Bol svakog osjetilnog bića ju u potpunosti užasava… Njezina ljubav grli svakog čovjeka bez uvjeta. Vođena je potrebom da daje, bezuvjetno, slobodna od ikakvih potreba. Pa, nehotično, tako samu sebe dovodi do ruba iscrpljenosti. U svom čistom srcu, apsolutni je idealist, koji od istine ne može odstupiti ni uz prijetnju kritiziranosti, izopćenosti i neprepoznatosti, koji je dolaze od strane onih, čija je koža ipak nešto deblja. Ona zna da ne može izvrnuti, potisnuti, negirati. Ako izgubi istinu, Žena-ruža će izgubiti sebe. A gubitak sebe značit će izdaju svetog, unutarnjeg glasa kojeg uvijek čuje, a koji govori jezikom koji joj je savršeno razumljiv.
Hipersenzibilnost. Teška poput olova i laka poput pera… U njoj se susreću prokletstvo i čisti blagoslov, koji egzistiraju bok uz bok, potpuno slobodni jedno od drugoga.
Hipersenzibilnost. Predivan dar Jednoga… Život prepun živih boja i najrazličitijih zvukova, mirisa, okusa… Čista radost Apsoluta i osjećaj težine cijelog stvorenog svijeta…
Oko sokola, uho slona, koža žabe i srce veličine Svemira… Potpuna izloženost elementima, bez ikakvog zaštitnog sloja. Duboko osjećanje čitavog dijapazona emocija, uz duboku težnju za slobodom i nadilaženjem istoga…
Neprestani balans između unutarnjeg i vanjskog Svemira. Traženje kompromisa između zahtjeva vlastitog bića i zahtjeva sustava. Egzistencija između potpunog izlaganja- radi primanja i davanja, i tihog bijega od svega- ponukanog osjećajem težine ovoga svijeta…
Hipersenzibilnost je život čežnje. To je život u domu kojeg voliš i uređuješ kao svoj, a u kojemu nikada ne nalaziš onaj osjećaj potpunog pripadanja…
Hipersenzibilna osoba, Žena- ruža. Govorili su joj da je preosjetljiva. Slaba. Nekako neprilagođena pa čak i neadekvatna… Toliko puta je pomislila da s njom nešto suštinski nije u redu pa susrela patnju zbog odbacivanja onoga što jest. Toliko puta je poželjela da je nekako drugačija… Da ne vidi sve ono što vidi. Da ne čuje sve ono što čuje. Da ne zna sve ono što zna. Da ne osjeća sve ono što osjeća. Da…
Žena-ruža. Na licu joj se vidi svaka zraka sunca. U svome tijelu, ona osjeća svaku emociju, koju proživljava… Ako i kada odbije poslušati svoj unutarnji glas, on ju, bez odgode, zove kroz sitne simptome i disbalanse, koji postanu vidljivi u svim dimenzijama njezinog unutarnjeg i vanjskog svijeta. Krivnju osjeća u svojoj zdjelici, strah u trbuhu, istinsku radost i povezanost u srcu i na tjemenu svoje glave…
Bol svakog osjetilnog bića ju u potpunosti užasava… Njezina ljubav grli svakog čovjeka bez uvjeta. Vođena je potrebom da daje, bezuvjetno, slobodna od ikakvih potreba. Pa, nehotično, tako samu sebe dovodi do ruba iscrpljenosti.
Rođena je da bi voljela. Služila. Davala. Kreirala. Postojala – cvala i mirisala. Za sebe, koliko i za druge. Gubeći iz vida svoju potrebu za odmorom, refleksijom, probavljanjem i otpuštanjem… za dubinom, i postavljanjem sebi prihvatljivog tempa… Žena-ruža postaje iscrpljena.
Nastavi li voziti iznad svojih mogućnosti- tražiti od sebe da cvjeta i kada joj se ne cvjeta… Ne pristane li na vrijeme i primiri se u tišini svog unutarnjeg prostora… ona počinje venuti, beskrajno tužna i rezignirana.
S kakvom dubinom prilazi svakome! Ne nudi ništa osim najčišćega… I upravo ta ju tendencija slama. Jer ju ponekad navodi da misli kako se ništa drugo, osim trenutaka u kojima cvate, ne računa.
Ako se zaboravi na tren, samljet će ju težina ovoga svijeta… Utopit će ju valovi beskraja.
Bez otkrivanja unutarnjeg, uvijek dostupnog, savršeno mirnog skloništa… Žena ruža ostaje u potpunosti izložena. Šibana vjetrom, kupana kišom, dotaknuta sunčevim zrakama… lako se osjeti preplavljenom.
