Životna iskra je neuništiva

Ako želimo dobiti transcendentalno znanje, prvo što moramo učiniti, jest shvatiti da je duhovna duša vječna istina. Vanjski sastojci, tijelo i um, koji okružuju duhovnu dušu, relativne su ili djelomične istine.

Drugo poglavlje Bhagavad-gite studiozno objašnjava tu činjenicu:

„Duhovna duša koja prožima tijelo je vječna i treba shvatiti da je nitko ne može uništiti. Iako se materijalno tijelo može uništiti, korisnik tijela je vječan. Stoga, o potomče Bharate, imajući u vidu tu vječnu istinu, možeš se nastaviti boriti.“

„Osoba koja misli da duhovna duša može ubiti, kao i ona osoba koja misli da duhovna duša može biti ubijena su u neznanju i ne znaju da duhovna duša nikada ne može ubiti, niti može biti ubijena. Duhovna duša se ne rađa, niti umire. Nema prošlost, sadašnjost ili budućnost jer je vječna. Iako je veoma stara, uvijek je svježa i ne može se uništiti, čak ni nakon uništenja tijela. Onaj tko shvaća da je duhovna duša vječna i neuništiva ne može povrijediti ili ubiti nikoga. Može se uništiti samo vanjsko tijelo i um.“

Duhovna duša se ne može sasjeći mačem, niti se može spaliti vatrom. Na nju ne utječe voda ili zrak te je stoga vječno neuništiva, ne može se spaliti, ne može ishlapiti ili zahrđati. Stalno je prisutna, sveprožimajuća i vječna. Ne može se opisati ljudskim jezikom, niti može biti savršeno shvaćena ljudskim umom. Nepromjenjiva je i, onaj tko zna sve te činjenice, ne treba jadikovati zbog njezina odlaska.“

Znanje o materiji nije dovoljno

Jezikom Bhagavad-gite duhovna duša se naziva kšetragja (ksetrajna), poznavatelj ili upravitelj polja, gdje su tijelo i um, prekrivači duhovne duše, nazvani kšetra ili polje. U jedanaestome poglavlju Bhagavad-gite Božanska Osoba Šri Krišna objašnjava što je kšetra, kšetragja, prakriti (priroda ili pojavni svijet koji se uživa) i puruša (uživatelj pojavnoga svijeta). Gospodin Krišna objašnjava da su sve djelatnosti (akcije) i posljedice tih djelatnosti (reakcije) u ovome pojavnome svijetu, kombinacije akcija i reakcija kšetre i kšetragje ili prirode i uživaoca prirode. Primjerice, rižino polje je produkt akcije i reakcije polja i onoga koji obrađuje to polje.

Dijete se rađa zbog kombinacije prakriti, uživanoga, i puruše, uživatelja. Slično tome, sve što vidimo u pojavnome svijetu nastalo je kombinacijom kšetre i kšetragje. Kšetragja je živi duh, dok je kšetra materija kojom se gospodari. Fizika, kemija, astronomija, farmaceutika, ekonomija, seksologija i druge materijalne znanosti djeluju na polju materije ili kšetre. Znanost koja se bavi duhovnom egzistencijom – koja se odnosi na kšetragja – naziva se transcendentalno znanje. Pravo znanje se, dakle, ne odnosi na kšetru, već na kšetragju. Te teme trebamo proučavati studioznije, ali za sada ćemo se zadovoljiti samo saznanjem da je kšetragja (puruša ili uživatelj) glavni cilj svega znanja jer je kšetragja onaj koji sve stvara, a u suradnji s materijalnim tijelom i umom te pripadajućim fizičkim elementima.

Ovaj svijet je stvaran, ali privremen

Kšetragja je vječni duh, a kšetra je materija, koja je privremena i prolazna. Ta vječna istina je sažeta u vedskom stihu brahma satyam jagan mithya (brahma satjam đagan mithja): „Duh je stvaran, a svijet je samo nestvarna sjena.“ Pod „nestvarnom sjenom“ treba shvatiti da je ovaj svijet privremen. Međutim, ne smijemo činiti grešku misleći da ovaj svijet ne egzistira. Stvarno posjedujemo privremeno tijelo i um i tu činjenicu ne možemo poreći, ali istovremeno moramo biti svjesni činjenice da su tijelo i um privremeni. U svakom slučaju, vječna je istina da je duh zarobljen u tijelu i umu, ali je neuništiv. Nitko ne može uništiti vječni duh – to je ono što za sada trebamo znati i shvatiti. Neuništivi duh je iznad koncepcije nasilja i nenasilja.

