Čovjek ne umire, cvijet se ne gasi, kiša se ne rastapa. Jer čovjek je život, cvijet je ljepota, kiša je vrijeme. U jednom trenutku svatko od to troje može postati subliman, cjelovit, može biti i Život i Ljepota i Vrijeme. Trebaju ga samo dotaknuti usne Univerzuma, usne ništavila ako ćemo prizemnije, usne smrti ako ćemo potpuno oljuđeno. A njega je toga dana, u simfonijskim kavalkadama večernjih kapi u žljebovima, nad  purpurom ruža u pjanom vrtu, dotaknuo taj sveljubeći dah savršenstva. I poveo u nedokučive vizije. Ne prije nego je svojoj malenoj unučici objasnio tajne Savršena Poljupca.

U zamračenoj sobi punoj nekih lebdećih, nadvijajućih nadprostora, djed pola dana nije dolazio k svijesti. Gledala ga je svojim krupnim, crnim očima, branili su joj duži boravak uz njegov krevet; za Boga miloga, dvanaest joj je godina; tisuću, dvanaest tisuća i dvanaest njegovih posrebrenih, umirućih vlasi nijemo im je s njegovog uzdignutog uzglavlja prigovaralo, popustili su. Gledala je začuđeno te šuljajuće ljude koji su ulazili u sobu i izlazili iz nje, dok simfonija, užljebljena u olucima, nije prestajala. Nije razumjela njihove tužne oči – grč stisnute boli u grlu da, probadajuće, i u uznemireno srce, propadajuće varnice svakako, ali tuga, tuga je prevarant. Tuga je samilosni i plitkoumni patetik opsjednut budućnošću. Pa da, oni su djeda već sahranili, a još mnogobrojne živote do svog odlaska on treba proživjeti, svojoj unučici ispričati.

U trenutku kad je smrznuti i ukočeni zračni dirigent onih rosnatih simfoničara izvukao svoje debelo stegno iz žlijeba i, raspalivši metalnim dirigentskim štapićem po mokrim olucima, dao znak za prestanak kišne simfonije, djed je otvorio oči. Još je nekoliko zvonkih akorda odjeknulo u vrtu pred kućom te se potom zavuklo u nosnice onih purpurnih ruža, a onda je sve utihnulo. Bila je sama u sobi i on joj je uvenulom rukom dao znak da primakne svoje uho njegovim usnama.

Govorio je teško, isprekidano, govorio je umirućim glasom – mislila je… Tek kasnije, odrastajući, shvatila je u kakvoj zabludi je bila – svi odlučni glasovi života i još odlučniji glasovi smrti koji su novi život, ohrapave da istaknu glatkoću Istine.

