Materijalni je svijet podložan patnji – rođenje, životne nedaće, bolesti, starost i na kraju smrt fizičkog tijela. U samom životu ponekad se pojave i trenuci za koje mislimo da su sreća, ali i oni brzo iščeznu poput magle. Svi smo u potrazi za duhovnim zadovoljstvom, pa čak i onaj tko je u potpunosti obuzet materijalnim probitcima misli da mu je to duhovno zadovoljstvo.
Na kraju, opet je nezadovoljan. Neki se bave humanitarnim djelatnostima kako bi umirili savjest, a neki čak ni to. Bezosjećajni su, do kraja misle samo na sebe, i odlaze nesretni i goli kako su i došli, ne shvaćajući svrhu pojave u ovome materijalnom svijetu.
Sreća je svrha življenja
Postavlja se pitanje: Što je svrha življenja? To je bez sumnje sreća. Postoje različiti oblici sreće, ali za sve je njih osnovno duhovno zadovoljstvo. Sve naše aktivnosti usmjerene u konačnici materijalnim probitcima i udovoljavanju osjetilima čine nas u suštini nesretnima, jer očito to nije svrha našeg postojanja. Dokaz je za ovu tvrdnju činjenica da nikad kraja želji za bogaćenjem i osjetilnim uživanjem. Te se radnje učestalo ponavljaju, s uvjerenjem da je to sreća. Skupljaju se nemjerljiva bogatstva, na štetu drugih, zbog čega dolazi do poremećaja pravilne raspodjele, što vuče i karmičke posljedice. Grade se građevine kao za vječnost, koje vrijeme na kraju ipak proguta. Koja je, onda, svrha svega toga? Niti smo ostvarili sreću, niti duhovno zadovoljstvo.
Očito je da sve radimo u neznanju. Samo je neznanje grijeh, pogreška koja se ponavlja iz života u život, ali ne na istoj razini i u istom obliku. U sljedećem životu možemo se roditi nekad u bogatoj, nekad u siromašnoj obitelji. Može doći i do pada u niže vrste života, životinjske, ili još niže. Sve se to odvija prema zaslugama u ovom životu. Proizlazi da je jedina svrha življenja stjecanje znanja kojim pronalazimo put izlaska iz oblaka neznanja. Svrha je i cilj života skinuti veo s očiju i shvatiti dublji smisao našeg izleta u ovaj materijalni svijet.
Put ka duhovnosti
Suprotnost je materijalnom poimanju duhovno shvaćanje i prihvaćanje višeg reda vrijednosti. Pravilnim učenjem prihvaćamo novi sustav vrijednosti i uzdižemo se na višu duhovnu razinu. Pronalazimo put ka duhovnosti. Sama duhovnost često se imaginarno shvaća. Put ka duhovnosti savršeno je jasan, to je put ka Svevišnjem Gospodinu, bez obzira na ime. Gospodin ima tisuće imena. Duhovnost je povezivanje s Gospodinom. Za sve to potrebna nam je vjera, iz koje proizlazi istinska sreća i duhovno zadovoljstvo. Vrhunska je sreća uspostavljanje uspavane ljubavi prema Gospodinu, popraćeno nesebičnim služenjem.
Osnovni pojam za bilo kakvo napredovanje u duhovnom životu jest vjerovanje (temeljeno na vjerodostojnim duhovnim spoznajama, tj. iskustvima). Vjera je nepokolebljivo pouzdanje u nešto uzvišeno. U Caitanya-caritamrti (povijest i biografija Šri Krišne Caitanye koju je napisao Krsnadasa Kaviraja Gosvami, a preveo i rastumačio Njegova Božanska Milost A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada) kaže se da je vjera potpuno uvjerenje da se samim služenjem Svevišnjega Gospodina Šri Krišne (jedno od Božjih imena koje znači „sveprivlačan“) može dostići sve savršenstvo.
