I dignut ću glas iz snage vuka što živi u meni,
Glas žene, žene iz pećine u kojoj strah ne stanuje.
I zagrmit ću za sebe, tebe i sve one koje se bore ali padaju.
Zagrmit ću snagom lavice, vriskom šumske amazonke
i reći u ime svih nas sve što je davno moralo biti izrečeno.
I zatrest’ će se zemlja, presušiti rijeke naših suza i zacijeliti rane srcem čuvane.
I iscijelit’ ćemo se.
Utihnut će neprijateljska vatra,
slomit se teški mačevi o kamene oklope hrabrosti,
o snažne riječi majke,
topla srca hraniteljice.
I kleknut će te, pred noge te žene
jednom poražene, ali sad kao feniks iz pepela ponovno rođene.
Hrabre i neustrašive ratnice.
I naučit će te se poštovanju i ravnopravnosti,
snazi i nježnosti,
ne u ime mržnje, već ovaj put u ime LJUBAVI.
Petra Mandić
