Ako samo razvijete ovu jednu vrlinu u životu, Bog će nam sve ostalo dati umnoženo i “besplatno”! Ovo postignuće je „tajno oružje” za postizanje Božje blagonaklonosti, a time i svega blagostanja.
Evo što je o sljedećoj ljudskoj vrlini rekao poznati svetogorski starac Pajsije Svetogorac, jedan je od najznačajnijih i najuvaženijih svetogorskih staraca 20. stoljeća. Ovaj pravoslavni monah kanoniziran je od strane Grčke pravoslavne Crkve 2015. godine.
“Kada Bog vidi da smo gordi i nadmeni, On dopušta da se u našem životu pojave iskušenja. On će ih ukloniti tek onda kada vidi da smo postali ponizni i smireni.
Bog bezgranično voli čovjeka. Njemu su vrlo dobro poznati problemi svakoga od nas i želi nam pomoći i prije nego što ga zamolimo za to.
Budući da je svemoćan, nema teškoće koju Bog ne može prebroditi, osim jedne.
Teškoća s kojom se Bog suočava, i ja to ponavljam, je samo jedna – On nam ne može pomoći ukoliko naša duša nije ponizna.
Bog tuguje jer vidi Svoje stvorenje kako pati, a “ne može” mu ponuditi bilo kakvu pomoć.
Ako nešto i ponudi, to će čovjeku naškoditi, budući da njegov um nije ponizan, krotak i smiren.
Što god da se dogodi čovjeku, ovisi isključivo o njegovom smirenoumlju.
(*Pravoslavni izraz za strpljivo i krotko podnošenje izazovnih situacija, poniznost, skrušenost, krotkost, trpeljivost.)
Mi, na primjer, vidimo kako se čovjek bori i na kraju biva podčinjen nekoj svojoj strasti, ovisnosti, navezanosti.
Bog dopušta da se to dogodi samo iz jednog razloga, odnosno, zato što je njegova duša ispunjena taštim pomislima, sujetom i gordošću.
Čovjek možda mrzi tu vezanost, strast i naporno se trudi da je se oslobodi.
On, međutim, ništa neće postići jer mu Bog ne pomaže i neće mu ni pomoći sve dok ne stekne smirenoumlje.
Iako čovjek mrzi tu posebnu strast (vezanost), podčinjen je svojoj gordosti, a to je strast koja ga uvodi u sve ostale strasti.
Gordost ili ponos je uzrok svake nevolje, tvrdio je Sveti Jovan Lestvičnik (Ivan Sinajski), bizantski redovnik u samostanu na gori Sinaj u 6. stoljeću.
“Gordost je uzrok svake strasti.”
Čovjek bi želio duhovno napredovati i moli Boga da mu podari ljubav, molitvu, poniznost i sve ostale vrline.
Moramo biti svjesni da nam, bez obzira koliko se trudili, Bog neće podariti ono za što ga molimo sve dok ne dostignemo smirenoumlje.
Ukoliko je smirenoumlje naš jedini cilj, Bog će nam sve ostalo dati “besplatno”.”
Poniznost je temelj smirenoumlja
Sveti Tihon Zadonski kaže: “Poniznost je osnova i početak svih vrlina. Bez toga se svaka duhovna građevina ruši i ruši. To je duhovna abeceda spasenja. Poniznost je carica vrlina, milost duše, božanski zaklon. To je kad sve ljude smatraš boljim od sebe, a sebe kao najgrešnijeg od svih. Opraštaš svome bratu koji je sagriješio protiv tebe prije nego što on zatraži oproštenje od tebe. Što je čovjek bliži Bogu, to više shvaća svoju beznačajnost i malenkost i sve se više smiruje.”
Radhanath Swami kaže: “Biti ponizan jednostavno znači biti iskren. Čime se mi imamo hvaliti? Ako Bog ne učini da Sunce izađe, što bismo onda? Jesmo li mi kreirali svoj mozak? Jesmo li mi napravili svoje oči kojima možemo vidjeti? Jesmo li napravili svoje srce koje otkucava? Jesmo li napravili svoje ruke? Što god da imamo, nije naše. Imamo slobodnu volju koristiti ono što nam Bog daje, zapravo sve mogućnosti koje su nam na raspolaganju dolaze od moći koja je daleko iznad nas. Biti ponosan je jednostavno nepošteno, nezahvalno i nerealno.”