Vjerovanje je znanje
Vjerovanje je u Bhagavad-giti opisano kao najpovjerljivije znanje. Šri Krišna kaže Arjuni (jedan od braće Pandava, prijatelj i rođak Šri Krišne od kojega je čuo Bhagavad-gitu prije bitke na Kuruksetri, smatra se i inkarnacijom Nare, mlađeg brata Narayane) u stihu 9.3:
asraddadhanah purusa dharmasyasya parantapa
aprapya mam nivartante mrtyu-samsara-vartmani
„Oni koji nisu vjerni predanom služenju ne mogu Me dostići, o pokoritelju neprijatelja. Zato se vraćaju putu rađanja i umiranja u materijalnom svijetu.“
U komentaru stiha Šrila Prabhupada kaže: „ Nesretni ljudi ne vjeruju u Boga čak ni nakon što čuju sva svjedočanstva velikih osoba u vedskoj književnosti. Neodlučni su i ne mogu postojano predano služiti Gospodina, ne shvaćaju da je vjera najvažniji čimbenik za napredovanje u predanom služenju Gospodina.“
U Šrimad-Bhagavatamu (4.31.14) rečeno je:
yatha taror mula-nisecanena
trpyanti tat-skandha-bhujopasakhah
pranopaharac ca yathendriyanam
tathaiva sarvarhanam acyutejya
„Kada osoba zalijeva korijen drveta, zadovoljava njegove grane, grančice i listove, a kada daje trbuhu hranu, zadovoljava svoja tjelesna osjetila. Slično tome, kada transcendentalno služi Svevišnjega Gospodina, samim tim zadovoljava sve polubogove i sva ostala živa bića.“
Onaj tko je uvjeren u ovu životnu filozofiju posjeduje vjeru.
Vjera u gunama
U Bg (17.2.) nadalje se kaže:
sri-bhagavan uvaca
tri-vidha bhavati sraddha dehinam sa svabhava-ja
sattviki rajasi caiva tamasi ceti tam srnu
„Svevišnja Božanska Osoba reče: Ovisno o gunama (vezujućim silama materijalne prirode) koje je stekla, utjelovljena duša može imati tri vrste vjere – u vrlini, strasti i neznanju.“ U komentaru Šrila Prabhupada kaže: „Čvrsta se vjera smatra rezultatom djelovanja materijalne vrline, ali u materijalno uvjetovanom životu nijedno djelo nije potpuno pročišćeno. Pomiješano je. Nije u čistoj vrlini. Čista je vrlina transcendentalna. U pročišćenoj vrlini možemo shvatiti pravu prirodu Svevišnje Božanske Osobe. Sve dok vjera nije potpuno utemeljena u pročišćenoj vrlini, podložna je gunama materijalne prirode. Nečiste gune materijalne prirode dopiru do srca.
Tako se vjera stvara prema stanju srca u dodiru s određenom gunom materijalne prirode. Ako je nečije srce u guni vrline, trebamo shvatiti da je njegova vjera u guni vrline. Ako je u guni strasti, i vjera je u strasti. Ako je srce u guni tame, iluzije, i vjera je tako nečista. U ovom svijetu postoje različite vrste vjere i zbog različitih vjera različite religije. Pravo je načelo religiozne vjere u guni čiste vrline, ali budući da srce nije čisto, postoje razne vrste religijskih načela. Tako, prema raznim vrstama vjere, postoje razne vrste obožavanja.“
Ptice lete u jatu, ali svaka za sebe maše krilima
U Bg (17.4.) Krišna kaže:
yajante sattvika devan yaksa-raksamsi rajasah
pretan bhuta-ganams canye yajante tamasa janah
„Ljudi u guni vrline obožavaju polubogove, ljudi u guni strasti obožavaju demone, a ljudi u guni neznanja obožavaju sablasti i duhove.“
Iz takve vrste vjerovanja proizlazi i vezivanje za sile, ili, kako bi materijalisti rekli, energije. Samim time nastaju i posljedice kojih najčešće nisu ni svjesni. Ljudi najradije prihvaćaju najopipljivije i ono što donosi brzu korist ne razmišljajući o posljedicama. Vjerovanje može biti individualno i kolektivno. Ako je kolektivno, sastoji se od individualnih iskustava, od kojih je svako posebno, jer je i svaki doživljaj različit. Šrila Prabhupada kaže da ptice lete u jatu, ali svaka za sebe maše krilima.
