U svijetu koji jest ponekad surov i u kojemu ima dosta nasilja, nemojte vi biti to crnilo. Ne dopuštajte onima koji na sve gledaju negativno da vas zaraze zločestim opaskama i ravnodušnošću. Zarazite vi njih osmijehom i pozitivom koja je odgovor na sve njihove strahove. Jednom, i njima neće trebati puno da otkriju kakav život može biti, te da se iskreno nasmiju bez da traže uzrok.
Rekoše mi nekoć ljudi, previše se trudiš oko svega, ponajviše oko drugih ljudi. Rekoše mi, vjeruješ u čuda i u ono nemoguće, a kad te život s godinama prestigne, obrubi i iscrta ti granice, mislit ćeš i djelovat ćeš drukčije.
Nestat će nada, snovi će postati tek dio prošlosti, a sadašnjost će ti biti kao i svima nama, protkana tugom, sjetom i sivim bojama.
Vrisnula sam svoje najglasnije NE, vrisnula sam u ime svih onih buntovnika, ratnika, koji se ne mire s nametnutim očekivanjima i kolektivnom negativom i tugom. I vjerovala sam da neću poći istim putem kao oni, kao što i danas vjerujem.
I gle čuda, deset divnih godina kasnije, ti koji su mi govorili što je za mene nemoguće i dalje tapkaju u mjestu i grcaju u kreiranom kaosu, dok mene nisu uspjeli staviti u okove i odrediti mi granice. Jer, u mojoj glavi granice ne postoje, niti su postojale onda kad su me rušili, osuđivali i smijali mi se.
Oduvijek sam znala da sve što jesmo imamo, a sve što jesmo kreiramo ponajviše kroz naše misli, koja pretvaramo u iskustva, a ta iskustva koristimo kao gorivo i inspiraciju za kreiranje bolje i naprednije verzije sebe.
Također, oduvijek sam vjerovala da ću pronaći svoj put, čak i onda kad ne vidim gdje se točno nalazim i kakav izazov me na tom putu čeka. Jer, kao bića posjedujemo svu potrebnu moć da bismo živjeli ono za što smo poslani na ovaj svijet, samo što smo se udaljili od sebe i ne vidimo da je ključ unutar nas, ne ondje negdje vani..
Većina ljudi odmahuje rukom na motivacijske govornike, psihologe, life coacheve, pisce koji se trude prikazati onu vedriju stranu života i pomoći onima koji se trenutno nalaze u nedoumicama i treba im dnevna doza nadahnuća i optimizma. Po njima se vrlo često i pljuje, kao da uzimaju ono što im ne pripada i prosipaju mudrosti i pamet na sve strane, a ne mogu drugima riješiti probleme, ukloniti dugove i slično.
Ne vjeruju im ljudi kad uporno govore da su naše misli sve što nas okružuje i što utječe na ono što jesmo. Smatraju ljudi da takvi jedu samo cvijeće i da iz njih izlaze dugine boje, jer ne vide život onakvim kakav je, a to je surov i grub, pun nasilja i negativnosti na sve strane. Govore i da ne možeš živjeti misleći samo pozitivno, uvjeravajuć sebe da si u redu kada nisi u redu.
Widget not in any sidebars
A između naših redaka i pauza dok izgovaramo ono što smo kroz život naučili, propuštaju jako bitne stvari. Jedna od njih je to da nitko ne može biti odgovoran za to kako ćete vi interpretirati nečije riječi ili videa. Svatko za sebe uzima ono u čemu se pronalazi, u čemu ne, i nema dvije identične osobe koje će istu rečenicu shvatiti jednako.
Drugi problem odražava se u tome što mnogi očekuju da će im netko drugi dati čarobnu formulu koja bi njima donijela uspjeh i instant oporavak, bez dodatnog truda, suza i odricanja. Smatraju da bi upravo na svojim primjerima i izgrađenim vilama, postignutim novcima, oni trebali pokazati drugima kako da isto postignu. Istina je, nećete postići isto, jer nismo isti. Neće moja formula za sreću i uspjeh odgovarati vama, kao što ni traperice koje nosim ne odgovaraju nekoj drugoj osobi.
Razlikujemo se po karakterima, po snovima, po entuzijazmu, po odgovornosti i stavovima, po ljubavi koju dajemo ili ne dajemo, po fleksibilnosti, tako i po kilaži i vanjskom izgledu. Ne može ono što jedna osoba govori biti primjenjivo na tebe, ako to ne rezonira s tobom i ne pomaže ti da sagledaš svoj život na drukčiji način.