Razlika između ponosa, poniznosti i poniženja
Vrlo je važno razlikovati između poniznosti i poniženja tj. poniženosti. Dok se poniznost javlja uslijed velikog štovanja, poniženost se javlja uslijed sramote i osjećaja manje vrijednosti ili bezvrijednosti.
Poniznost nije omalovažavanje sebe. Poniznost nije niti kompleks manje vrijednosti. Poniznost je stav što dopušta rast nama samima, ali i čovjeku pokraj nas. Jedino ponizan čovjek može primijetiti osobu pokraj sebe i priteći joj u pomoć. Jedino ponizan čovjek može svoje srce otvoriti Bogu.
Kao u svemu, tako i u poniznosti i u ponosu treba imati mjeru, održati ravnotežu između te dvije krajnosti. Bilo koja krajnost će nas kad-tad dovesti do “pada”, kao i hodača na žici koji naginje samo na jednu stranu. Kultiviranje ponosa bez poniznosti vodi u oholost, aroganciju i egocentričnost, ali i kultiviranje poniznosti bez samopouzdanja vodi u samosažaljenje, umišljenu požrtvovnost, inferiornost pa čak i u osjećaj bezvrijednosti.
Danas živimo u svijetu u kojem je važno pobijediti i biti bolji od drugih. U takvom okruženju poniznost, podređenost, popuštanje i poslušnost interpretiraju se kao slabosti, a ponizne osobe često su krivo shvaćene kao osobe bez osjećaja svoje vrijednosti, koje nemaju ni samopoštovanja niti samopouzdanja, koje uvijek “podvijaju rep”. Stoga smo navikli sebe uzdizati i ni pred kime se ne poniziti. Mnogi boluju od toga da sebe veličaju na račun drugih. Ne vide da time ne samo da ne dobivaju na važnosti, nego je gube.
Ima nas koji se stavljamo u ulogu Boga i mislimo da smo pokupili svu pamet svijeta, solimo pamet drugima, dirigiramo svima od reda, glumimo šefa i kad treba i kad ne treba, nastojimo kontrolirati svaku situaciju, puni smo sebe, arogancija i oholost nisu nam nimalo strane, ali samo dok nas Viša sila ne dovede u red i “opali po nosu” da bi nam pokazala koliko smo mali.
Ne trebamo se razboljeti, biti ostavljeni, doživjeti gubitak ili nešto slično kako bismo shvatili da ima nešto više od nas prema čemu bismo trebali biti ponizni te da je poniznost važna karika za potpuno i trajno blagostanje. Ne čekaj da ti se dogodi nevolja kako bi počeo/la kultivirati poniznost. Priznaj svoju ograničenost i ponizno zatraži pomoć odozgo i/ili od onih koji ti mogu pomoći.
Poniznost nije linija manjeg otpora
Poniznost nije izgovor da se ide linijom manjeg otpora kroz život i podilazi drugima samo zato što smo beskičmenjaci, nije izgovor za pasivnu rezignaciju, lijenost ili bilo što drugo što nas odvraća od poduzimanja i zauzimanja za pravednost i ostale vrline. Poniznost ne znači prihvaćanje status quoa, tj. trenutnog stanja. Ona znači sasvim suprotno od toga. Poniznost podrazumijeva podređivanje Višoj Sili ili osobi kako bi učinili sve moguće i potrebno za poboljšanje. Ponekad nas poniznost prema Višoj sili ili nekoj svrsi tjera da se izborimo za nešto ili borimo za pravu stvar. Poniznost nije za kukavice. Tko je ponizan, mora biti spreman učiniti sve što je u njegovoj moći da se ostvari volja superiornije osobe ili sile. Ona nas gotovo uvijek nagoni da pomičemo svoje granice i izdržimo više nego inače, zato poniznost nije za slabiće.
Da je poniznost vrlina ukazuje i to da nedostatak poniznosti uzrokuje mane kao što su oholost, arogancija, bahatost, egoizam, taština, hvalisavost i slično.