Postoji niz priča o osobnom vjerovanju, o tome kako ga doživljavamo.
U jednoj indijskoj priči govori se o panditu (učenu čovjeku) kojem je svako jutro preko rijeke mljekarica donosila mlijeko. Često je dolazila u različito vrijeme pa ju je pandit upitao za razlog. Odgovorila mu je da mora sačekati da se u čamac prvo ukrcaju stariji ljudi pa, ako ima mjesta, može i ona, a ako ne, mora sačekati dok se čamac ne vrati. Saslušavši je, pandit joj predloži da se, budući da je vjernica, moli Gospodinu da pređe preko rijeke i dođe na vrijeme. Prošlo je nešto vremena i mljekarica je svaki dan dolazila na vrijeme. Radoznali pandit upita je kako sada uspijeva doći na vrijeme. Mljekarica mu odgovori da ga je poslušala i da se svako jutro moli Gospodinu da može preći rijeku ako u čamcu nema mjesta. Zatim se uputi preko rijeke i dođe na vrijeme. Pandit ju je u čudu i nevjerici saslušao te joj predloži da i on zajedno s njom pođe preko rijeke. Mljekarica je pristala. Pomolila se Bogu, zagazila u rijeku i prešla na drugu obalu. Pandit se također pomolio Bogu i zagazio u rijeku, no kako je rijeka bila duboka, struja jaka, a molitva neiskrena, rijeka ga je progutala i odnijela.
U priči Lava Tolstoja govori se o trojici isposnika koji su živjeli na pustome riječnom otoku. Živjeli su skromno i liječili bolesne koji su kod njih dolazili. Molili su se iskreno jednostavnom molitvom: „Mi smo troje, Ti si troje.“ Priča se raširila o njima pa je tako došla i do episkopa. Čuvši je, zamolio je popa da ode kod njih i nauči ih makar osnovnu molitvu – Očenaš. Pop je sjeo u čamac, odveslao do njih i cijeli ih dan učio. Kada se činilo da su zapamtili, pop je sjeo u čamac i uputio se natrag. Veslao je do pola rijeke i tad, slučajno se okrenuvši, ugleda trojicu isposnika kako trče preko valova prema njemu. Zaustavio je čamac i upitao ih što se desilo. Oni mu tužno rekoše da su zaboravili molitvu koju su cijeli dan učili. Pop im na to reče: „Vratite se i molite kao i do sada.“
Doživljaj ili kontakt s „onom drugom stranom“ ne možemo ostvariti racionalnim razmišljanjem, odnosno čistim materijalističkim shvaćanjem jer imamo nesavršena osjetila, osjetilne organe. Stoga se onaj kome taj dar nije prirođen, a ima interes za to, mora poslužiti različitim tehnikama, koje ne daju odmah i svakome pozitivne rezultate. Potrebna je vjera, upornost, ispravne tehnike i dobar učitelj. Postavlja se i pitanje: Koja je svrha svega toga? Je li to moć, ljubav prema Gospodinu, pa Ga želimo spoznati ili vidjeti Njegovu svjetlost, ili nešto drugo?
Postoji priča o učeniku koji je vršio strogosti i molio Gospodina da mu da moć kojom bi iscjeljivao ljude. Nakon nekog vremena, Gospodin mu je i podario tu moć. Sav sretan, otišao je svome guruu da bi mu se pohvalio, jer to je činio bez njegova znanja. Guru ga je saslušao te posavjetovao da sada ponovo moli Gospodina da mu uzme danu moć i podari sposobnost da uvidi svoje grijehe i spozna sebe. Na hramu proročišta u Delfima u antičkoj Grčkoj pisalo je: „Spoznaj samoga sebe.“ Pouka je da moramo ovladati sobom, svojim umom, svojim željama. To potvrđuje i priča iz Starog zavjeta o progonu Eve i Adama iz Raja jer su poželjeli zabranjeno voće, što također ima dublji smisao.