Onda, prestanite vjerovati u slatke jednoroge i očekivati da je dovoljno mahnuti štapićem kako bi došlo do pozitivnih promjena.
Treća stvar koju primijetih jest rečenica koju mnogi u ljutnji govore, da im je dosta pozitivnosti na sve strane i silnih savjeta, kao da nitko od tih govornika nije imao priliku iskusiti tamne strane života.
Gledajte, onaj tko priča o važnosti zahvalnosti, pozitivnog mišljenja i izgradnje sebe, vrlo vjerojatno ne priča u prazno da bi privukao mase, nego dijeli ono što je on prošao. A da bi došao do spoznaje putem se itekako morate opeći, i proći sve ono drvlje i kamenje kako bi shvatio koliko treba raditi na sebi i stvorio ono za što će jednog dana biti zahvalan.
Te osobe žive ono što one jesu, dijele s vama ono što je njima pomoglo kada su bili izgubljeni i nesvrstani, primjenjuju to i prikazuju na različite načine. Ali postoje s razlogom, kao i vi. I ne boje se prikazati svijetu koliko su ponekad slabi, u nedoumicama, koliko problema su prebrodili i tko su danas postali.
Ne možete nazvati nešto prodavanjem magle, ako se vi ne trudite raditi na sebi i niste ni pola toga primijenili na ispravan način. Čemu onda takav stav prema ljudima koji se trude ostavljati pozitivan trag u sveopćem sivilu? Zašto vas bode tuđi sjaj i dobrota, zašto vam smetaju te lijepe riječi, mantre, motivacijske rečenice i nazivate ih floskulama i već viđenim glupostima?
Ne smeta vam dok vas pojedinci sustavno ponižavaju, podbadaju jer ste se udebljali ili zapustili kuću, ne radite dovoljno plaćen posao itd..? Ne smeta vam što vam kradu dobru energiju i savjete, jer grcaju u ljubomori i jadu, te napadaju one koji im nisu slični? Takvi vrlo rado prstom upiru u sve ono drukčije, ono što nije ukalupljeno i one koji se ističu na svoj način.
Istina je, smeta im ono što oni nisu a žele postati. Smeta im nečija hrabrost, smeta im nečija pamet, izgled, talent.. Potajno se dive određenim jedinkama, jer su imali hrabrosti ostati luckasti i svoji u svijetu koji je pun kopija i tvrdokornih ljudi. Govore da su svi oni nalik jedni na druge jer pričaju i vjeruju u pozitivno, a oni su ”pametniji” jer im je svaki dan crn, ispunjen tračevima, negativom i pljuvanjem po svemu što netko drugi za sebe ili za druge napravi, željan potaknuti neku pozitivnu promjenu, pa makar i najmanju.
Zašto se takvi ljudi boje odreći negativnosti i strah ih je pozitivnih misli i djela? Zato što ne žele biti odgovorni za ono što misle, ono što rade i ono što svijetu ostavljaju. Lakše je ići linijom manjeg otpora. Lakše je promatrati nasilje, nečiju tugu, sivilo, nego unijeti boje u sebe i u druge, pomoći nekome na dnevnoj bazi. Bilo to konkretnim djelima ili pisanom riječi, ili razgovorom.
Widget not in any sidebars
Puno je lakše živjeti kao muha bez glave, ocrnjivati sve ostale, kriviti druge zato što im u životu ne ide, a ne pomesti ispred vlastita praga. Radi sebičnosti i uskogrudnosti zatvarati oči pred onim očitim, da ih je progutao strah. Jer, biti odgovoran za ono što misliš i činiš, velika je stvar. Znaju oni da ono što misle u njima izaziva potrebu da to i čine, a ono što čine uvelike je pod povećalom drugih, bližnjih im ljudi.
Kreirati sebe i voditi svoj život po svojim standardima i pravilima nije lagan posao. Iziskuje godine truda, odricanja, plakanja i izgubljenosti. Prolazite razne faze napuštenosti, usamljenosti među ljudima, samoće u vama dok ste sami sa sobom. Padate i padate ne biste li pronašli svoj glas i otjerali one tuđe glasove i njihove nametnute okove. Gubite mnoge ljude, možda čak i obitelj, jer vas ne podržavaju u vašim ciljevima i ne dopuštaju vam da budete ono što želite biti. Nemate podršku i vrlo često sami morate sebi biti i motivator, i prijatelj, i psiholog, i kritičar.
