Ako se otvorena rana ne liječi, počinje boljeti. Po istom principu djeluje i naša psiha, samo što, nažalost, kada osoba postane svjesna svog psihičkog problema, uglavnom kod nekih bude već kasno. Samim time i proces izlječenja je duži i kompleksniji. Od zapuštenog emocionalnog odnosno mentalnog stanja, dolaze i tjelesne bolesti i obrnuto.
Ako se otvorena emocionalna rana ne liječi počinje boljeti
Nažalost velika većina ljudi i dalje ne razumije povezanost našega uma, tijela i psihe i obraća pozornost prvenstveno na svoje tjelesno zdravlje odnosu na ono psihičko. To je vjerojatno i zbog činjenice da su za mnoge ljude problemi vezani uz mentalno zdravlje i dalje tabu tema.
Kao što idemo kod stomatologa ako nas boli zub ili kod liječnika opće prakse za grlobolju, ili kod liječnika specijaliste ako postoji zdravstveni problem vezan uz neki specifični organ, jednako tako bismo trebali promptno reagirati i potražiti stručnu pomoć ako nas boli duša, ako smo nezadovoljni, tjeskobni, potišteni, depresivni, itd.
No iz nekog razloga to baš i nije tako jer mnogi važu i odmjeravaju što će sa sobom, što će drugi misliti, proći će samo od sebe, i sl. Kod nas jednostavno ne postoji ta kultura brige o mentalnom zdravlju kao u nekim drugim zemljama.
Ako se otvorena rana ne liječi, počinje boljeti. Po istom principu djeluje i naša psiha, samo što, nažalost, kada osoba postane svjesna svog psihičkog problema, uglavnom kod nekih bude već kasno. Samim time i proces izlječenja je duži i kompleksniji.
Dakle ljudi su skloni reagirati isključivo na neku tjelesnu bol dok emocionalnu stavljaju na čekanje, potiskuju, ne reagiraju, poriču, i sl. ne znajući da se ta emocionalna bol ako dugo traje može puno negativnije odraziti na život nego ona tjelesna. Od zapuštenog emocionalnog odnosno mentalnog stanja, dolaze i tjelesne bolesti i obrnuto.
Neugodna sjećanja kao okidač emocionalne i tjelesne boli
Primjer: Neka neugodna ili bolna sjećanja mogu biti okidači emocionalne boli, ali ne i tjelesne boli. Drugim riječima, ako se sjetite npr. kada ste se povrijedili, slomili ruku ili nogu, opekli i sl. u većini situacija to vas neće povrijediti, odnosno, izazvati trajniju i bolnu reakciju.
Međutim, prisjetite li se vremena kada ste se osjetili odbačeno, bili emocionalno zlostavljani, često kritizirani, preživjeli teški raskid veze, doživjeli neki gubitak, itd. velike su šanse da će se samo prisjećanje na to izazvati emocionalnu bol.
O čemu se radi? Naša sposobnost da izazovemo emocionalnu bol samo prisjećanjem na neki neugodan, uznemirujući ili bolan doživljaj ili događaja, vrlo je duboka i stoji u potpunoj suprotnosti s našom potpunom nesposobnošću da ponovno doživimo tjelesnu bol. Na svu sreću.
Dakle, ako se prisjetite kada ste zadnji puta imali migrenu ili vas je boljelo grlo, ono neće izazvati neugodne emocije kao prisjećanje na neku emocionalnu bol ili traumu, zar ne?
Tjelesna bol nas čuva od emocionalnog bola
Primijetila sam da djeca i mladi sve više pribjegavaju i koriste kao obrambeni mehanizam od boli samoozljeđivanje, jer tvrde da ih tjelesna bol odvlači pažnju od psihičkog i nudi im olakšanje. To svakako nije normalna pojava i nešto što bi roditelji trebali zanemariti pa je svim takvim osobama potrebna hitna psihološka pomoć jer se nose sa problemima koji potencijalno mogu ugroziti njihov život.
