“Ovaj omrznuti polu-kompliment, svaki put me obori s nogu! Prvo, gdje vi vidite povezanost između ljepote i prisutnosti muškarca? I drugo, ne mogu shvatiti – ako nisam u vezi, znači li da u meni obavezno mora postojati neka greška?”
Sama sam, jer ne postoji razlog „da ne budem sama“… Pa, zamislite … nemam jaku potrebu „da imam momka“, a tim prije ni potrebu „da se udam“. I nije stvar u tome da sam ja neka fanatična feministkinja. Sve je sasvim suprotno – previše sam naivna.
Tako se dogodilo, ja vjerujem u ljubav i čiste odnose. I dok ta vjera bude živjela u meni, na manje ne pristajem. Možete mi satima držati predavanja na temu „muškarci – poligamijska bića“.
Možete me uvjeravati da sam antika, staromodna, glupa i živim dječjom fantazijom. Ali, ja radije biram samoću, nego te gluposti u čokoladnom omotu, koje mi tako svesrdno pokušavate gurnuti.
Nikada neću shvatiti žene koje ne osjećaju potrebu za Muškarcem, već za „prisutnošću muškarca“ … ili se očajnički pokušavaju udati što prije, jer je „došlo vrijeme“ .. A kakva, dovraga, može biti starost?!
Šalite se? …
Možda ja nešto ne shvaćam u životu, ali po mom mišljenju, potreba za bliskošću, za intimnošću, za udajom, a posebno za djecom – je nešto što normalna žena može osjetiti samo s određenim muškarcem! A ne zato što se kod nje iznenada probudio instinkt ili je „došlo vrijeme“ i ona trči tražiti muškarca. Što brže …
A potom, iznenada se ispostavilo da to nije ono što je željela. Zbog toga – suze, plač i razvod. Ne, hvala, zadržite sve to za sebe. A ja imam drugačiji cilj, jer želim voljeti i biti voljena! To je to – ni više ni manje.
Želim biti pored voljene osobe ne zbog toga što tako treba – već zato što je baš on taj koji mi je drag. I da bi mu od mene, prije svega, bila potrebna ja, a ne ono što ja mogu ponuditi. Želim dovesti svoj odnos ne do svadbe, već do konca života.
Želim biti vjerna i dostojna žena. Dijete, ne samo „začeti“, već podariti mu život, podariti ga na ljubav i pažnju sebi i voljenom muškarcu. I biti dobra majka! Želim izgraditi svoju sudbinu bez gledanja okolo i živjeti po razumu i osjećajima.
Društvo može nametati što god hoće. Ali, samo mi sami odlučujemo što ćemo raditi s tim. I ja sam uvjerena da netko još misli isto tako. Ne znam koliko još puta mi predstoji da se opečem, prije nego što sretnem svoju sreću. Ali, ako je i ne sretnem – ostat ću iskrena prema sebi, neću se trošiti nepotrebno.
Jednostavno bit ću „lijepa i sama“.