Kad volimo nekoga, nije nam teško kultivirati poniznost prema toj osobi jer nam je njena sreća važnija od vlastite.
Ponizna osoba ne stavlja sebe u centar
Ponizna osoba promatra svijet u cjelini i ne stavlja sebe u središte niti na prvo mjesto, jer joj tu i nije mjesto. Ponizne su osobe svjesne povezanosti svih stvorenja, jer imamo istog stvoritelja, pa se sukladno tome i odnose prema drugima, poznatima i nepoznatima, kao svojoj braći i sestrama. Ponizna osoba stvara ozračje mira i ljubavi oko sebe jer cijeni vrijednosti drugih i pokazuje poštovanje prema njima. Takva osoba ne hvali sebe nego druge. Osjećaj svoje vrijednosti temelji na svojim unutarnjim kvalitetama, na svojoj povezanosti s drugim ljudima i s višom silom, a ne na tome koliko je bolja od drugih ili koliko više ima od drugih. Ponizan čovjek zna da pred Bogom nitko ne može sakriti svoje mane i slabosti, stoga se obraća Bogu ponizno, moleći za milost i pomoć. Nasuprot tome, ohol čovjek sklon je precjenjivanju vlastitih zasluga i hvalisanju, tražeći izdašnu nagradu za svoja dobra djela, pri čemu ne priznaje svoja nedjela.
U konkretnim situacijama to znači činiti ono što je za dobrobit drugih umjesto za dobrobit ega. Nismo stvoreni da bismo sebi ugađali, nego da bismo donijeli neku vrijednost svijetu u kojem živimo. A kad to činimo, kad se žrtvujemo za tuđu dobrobit, dobrobit će nam biti i uzvraćena, često na neočekivani način, a uvijek multiplicirano. To je zato što žanjemo uvijek ono što smo posijali.
Odgovori na naše molitve ovise o poniznosti
Kad smo svjesni da svojim ograničenim umom ne možemo razumjeti svrhu raznih događaja, možemo prepoznati da postoji nešto jače, mudrije i superiornije od nas koje zahtijeva poniznost, a tad će nam biti podarena milost i najbolji izlaz iz neželjene situacije.
Poneki ljudi trebaju godine i godine da bi uvidjeli da Božji blagoslovi i odgovori na naše molitve ovise o poniznosti prema našem stvoritelju i podilaženju njegovim zapovijedima. Ne možemo ostvariti Božju volju ako smo usredotočeni na ostvarenje svoje volje, vlastitog uspjeha i sreće nauštrb tuđe.
Ako ne iskazujemo poniznost prema Višoj Sili, onda zasigurno podilazimo tuđim mišljenjima, novcu, strahu, ponosu, požudi ili egu. Stvoreni smo da držimo najviše do stvoritelja, pa ako to ne činimo, držimo više do drugih stvari i ljudi.
Tek kad dođemo na kraj svojih snaga, ne preostaje nam drugo nego da se prepustimo superiornijoj sili koja nam može pomoći ostvariti sve ono što ljudska moć ne može sama. Dokle god smo uvjereni da možemo bez ičije pomoći postići blagostanje, pogotovo bez pomoći Više Sile, kako god je nazivali, toliko dugo ćemo se uvijek iznova spoticati i dizati i pokušavati, sve dok ne dođemo do točke kad uviđamo da ipak mi ljudi nismo tako svemoćni, bistri i sposobni, kako mislimo da jesmo, ali da imamo podršku u svemoćnoj stvaralačkoj sili prirode samo ako joj se ponizno podredimo. Do jedne mjere možemo samostalno ostvariti željene rezultate, ali ne zadugo. Što prije uvidimo da ne možemo sve sami, da postoji superiornija sila u prirodi kojoj se možemo podrediti i time ostvariti puno više u životu, to ćemo se prije uskladiti sa njom i tako uspostaviti blagostanje.
Poniznost je „tajno oružje” za postizanje Božje blagonaklonosti, a time i svega blagostanja.
bastabalkana.com / zivotna-skola.eu / ATMA