S druge strane, tjelesna bol uzrokuje više empatije kod ljudi u odnosu na emocionalni bol. Evo još jednog primjera – ako smo svjedoci neke automobilske nesreće, normalna je reakcija da pomognemo unesrećenom, zovemo hitnu pomoć itd.
Međutim, ako svjedočimo nekom psihičkom maltretiranju, ruganju, omalovažavanju, ismijavanju, mobingu, itd. mnogi često okreću glavu – ”To se mene ne tiče. Ne želim se petljati”! Dakle, ne reagiramo promptno kao kad je u pitanju tjelesno zdravlje.
Inače, istraživanja su pokazala da ljudi zapravo stalno podcjenjuju emocionalni bol drugih, ali ne i njihovu tjelesnu bol (kada se razbole). Također pokazuju da se empatija povećava u slučaju nečije emocionalne boli, samo ako je i sama osoba doživjela nešto slično pa razumije o čemu se radi i reagira.
Emocionalna bol može oštetiti samopouzdanje
Emocionalna bol ostavlja brojne asocijacije, podsjetnike i okidače, koji ponovo aktiviraju bol kada se ponovo sretnemo s njima, a što nije slučaj s tjelesnom boli. Za razliku od tjelesne, emocionalna bol, može itekako oštetiti samopoštovanje, samopouzdanje te se dugoročno negativno odraziti na mentalno zdravlje.
Tjelesna bol mora biti prilično jakog intenziteta kako bi utjecao na našu ličnost i naštetio mentalnom zdravlju, dok čak i pojedinačne epizode emocionalne boli mogu oštetiti naše emocionalno zdravlje.
Primjer: Neuspješan ispit u školi ili na fakultetu može biti okidač za anksioznost i strah od neuspjeha; nečije odbijanje također može dovesti osobu do izbjegavanja društva, usamljenosti, anksioznosti; školsko nasilje može učiniti dijete odveć svadljivim, agresivnim ili zatvorenima u sebe jednoga dana kada odraste; pretjerano zahtjevan i kritičan šef na poslu, također može oštetiti nečije samopoštovanje i samopouzdanje u godinama koje dolaze.
Mentalno zdravlje preduvjet je našeg tjelesnog zdravlja
Sve navedeno mogu biti razlozi i okidači zbog kojih bi trebalo posvetiti puno više pažnje svom emocionalnom i mentalnom zdravlju kao što to činimo s našim tjelesnim. Možda čak i više jer sve počinje iz glave.
Drugim riječima, različite emocionalne “povrede” i ožiljci, poput krivnje, neuspjeha, odbijanja, usamljenosti, socijalnog povlačenja, niskog samopouzdanja i samopoštovanja, itd. samo zato što nisu dovoljno vidljivi jer ih osoba vješto skriva ili opipljivi, nikako ne znači da doista i ne postoje, odnosno da ne zaslužuju pažnju i pomoć.
Vjerojatno mnogi i ne znaju što učiniti u takvim slučajevima, no dobra je vijest da su takve informacije lako dostupne da se sami informiramo i potražimo pomoć, samo ako želimo.
Najvažnije jest ne koristiti se lošim obrambenim mehanizmima, poput potiskivanja i guranja emocija pod tepih, projekcija, agresije, itd. nego na vrijeme potražiti i stručnu pomoć.
Većina ljudi potraži stručnu pomoć tek kada neka kriza kroz koju trenutno prolaze, smetnje, tegobe ili simptomi, narastu do te mjere da trpljenje više nije moguće po principu – što je tegoba ili trpljenje veće – veća je motivacija za suočavanje sa problemom.
Osoba je tada spremnija i ustrajnija u tome da sagleda razloge i uzroke problema, a do kriza dolazi kada životni događaj ili stresor nadiđu naše iskustvo i aktualni emocionalni kapacitet. U procesu rada na sebi, simptomi i tegobe polako se ublažavaju jer njihova signalna funkcija gubi na značaju nakon što se fokusiramo na problem.
piše: MSc. Mirella RASIC PAOLINI, specijalist struke za psihofizičko, mentalno i duhovno zdravlje/focusin-holisticlifestyle
