paklenica” s natpisom koji upućuje da je izgrađena u 17. stoljeću. No, istina je da je tada u te predjele doselio novi val stanovništva, s istoka, u zbjegu pred turskim osvajačima. Ali nisu došli u vrletnu pustoš, već su zatekli ostavštinu žitelja koji su ranije obitavali u južnom Velebitu.
Kamene zidine kuća, unatoč izloženosti biljnom svijetu koji ih neumoljivo rastače, većinom se još ponosno uzdižu. To mogu zahvaliti ponajprije čvrstim temeljima i početnim redovima kamenog ziđa slaganog od velikog nepravilnog kamenja.
Pojedini ulomci teže i više stotina kilograma, a neki i više od jedne tone! Na tim nižim i starijim dijelovima zidova uzdižu se manji vapnenački blokovi, koji ostavljaju dojam da su djelo nekih posve drugih graditeljskih ruku. Neke od najvećih megalita moguće je vidjeti tek ulaskom u mračne odaje napuštenih podruma i staja.
Pripadnici mlađih pokoljenja nekadašnjih velebitskih gorštaka, koji danas više ne obitavaju u planini, ne znaju za priče o drevnim ljudima divovskog rasta koji su podizali megalitna zdanja uzduž preko stotinu kilometara duge planine (o tim predajama nekim drugim prigodama). Nekolicina suvremenika, koji žive u oko dva sata hoda (iz zaselaka ne vodi niti jedna cesta) udaljenom priobalnom Starigradu, podno najviših vrhova moćnog Velebita, svjedoče o svojim snažnim precima.
Sa zanosom se primjerice prisjećaju posljednjih velebitskih muških izdanaka obitelji Krepić iz vremena neposredno nakon Drugoga svjetskog rata: ”Bili su preko dva metra visoki i vrlo jaki. Jedan je mogao nositi odjednom četiri vreće cementa. Dvije bi uprtio na ramena, pa još dvije uglavio pod mišice.”.
Moguće je da u žaru kazivanja njihovi današnji potomci i pretjeruju. Istina je da najveće kamene blokove danas premiču isključivo uz pomoć manjih građevinskih strojeva; kod obnove jedne kuće u Parićima tako su ogroman kamen iz zida spustili na terasu, gdje služi kao potporanj gostinjskom stolu.
Neki od sugovornika, kojima su nepoznate i predaje o snažnim novovjekim gorštacima, jednostavno tvrde da su kamene kuće u planini obavezno gradili pomoću tehničkih pomagala. Njima je nezamislivo da su stari Velebitaši nekoć mogli biti krupnog stasa, sposobni prenositi golemo kamenje golim rukama.
Zanimljiv je i položaj spomenutih velebitskih zaselaka; smjestili su se na uzanoj visoravni na oko 500 metara nadmorske visine, na primorskoj padini podno stotinjak metara visoke prirodne hridi koja ih je štitila od naleta bure. Zakloni polupećina u dnu prevjesnih stijena služili su im kao obori za ovce.
Blage padine ispod hridi pretvorili su u plodne terase, obrubljene suhoziđem. Tu i danas, zahvaljujući blagodatima mjesnog podneblja, tla i vode, uspijevaju krupni orasi, šljive, krumpir … Na potoku Paklenici, čijom vodom natapaju posljednje vrtove, još u doba njihovih djedova desetak mlinova mljelo je žito.
Goran Majetić, slobodni istraživač
