I dignut ću glas iz snage vuka što živi u meni,
Glas žene, žene iz pećine u kojoj strah ne stanuje.

I zagrmit ću za sebe, tebe i sve one koje se bore ali padaju.

Zagrmit ću snagom lavice, vriskom šumske amazonke
i reći u ime svih nas sve što je davno moralo biti izrečeno.

I zatrest’ će se zemlja, presušiti rijeke naših suza i zacijeliti rane srcem čuvane.

I iscijelit’ ćemo se.

Utihnut će neprijateljska vatra,
slomit se teški mačevi o kamene oklope hrabrosti,
o snažne riječi majke,
topla srca hraniteljice.

I kleknut će te, pred noge te žene
jednom poražene, ali sad kao feniks iz pepela ponovno rođene.
Hrabre i neustrašive ratnice.

I naučit će te se poštovanju i ravnopravnosti,
snazi i nježnosti,
ne u ime mržnje, već ovaj put u ime LJUBAVI.


Petra Mandić

atma.hr – 78




OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here