Ako malo pomnije promotrimo, u pozadini uma, za većinu ljudi u zapadnjačkoj civilizaciji postoji jedna, teško vidljiva, ali uporna ideja. A ona kaže da u ovom trenutku nismo tu gdje jesmo zbog ovog trenutka, zbog ovog što je sada već da u ovom trenutku postoji “viši” cilj, dostignuće kojeg je u nekom drugom trenutku i koje je samo po sebi vrednije od samog ovog trenutka. Ako stvarno istražite što se događa u pozadini vašeg uma, uvjerit ćete se da je ovo i za vas slučaj gotovo uvijek. Uvijek se čini da postoji nešto što nije ovo što je sad, a što je potrebno dostići pri čemu ovo što je sad ostaje samo nužan korak do dostizanja tog cilja.
Sam cilj može biti bilo što, npr.
- Hodate ulicom, cilj je uvijek stići tamo kamo ste se zaputili;
- Radite neki posao, cilj je odraditi ga, tj. dovršiti ga;
- Perete suđe, cilj, koji je važniji od samog trenutka u kojem perete suđe jest da suđe bude oprano;
- Vježbate fizički, cilj je da se poslije toga osjećate bolje i da vam tijelo bude zdravije;
- Radite na novom dobrotvornom projektu, cilj je postići i stvoriti nešto što će biti korisno za zajednicu…
A sad da se zapitamo, “Je li to zaista tako? Postoji li šira istina?” Većinu vremena se čini da to zaista jest tako, da je život pun ispraznih dosadnih trenutaka koji služe da bi se dostigao neki cilj koji god to bio, da bi se nešto obavilo, odradilo. I često se taj cilj čini vrlo opravdanim, od toga da na ovaj ili onaj način osiguramo vlastitu i egzistenciju vlastite obitelji do toga da na ovaj ili onaj način “spasimo svijet”… cilj se čini vrlo vrlo stvaran i u svakom slučaju bitniji od ovog jednog malog koraka na kojemu smo trenutno.
I to je uobičajena ljudska perspektiva, ono kako stvari vidimo iz svog malog ja, iz ograničenog, uvjetovanog, programiranog osobnog uma. A što je istina iz dublje perspektive, što je prava istina? Zašto postoji ovaj trenutak? Zašto ga doživljavamo? Da li je svrha životnog putovanja cilj do kojeg trebamo stići? Ili je svrha putovanje samo po sebi? Je li možda “svrha” života, trenutak sam po sebi, iskustvo samog života, kakvo god ono bilo? Nismo li došli ovdje da doživimo kako je to biti ovdje, kako je to biti čovjek?
Zapitajte se što o ovome misli vaš najdublji glas. Koji glas je istinitiji, onaj koji u čudu doživljava svaki trenutak kakav god bio ili onaj koji se u nedogled bavi ciljevima kojih nikad nije dovoljno, čim se dostigne jedan, izranja drugi.
Ako je zaista tako, ako ovdje jesmo zbog iskustva, onda je svrha našeg života oduvijek bila i u ovom trenutku već jest, ostvarena. Nema se što za postići, nema se kamo za ići. Kroz naše oči Bog već doživljava kako je to biti čovjek, kako je to zaboraviti, izgubiti se, osjetiti patnju, tugu, bol, vezanost, strah, brigu, sve ljudske emocije, kako je to kad se čini da nešto nije na mjestu, da je nešto krivo… I što god da mi napravili ili ne napravili, to se ne može promijeniti, iskustvo bivanja ljudskim bićem se nastavlja.
I zato, iz te perspektive, može li ikad išta zaista biti krivo? Može li išta biti pogrešno? Ne tražim vas da ovu perspektivu usvojite, u nju povjerujete niti išta slično, nemojte niti vjerovati niti ne vjerovati, jednostavno samo čitajte, kao da čitate priču, i obratite pažnju kakav je osjećaj dok čitate ove riječi. Osjećaj nam je jedina istinska navigacija.
Ako vas ove riječi dotaknu u mjesto u vama u kojem i sami sve ovo znate, pokazatelj da su vas dotaknule bit će osjećaj dubokog mira, spokoja, na neki neobjašnjivi način ćete osjetiti da je sve u redu, ne po zakonima ljudske logike, već samo po sebi, prije tih zakona, prije bilo koje logike. A ako je sve u redu sad, u ovom trenutku i ako u istini ne postoji mogućnost da nešto ne bude u redu, da li može biti drugačije za bilo koji drugi trenutak? Ili se u nekom drugom trenutku može samo činiti da nešto nije u redu?
Na kraju krajeva, ideja i osjećaj da nešto nije u redu nisu ništa drugo nego samo misao, naša misao koja se može stvoriti i zasjeniti istinu te opet rastvoriti i propustiti istinu da opet zasja.
Ako je sve ovo istina, je li moguće da je svaki trenutak, opet na neki neobjašnjivi način, a istovremeno dubinski istinito, savršen, sam po sebi, točno takav kakav jest? I je li potreban naš angažman postizanja nekog cilja da neki sljedeći trenutak bude savršeniji? Ima li se zaista, u pozadini svega, išta za činiti da bi nešto bilo “bolje”? Naravno, osobni um se ovdje može na sto načina uplesti i zauzeti se za svoje argumente, međutim, ja ne upućujem na argumente, na tvrdnje, na formu, svijet relativa, već na ono što stoji u pozadini, svijet apsoluta.
Taj svijet je ono što je primarno, sve što je relativno, što je formirano je sekundarno. I put do harmonije u svijetu relativa je upravo put do uvida u apsolut. A sam put je već dio relativa, što znači, čim manje pokušavamo tamo stići, tim više uviđamo da smo već tamo. A sad, uzmite nekoliko minuta pauze od svijeta i osjetite da ste već tamo.
Darko Pribeg, darkopribeg.com
