Bez postojanja Boga život bi bio bezutješna praznina, ispijeno more, bezizgledni životni prostor – prebrisano obzorje. Ako vjerujemo u Boga, tada život sam po sebi dobiva svrhu, kao i moralno ponašanje. Nietzsche vjeruje u nužnost postojanja Boga, ali ne da nas vjera u njega ograničava proživjeti život prema prirodi i potrebi čovjeka da vrlo često i zgriješi jer tako postaje mudrije i cjelovitije biće.
Tajna nihilističke poruke krije se u dvojbi za potrebom o postojanju, odnosno nepostojanju Boga, u kontekstu ljudske sreće. Mogu li ljudi biti istinski sretni i ako ne vjeruju u Boga? Zašto je toliko nesretnih ljudi ako Bog postoji? Trebamo preuzeti odgovornost za vlastitu sreću i samostalno odgovoriti na pitanje svoje vjere. Zar je stvarno istina ono što nam nude tradicija, kultura, znanost, religija, filozofija, a i dalje smo zbog tih istina nesretni te ne vjerujemo da zaslužujemo sreću i blagostanje, glavno je pitanje nihilizma.
Nihilisti negiraju postojanje univerzalne istine, znanja, morala i vrijednosti. Smatraju da ništa samo po sebi nije ni dobro ni loše. Friedrich W. Nietzsche je vrlo dubokoumno promišljao nihilizam zbog osjećaja ispraznosti vlastitog života. Međutim, iako se protivio religijama, o Bogu je razmišljao na kršćanski način jer je u tom duhu odrastao.
Nietzscheov mahniti čovjek jest onaj koji je usred svoje svakodnevice došao do vlastite spoznaje o postojanju Boga, preko vlastite lude neizvjesnosti od života. Ukoliko se ljudi prosvijetle živeći svojim običnim životima, što će im religijsko prosvjetljenje? Mahniti čovjek jest parabola o onome tko je došao do vlastite spoznaje o životu, smrti i Bogu, o čovjeku koji je za bijela dana upalio svjetiljku te proglasio da možda i ne postoji božji utjecaj na njegovu sudbinu. Nietzsche je pritom osmislio takozvana pozitivna rješenja za postizanje sretnog života:
- volja za moć
- nadčovjek
- dionizijski život
- vječno vraćanje istoga
1. Volja za moć
Volja za moć označava vjeru u Boga koja dolazi iz dvaju izvora: iz čovjekova osjećaja moći ili osjećaja nemoći: “Ja sam to što neprestance mora prevladati samo sebe!” Odnosno zazivamo božansku moć kako bismo imali još više, kao što ju zazivamo i kad osjećamo da imamo premalo. Nietzsche ne priznaje religijske ideje o moralu čovjeka, jer ne čine čovjeka nužno sretnim. Život je naprosto prepun neizvjesnosti i patnje: “Moć volje procjenjujem po količini otpora, patnje i muke koje ona može izdržati i preokrenuti u svoju korist.” Je li cilj naše volje sreća ili patnja te koliko od patnje možemo upotrijebiti za svoju sreću i duhovni napredak?
Ovakva filozofija poništava potrebu za kajanjem i oprostom grijeha jer čovjek ne može pobjeći od svoje grešne prirode, te sam sebi takvu prirodu treba oprostiti kako bi uopće mogao živjeti ovaj smrtni, zemaljski život: “Što je pečat postignute slobode? Ne stidi se više pred samim sobom!” Ovo je ujedno i poziv da se u životu treba svjesno odlučiti za radost te iz patnje izvući korist.
2. Nadčovjek
Zbog ljudske slabosti, Nietzsche smatra da je “Čovjek je nešto što treba prevladati!” Odnosno, umjesto straha od grešnosti i božje kazne, nadčovjek je onaj koji daje pohvalu životu, tijelu, zdravlju, putenim radostima. Za njega je najbolji dionizijski život koji slavi nagone, opojnosti – dionizijsko uživanje u životu.
Cilj razvoja nadčovjeka nisu metafizičke tlapnje o nebu, već smisao čovjeka na zemlji, a to znači pronaći svoju istinu i smisao postojanja, tu gdje smo sada.
3. Dionizijski život
Da bi se moglo živjeti na dionizijski način, potrebna je volja za moć kao osobni poziv života da mu se radujemo jer je svijet ionako kaotičan i bespoštedan, bili mi vjernici ili ne, radovali se ili patili. Latinska riječ nihil znači ništa i Nietzsche je koristi u kontekstu smatranja svijeta kao bezvrijedne zbilje, ukoliko mu sami ne pronađemo smisao.
Međutim, to ne znači da ga pronađu nužno samo oni koji vjeruju u Boga. Nietzsche je smatrao da vjera u kojoj se strahuje od božje kazne ne može biti cilj ljudskoga života jer ona od čovjeka neprestano zahtijeva žrtvovanje, ispaštanje, bol, patnju i siromaštvo.
4. Vječno vraćanje istoga
Nietzsche govori o vječnom vraćanju istoga: “Što je meni svijet? Čudovište od snage, bez početka i kraja koje se ne traži nego samo mijenja okruženo onim ništa kao svojom granicom.” Iako nihilisti ne vjeruju u život poslije života ni u reinkarnaciju, Nietzsche upravo iz toga promišlja vrijednost takvih pojava pa se pita čemu kružni povratak života u kojemu ponovno naizmjence iskušavamo iste misli, boli i užitke?
Stoga ne postoji smisao da se stalno osjećamo grešnima, dužnima, malenima, mizernima. Čemu takav život? “Samo uspješnim ljudima dopuštam filozofiranje o životu.”
Nihilisti nemaju odgovor na pitanje ČEMU život, postojanje, smrt iz kojega bi potekao odgovor o konačnoj istini i smislu života. Nietzsche je bio filozof nihilizma koji je vjerovao u Boga: “Religija je neka vrsta osjećaja straha i zaplašenosti pred samim sobom, ali isto tako izniman osjećaj sreće i uzvišenosti.” Ovdje vidimo proturječje nihilizmu, a o osobnoj vjeri u Boga Nietzsche je govorio pred kraj svog života kad priznaje da je “Smrt Boga veliki slom!“.
Bez postojanja Boga život bi bio bezutješna praznina, ispijeno more, bezizgledni životni prostor – prebrisano obzorje.
Ako vjerujemo u Boga, tada život sam po sebi dobiva svrhu, kao i moralno ponašanje. Nietzsche vjeruje u nužnost postojanja Boga, ali ne da nas vjera u njega ograničava proživjeti život prema prirodi i potrebi čovjeka da vrlo često i zgriješi jer tako postaje mudrije i cjelovitije biće. I za kraj: “Što veli tvoja savjest? Budi onaj koji jesi!”
Sanja Vuković Grbac
https://atmawebshop.com/oznaka-proizvoda/sanja-vukovic-grbac/
