Kada um mi pomrači se
Gospođi koja nosi minus tri
Protjeran korak iz Tvojih bašta
svaki dan nađem u nekoj pjesmi
sjednemo zatim
proradi mašta
smiruje drugi onog što bjesni
rekla si – ŠTODALJEBUDI
i jesam
evo
ne mogu bliže
mišlju Te vučem na porub halje
i jezik ližem
Brišem vijuge
sve i svud
imena da Ti nema
ni glasa
ubijam misli koje bi blud
kod druge koje nalaze spasa
ni u kavanu – crkvu nisam prist’o
početak i kraj usud je smućko
a ja svejedno
žudim Te čisto
kažem li dušo
ili kučko
Moja se ljubav strpljivo nada
polučiti zalogaj sunca
leteća da zraka što pada
uzdigne Tebe do vrhunca
Iskusila je
–ta moja ljubav—
kako je lako
rasuti bijes i grube riječi
iskusila je da biće svako
obara glavu ako se liječi
slaba je moja ljubav
jadna
ona bi melem i okrepljenje
sunčeva smijeha u sjeni
gladna
ona bi Tebe za osvjetljenje
ta ljubav moja
strpljivo slaže…
sebe u riječi nježno sklada
smijehu i pjesmi otvara plaže
a sva se Tebi nada
i nada
prolaznici su gledali u mene
jedan po jedan
jedan po jedan
udarac na kuli što mjeri vrijeme
vrištao je sedam
kazaljka dalje kreće
sad mjeri se vječnost
doći će
neće
ako ne dođe
s mosta će cvijeće
Poznajem samo dva i pol puta
pravo jedan vodi
drugi
sve u stranu
na trećeg pola
slomljena pluta
obična ljubav
u kavanu
S pola… Te zovem:
–hodi
cvijeće niz potok brodi
O čašu srce nalaktim
nadnesav dušu nad oči
da pogled manje luta
nestrpljiv vidjeti
kako kročiš
svoju polu puta
–hodi
cvijeće niz potok brodi
nastojim sačuvati putova pole
prohodne drugim
koji će za mnom krenuti
kreću
trudim se uzmoći u trenima dugim
nemajuću
s guštom
venuti sreću
bdim da uspomene
ostanu čiste
kao tek što omaljan je zid
ćuteći kako pitaju mene
nevere iste
ako Te nema
što će mi vid
ne vidim li Te
čemu vidjeti
ne čujem li Te
čemu uši služe
obzorjem zebnje
ću se stidjeti
ljubavi kojoj
sve duže su
duže
sekunde
minute
život je privid
ne vidim li Te
čemu vid
doista
produhovljuješ tijelo strpljenjem
za koje znao nisam da posjedujem
u odsudnim trenima javiš se
triježnjenjem
želje i strasti koja ruje
u trenima kriznim…
oči mi Tvoje ozelene putove obogaćenja
tada uzdahnem
duboko
duboko izdahnem
zbog rasterećenja
misli nađu Te daleku
pomiluju plaho
požele da si u toplu ozračju
požele
radosna da si
u tuđem ako si
naručju
poželim katkad
nasloniti glavu na cipele Tvoje
katkada želja i strast me obuzmu
te moram
doista moram
ponavljati stvari da stoje
kako stoje:
imaš svoje nebo
zemlju i staze koji Te vode
vode gdje vode
putovima Gospod samo cilj zna?
znamo da usud svakog je lista
kojeg sokovi proljeća rode
usud je blata
kala
i dna
znamo da ljudska riječ
i čovjek sam
na svijetu krhko i kratko stoje
usprkos tomu
poželim katkad
sljubiti usne uz cipele Tvoje
za me se rađaš svakoga dana
za moje bivstvo pšenica si čista
od zemnih
sazdan sam rana
sutrašnja hrana
glista
tminama mojim kobna si svjetlost
zvijezda zbog koje JESAM
nadahnuće Ti si za sveli vrt
zbog Tebe ruže
zbog Tebe plijesan
i vrtlar koji priziva smrt
i sve što pišem osjećam mislim
tamno je – svijetlo
prljavo — čisto
sve je to Netko namjerno smućko
za šankom pijan od Tebe visim
i volim isto
kažem li dušo
ili kučko
Izbor poezije iz knjige Ivice Bodulice
Strikana: domOVINI SaMO Hrana