–Ljudi… ovi šuljajući ljudi kako si ih ti nazvala… ne shvaćaju… mislim, ovog trenutka najmanje shvaćaju… Što je svemir, što je bivstvo, što su oceani… Ništa drugo nego protok cikličkih dodira savršenih kozmičkih krugova… Što je život, što je vrijeme, što je ljepota negoli svevremena želja Univerzuma da čovjek te savršene poljupce uvijek iznova doziva i uvijek neizostavno bude nespreman kada mu se pred njegovim očima te nadnaravne usne spoje u metafizički poljubac. Inače se čovjek čovjekom ne bi zvao. Život je krug, istina je krug, misao je krug, sve je okruženo, no, nažalost, djelovanjem šuljajućih ljudi kad osjete ili vide to nadstvarno uranjanje usne u usnu, astralnosti u realnost, i okuženo. To saznanje sam platio poludnevnom komom mog umirućeg i zamirućeg, ali i nanovo rađajućeg, nanovo kružećeg mozga… Pogledaj, unučice mila, ove dijagonale, ove hodajuće svjetlosti u ovom zamračenom prostoru… Naravno, ti ih sada ne opažaš, ali ćeš ih jednoga dana vidjeti, ovi šuljajući to možda ne će nikad… I umrijeti će u mraku svoga mozga i svoje prestrašene misli. Jer je strah njihov najveći krug… Budući se ti ne bojiš, ja ću ti objasniti. Je li to smrt? I da i ne. Je li to život? I da i ne. Ali, je li to savršeni krug, univerzalni ciklus? Odogovor je samo da. Ovog trenutka te prelijepe usne nazovimo usnama smrti, glasnicima smrti, kako hoćeš… One su dotaknule sve materijalno i nematerijalno u ovom prostoru, i šuljajuća bljedila na licima ukućana i ove svjetlosne dijagonale po zraku… Poslije nego su se usne Smrti i usne Života sklopile u jedinstveni kozmički poljubac, stvarajući to Savršenstvo, usne su se odvojile i usna Smrti je požurila dalje poput balerine koja je na jednom kraju pozornice izvela savršeni skok i sada na vršcima prstiju trči prema drugom kraju prostora da ga i tamo izvede… Ostavlja iza sebe uzdahe i žal onih koji se ne će naći i na drugom kraju pozornice da ponovo izbliza vide tu izvanvremenu kretnju, ostavlja plač na licima šuljajućih kad se zaklope vratašca moje venuće ali i nanovo krijepeće duše… Čovjek još milijunima godina može biti čovjek i uvijek će tako reagirati u dodiru sa savršenstvom: tugom, plačem i očajem kad ugleda, kad osjeti tu idealnost kozmičkog cjelova, i mirom i spokojem kad to savršenstvo mine. Da bi se ti, milo moje, uvjerila u istinitost ovoga što ti govorim ja ću te naputiti da napraviš mali eksperiment sa šuljajućima: ovog trena ćeš otići u kuhinju i staviti mlijeko da se podgrije kao što to radiš skoro svake večeri, a onda ćeš na njega „zaboraviti“. To isto ćeš ponovo učiniti dan ili dva poslije moje smrti. Usporedit ćeš reakciju svoje majke nakon obje „prekipjelosti“ podgrijanog mlijeka.

Djed se od silne priče zamorio. Zapao u san ili komu, to više ni sama nije znala, a i završilo je vrijeme njenog samovanja uz njegovu samrtnu postelju.

Treba li reći kad je umro? Ni to više nije važno. Ali ona se u slučaju namjerno zaboravljenog pa prekipjelog mlijeka uvjerila u istinitost onoga što joj je svojim zadnjim snagama njen dobrotvor saopćio. Ako njen strah u daljnjem tijeku njena života ne bude dominantni krug kozmičkih informacija, metafizičkih cjelivanja,  starina je puno napravila.

Ah, da… narator je skoro zaboravio… nije uopće rekao u čemu se sastojala reakcija unukine majke u ona dva slučaja zaboravljenog mlijeka na štednjaku.

Prvi put, one večeri kad  je starac još bio živ, majka ju je, ugledavši nered na ploči štednjaka, izgrdila otprilike ovim riječima: — Što se to, kćeri, s tobom zbiva? Ovo ti se još nikada nije dogodilo? Dosta nam je i ove muke s djedom, ne treba nam u ovom trenutku još i tvoja rastresenost. (Ovo malo uljepšano, bilo je tu i benignih psovčica).

Na istu pojavu na štednjaku dva dana poslije, a nakon djedove smrti, bila je znatno blaža: — Jadna moja kćeri, znam da ti je teško kao i svima nama, puno si  propatila ovih dana, nemoj se ništa uzrujavati itd. itsl.

Taj put je crnooka prošla bez psovki.

Opsovao je nešto nevino, djed na nebu, žaleći što svoj nauk za svoga života nije darovao još ponekoj duši.

–A možda je i jednoj, mlijeka mi prekipjelog, dovoljno – vjerojatno je promrsio sebi u bradu.

[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2013/10/zlatko-tomic-2.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
Prethodna objavaU Nizozemskoj najzdravija hrana, Hrvatska na 30. mjestu
Slijedeća objavaVedska siddhanta – Pobjeda nad smrću
Atma
Učinite od svog života ono najbolje što on može biti - nevjerojatno iskustvo, ispunjenje i putovanje. Stvorite ravnotežu tijela, uma i duše - budite svoji, živite slobodno, njegujte znanje, cijenite iskustvo, volite i budite sretni...

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here