Držite kompas u svojim rukama i kad ne znate kamo idete, preispitujete sve donesene odluke, promatrate ljude oko vas i pazite kakve posljedice će izazvati vaši koraci. Jer, puno puta ste ostali bez osoba koje su bile dio vas, koje su vas motivirale, kojima ste dali svu ljubav koju ste tad imali. I znate, vrlo dobro znate što je gubitak i tuga, što je depresija i izgubljenost, a pogotovo odbačenost od društva jer ste uvijek bili drukčiji.
I kako otvoriti oči onima koji ne žele gledati? Nikako. Jer, svatko od nas ima pravo izbora u što će vjerovati, što će čitati i kakvim mislima će sebe graditi. Ali, radi toga ne treba prestati pomagati drugima na bilo koje načine, niti izbjegavati prilike da budete svjetlo u nečijoj tami.
Oni koji odguruju pozitivno, a konstantno se hrane negativnim, strahom koji su kreirali i tamom, trebaju vas. No, sami znaju da nema te osobe koja može odraditi korake za njih, zato se i priklanjaju odustajanju i negodovanjem na sve što je drukčije od negativnog i flegmatičnog.
Poznaju oni svoje dubine, ali su suviše labilni da bi ih istražili i izvukli na svjetlost dana, kako bi naučili pobijediti sebe. Ne znači da neće, još uvijek vjerujem da i takvima život pokaže svoje boje te s vremenom postanu svjesni za što trebaju biti zahvalni u svom životu, i nauče koračati putem snova do sebe.
Stvaranjem pozitivnih misli, tj zamjenom negativnih misli u pozitivne činimo sebe jačima, poboljšavamo svoju vibraciju i vjeru u sebe. Ne treba zazirati od sveg lošeg što ste prošli kao ni od onoga lošeg što još uvijek čuči u vama. Treba se suočiti s time, jer ono neće nestati samo od sebe. Ali, jednom kad to prebrodite, ne valja se konstantno podsjećati na ono loše, jer se tad hranite energijom koja vas iznova baca na dno.
Ovom društvu fali dobrih ljudi, onih ljudi koji žive ono što govore, onih koji ostaju svoji i kad se svi smiju, onih koji će i tad poticati druge da i oni mogu učiniti nešto bolje za sebe. Pozitivne osobe su kao i drugi ljudi, imali su svoje loše faze i postupke. Ali, naučili su ih pobijediti, preobraziti u osobne pobjede i dati im nove nazive.
Ne isključujemo mi negativnu emociju ili misao, ne smatramo da se bez toga može. Ne bi bilo napretka i spoznaja da je sve išlo glatko, samo volimo napominjati da je bitnije naučiti iz tog lošeg, i primijeniti neku drukčiju tehniku kako bismo stavili fokus na ono što želimo postati i radili na tom cilju.
A kukanjem za onim što smo prošli, ponovnim otvaranjem rana i vraćanja na tu vibraciju, zaista nemamo ništa, osim onog istog osjećaja kao kad listamo dnevnik ili foto album svog života.
Poanta je, dok listate i gledate to što ste nekoć bili, da ne osjećate nemoć, tugu i gušenje u grudima., nego da možete pogledati u oči svim onim verzijama koje ste bili, jer znate da vas one ne definiraju, samo su bile odskočna daska ovom što se trudite biti danas.
A u svijetu koji jest ponekad surov i u kojemu ima dosta nasilja, nemojte vi biti to crnilo i ta negativa. Pokušajte nešto promijeniti, i gledajte kako se vi mijenjate skupa s novim dobrim iskustvima.
I ne dopuštajte onima koji na sve gledaju negativno, da vas zaraze zločestim opaskama i ravnodušnošću. Zarazite vi njih osmijehom i kad je teško, praktičnim i iskrenim savjetima kada im ne ide, kao i pozitivom koja je odgovor na sve njihove strahove. Jednom, i njima neće trebati puno da otkriju kakav život može biti, te da se iskreno nasmiju bez da traže uzrok.
Marija Lombarović
https://www.facebook.com/Lombarovic/
https://marijalombarovic.wordpress.com/