Vidjeti Boga u ‘običnim’ stvarima
Moć može biti vrlo opasna. Može se usporediti s vatrom koja može biti od koristi, ali i vrlo štetna, a ponekad i kobna. Potrebno je znanje i vječiti oprez. Vede nam govore da osobna duša, naš pravi duhovni identitet, iz svoje silne želje za osjetilnim uživanjem ili učenjem, dolazi u ovaj materijalni svijet, dobiva materijalno tijelo, rađa se, raste, uči ili se prepušta osjetilnim užicima. Vrši određene djelatnosti (dharmu), i po zaslugama nakon napuštanja tijela mijenja oblik života, ili ponavlja sve iz početka, život za životom, dok ne stekne znanje i poželi se vratiti kući, Gospodinu, odakle se više nikada ne vraća u materijalni svijet pun bijeda i patnje. Bog je toliko milostiv da ispunjava sve naše želje.
Mi smo toliko zaslijepljeni da to ne primjećujemo. Mislimo da nam se želje, ako se molimo, moraju odmah ostvariti. Vrijeme je samo isječak iz vječnosti. Mi u vremenu živimo samo jednu sekvencu. Gospodin, ili Duh zadužen za nas, uvijek je prisutan, a na nama je da to prepoznamo. Što prije toga budemo svjesni, prije ćemo se moći posvetiti pravoj svrsi života.
Svi očekujemo nekakve posebne susrete, posebne doživljaje; može se i to dogoditi, ali puno rjeđe. Na nama je da u naoko običnim stvarima prepoznamo Gospodinovu nazočnost, da u svakom živom biću vidimo dio Njega. To se može postići samo iskrenom vjerom, bez uvjeta i nekih velikih očekivanja, s puno ljubavi i čista srca.
Iz knjige Tomislava Praševića “Tijelo – Kavez za dušu”
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2013/02/tomislav-prašević.jpg[/author_image] [author_info]Tomislav Prašević, diplomirani je ekonomist koji od najranijeg djetinjstva razvija ljubav prema knjizi. Magisterij organizacije i upravljanja pomaže mu djelomično u načinu razmišljanja i tako se sve više okreće duhovnoj literaturi te počinje studiozno proučavati religije, što mu je nekada bila i maturalna radnja u gimnaziji. Kontradiktornosti koje pronalazi u Bibliji i nemogućnost racionalnog tumačenja Biblije upućuju ga na temeljito proučavanje izvora biblijskih tekstova, što ga preko drugih religija vodi ka najstarijim tekstovima vedske tradicije. Susret s tekstovima Bhagavad-gite i druge knjige vezane za vedsko učenje daju mu odgovore na pitanja koja je toliko dugo tražio. Pronalazi smisao i svrhu postojanja osobe, shvaća besmisao zanatskog učenja koje čovjeku oduzima najviše vremena, a u suštini samo je zanat ogrnut materijalističkom svrhom. Iz tog razloga i odriče se konvencionalnog načina stjecanja znanja i u potpunosti se okreće duhovnoj spoznaji koja mu kroz učenja i praksu daju nove mogućnosti približavanja Istini. Potvrdu ispravnog načina života traži na selu gdje s obitelji odlazi od gradske vreve te počinje živjeti i učiti u skladu s prirodom. Zalaže se za toleranciju među religijskim skupinama odbacujući dogmatizam, a pojedincu ostavlja pravo izbora vlastitog duhovnog puta. Mišljenja je da je sreća i Istina u nama i oko nas; treba je samo spoznati i putem ljubavi podijeliti s okolinom te predanošću i služenjem približiti se Gospodinu. Do sad je objavio knjige “Tijelo kavez za dušu”, “Duhovnost i ekonomija” te zbirku pjesama “Duhovni Lotos”.[/author_info] [/author]
