Dok se provlačimo kroz ovaj svijet, nastojeći pronaći svoje mjesto pod suncem, često mislimo da nam ga drugi zaklanjaju. U njima tražimo krivce za svoje neuspjehe, smatramo da nam otimaju pažnju koju mi zaslužujemo i da smo radi njih u nečemu zakinuti, da nam je netko zauzeo mjesto na prijestolju.
Widget not in any sidebars
Primijetili ste možda i da imate neke prijatelje koji će biti uz vas i dijeliti sa vama vašu bol i suze. Međutim ako vam u životu krene iznimno dobro, na bilo kojem planu, desit će se da su to radosti koje s njima ne možete podijeliti. Zašto? Zato jer je zapravo jako malo ljudi sposobno veseliti se tuđim uspjesima. Kao da nas oni podsjećaju na sve ono što mi sami nismo uspjeli postići. Pa tako žena koja dugo pokušava zatrudnjeti i dijeli tu agoniju sa prijateljicom koja je u istoj situaciji, možda se neće razveseliti trudnoći svoje prijateljice, iako nije ona ta koja joj je otela radost imanja djeteta. Predivna ljubavna priča jedne žene, možda je podsjetnik drugoj da je i dalje usamljena, sad još usamljenija u svojoj boli. Poslovni uspjeh jednog prijatelja možda je sol na rani drugog kojeg žena svakodnevno proziva slabićem ili pak uspoređuje sa ovim drugim koji je eto tako uspješan…
Ako nas nečemu uče od malena, onda je to svakako lekcija „kako biti bolji od drugoga“. Škola je to koju rado pohađaju i naši roditelji. Moj mali je prohodao prije tvoga, moja jede sve, moja već priča, moj može i pisati, moji su poslušniji, moji je imao najveću proslavu rođendana, moji ima najljepše patike… Što god mali/la imao, kada dođe u neke godine i uđe u sustav školovanja, mora imati bolje ocjene, bolje rezultate na tjelesnom odgoju, više prijatelja, bolji mobitel. Kroz bavljenje sportom umjesto zdrava tijela i duha, razvijamo natjecateljski duh u kojem se nerijetko ne trudimo kako bi bili sretni sa svojim osobnim postignućima, nego kako bi ona bila bolja od tuđih. I nije to neki problem zapravo, da nas uče da dajemo najbolje od sebe, da ne odustajemo i da se trudimo, problem je u tome što se na tom putu ne naučimo veseliti i uspjesima drugih. Štoviše, tuđe uspjehe počinjemo promatrati kao razlozima za vlastite neuspjehe. Neprestano se uspoređujemo, mjerkamo, procjenjujemo, i natječemo. Smatramo da na ovom svijetu nema mjesta za svakoga i da se prvo nekome mora oduzeti – kako bi se drugome moglo dati. Previše smo usmjereni na druge i njihove živote, umjesto da gradimo svoje. Privatno, a posebice na nekom poslovnom planu.
Zašto se toliko bojimo tuđih uspjeha? Jedina osoba koja stoji na putu između naših želja i njihova ispunjenja jesmo mi sami – ne drugi. Zar nije krasno vidjeti nekoga tko je ostvario svoje snove? Kad bi prestali gledati naokolo i dali dašak sebe u sve što radimo, nikada ne bi imali konkurenciju. Svaki lonac ima svoj poklopac… na ovom svijetu ima mjesta za svakoga.
Samo osoba koja je sposobna iskreno se poveseliti tuđoj sreći može i sama biti sretna osoba. Samo takva osoba je sposobna i da voli. Dok god u srcu gajite korov zavisti, šaljete svemiru jasnu poruku vlastite nesigurnosti i bezvrijednosti jer onaj tko zna tko je, njega ništa i nitko ne može obeshrabriti. Nemojte biti vampiri koji se hrane tuđom nesrećom kako bi se osjećali bolje u svojoj, okrenite se sebi i nađite svoj put. A ako imate u svojoj sredini takve vampire, opremite se češnjakom i držite ih podalje od sebe 🙂
I ne zaboravite nikada dragi ljudi, podržite tuđe snove! I budite sretni što ih možete dijeliti sa drugima. Jednog će se dana i oni vaši dugo sanjani ostvariti <3
Tanja Terlević, Emotivni Čušpajz