Naizgled osjetljiva, djeluje ranjiva, a u stvari je beskrajno, beskrajno moćna. Blagoslovljena da vidi, čuje, osjeti, spozna… ono što ne uspijeva mnogima.
U svom čistom srcu, apsolutni je idealist, koji od Istine ne može odstupiti ni uz prijetnju kritiziranosti, izopćenosti i neprepoznatosti, koji je dolaze od strane onih, čija je koža ipak nešto deblja. Ona zna da ne može izvrnuti, potisnuti, negirati. Ako izgubi Istinu, Žena-ruža će izgubiti sebe. A gubitak sebe značit će izdaju svetog, unutarnjeg glasa kojeg uvijek čuje, a koji govori jezikom koji joj je savršeno razumljiv.
Glas je to onoga koji ju uvijek vidi, voli i podržava onakvu, kakva ona jest… Onoga, koji ju vodi i pomaže joj da se orijentira stazama ovog svijeta i kada je sama umorna… A ako izgubi njega, izgubit će ponekad jedini joj smisao i utjehu, u ovom svijetu grubih, surovih uvjeta, u kojemu je ipak procvala…
Žena-ruža. I kamen zaplače, kada ju vidi slomljenog duha… U njoj se susreću ocean svijesti i ocean tuge, radosti, nadanja… Sve joj je jasnije- između to dvoje ne postoji, nikada nije ni postojala, ikakva razlika.
***
Ženi – ruži! Onoj koja voli duboko, čistog srca. Onoj, za koju ništa manje od toga nije opcija… Onoj, koja u sebi nosi dubinu Svemira… i susreće patnju cijelog svijeta… Najljepšoj ruži, opojnog mirisa. Onoj, koja je procvjetala u okovima ovoga svijeta i njegovih neprestanih pravila i ustupaka… trebanja i moranja…
Na tebi je pronaći načine da nastaviš rasti, ovakva kakva jesi, ispod ovog neba… Težak izazov- znam, ali vrijedan svakog pokušaja. Tvoja ljepota je blagoslov ovog svijeta. Dana ti je, kako bi ju dijelila s drugima.
Njeguj se. Voli se. Zalijevaj se. Rasti u uvjetima za koje si stvorena. Nisi, ne trebaš, ne možeš, nikada nećeš biti…bršljan… paprat… ni jela! Cvjetaj, kada ti se cvjeta. Odmaraj, kada ti se odmara.
Ostani na Svjetlu Istine. Ljubavi. Znanja. Autentičnosti.
Rasti pod suncem! Rasti slobodna.
Ni ne pokušavaj nekako razumjeti načine i oblike funkcioniranja ovog svijeta. Ne traži patnju i negativnosti. Skini taj teret sa svojih povijenih leđa! Radije izoštri svoje oko za ljepotu i pozitivnosti.
Ne budi žrtva svoje osjetljive prirode, prigrli ju kao podsjetnik na postojanje beskrajne kreativnosti Stvoritelja. Poštuj baš sve oblike manifestacije i načine funkcioniranja ovozemaljskog života.
Smij se- i sunce jače sjaji kada se smije Žena- ruža…
***
Onome/onoj, koji je blagoslovljen blizinom Žene-ruže…
Ne zamjeraj joj što nije uvijek dostupna. Dozvoli joj da ponekad spusti svoje zastore i odmori od podražaja… zahtjeva… energija… ovoga svijeta. Poštuj prostor njezina srca.
Dozvoli joj da bude ono što jest.
Redovito i nježnog glasa, molim te, podsjeti ju da se zalije, ako je sama zaboravila… Daj joj, pa makar krišom, hranjiva. Ponudi zagrljaj, toplu riječ, šalicu čaja…
Fokusiraj se na ljepotu njezina cvijeta, a ne na oštrinu njezina trnja.
I nikada, baš nikada ne traži od nje da bude manje osjetljiva ili bilo kako drugačija! Voli ju jer je Ona Ona. Predivna. Jedinstvena. Ranjiva i snažna. Čudesna. Neponovljiva.
Svoja i tvoja. Žena-ruža.
Ovom svijetu, upravo takva, neprocjenjivo važna…
***
(Ako nisi upoznat/a s terminom hipersenzibilnosti i hipersenzibilnih osoba, posjeti Highly Sensitive Person | Psychology Today i pročitaj koju vrijednu rečenicu na ovu temu…)
Ana Matorić- Akasha/zagrljaj-cjelovitosti.com