Koliko dugo možemo uživati u izvanjskoj sreći?

Današnji je svijet poludio zbog njegovanja znanja o privremenim djelatnostima gruboga materijalnoga tijela i suptilnoga materijalnoga uma, ali važniji od tijela i uma je duh, koji se zapostavlja zbog nedostatka pravilnoga znanja o njemu. Kao rezultat, tama neznanja je zasjenila svijet i unijela veliki nemir, uznemirenje i nedaću. Koliko dugo možemo uživati u izvanjskoj sreći? To je kao da hranu stavljamo na odjeću, a ne unosimo u trbuh.

Vječna istina, neuništivi duh, egzistira kao živo biće u svakome tijelu. Sićušan je i manji od najmanjega atoma. Učenjaci su izmjerili njegovu veličinu i kažu da je živo biće, duša, deset tisućiti dio vrha vlasi. Živo biće se nalazi u tijelu kao mala doza moćnoga lijeka: duša prožima cijelo tijelo. Možemo shvatiti da se osjećaji koje osjećamo, čak i najmanji dodir bilo kojega dijela tijela, javljaju zbog prožimanja živoga duha cijelim tijelom. Međutim, kada ta sićušna životna iskra napusti tijelo, tijelo mrtvo leži i ne osjeća ništa, čak i ako se reže.

Nitko ne može stvoriti dušu

Da ta sićušna životna iskra, duh, nije materijalna, dokazuje činjenica da materijalistički znanstvenici nisu sposobni stvoriti životnu iskru kombinacijom bilo kojih materijalnih elemenata. Iskusni materijalistički znanstvenici na kraju moraju prihvatiti činjenicu da se životna iskra ne može proizvesti materijalnom znanošću. Sve što se stvori manipulacijom materije uništivo je i privremeno. Suprotno tome, životna iskra je neuništiva, u prvom redu stoga što se ne može stvoriti nikakvom kombinacijom ili količinom materije. Možemo proizvesti materijalne atomske bombe, ali ne i duhovnu iskru života.

Mnoge zasluge se mogu pripisati materijalnim znanostima, ali znanstvenici ne čine dovoljno napora u shvaćanju životne iskre, duha, koja je najvažnija stvar. To je naše grubo neznanje. To je naša bespomoćnost.

Sri Jagadish Chandra Bose (Šri Đagadiš Čandra Bose), Sir Isaac Newton, Benjamin Franklin – svi briljantni umovi, ali su prestali djelovati istoga trena kada se ta mala iskra životne supstance odvojila od njihovih cijenjenih tijela. Da su bili sposobni stvoriti životnu supstancu kemijskom ili fizičkom kombinacijom ili izmjenom tvari, tada bi vjerojatno i njihovi učenici ili drugi nasljednici njihova znanja u tome uspjeli i vratili ih u život. Međutim, niti jedan materijalistički znanstvenik ne može proizvesti životnu iskru bilo kojom materijalnom metodom, a oni koji tvrde da će to moći u budućnosti, u najvećoj su iluziji.

Životni duh je vječan – nema kraja ni početka pa ne može biti stvoren. Naše iskustvo nam govori da sve što je stvoreno može biti uništeno. Vječnost duhovne duše se može dokazati tako što se ne može stvoriti nikakvim materijalnim sredstvima.

Duhovni entitet je uvijek svjež i nov, iako je stariji od svega

Oni koji misle da mogu uništiti životnu iskru, također ne znaju ništa o tome. Božanska Osoba, Šri Krišna, nedvosmisleno objašnjava da živo biće, duh, nikada nije rođeno. Živo biće je vječno i nema prošlost, sadašnjost niti budućnost. Duh se ne može uništiti, nitko ga ne može uništiti, čak niti nakon uništenja materijalnoga tijela. Ne rađa se i ne umire. Ne raste i ne smanjuje se u ponovnim materijalnim rođenjima i smrtima. Duhovni entitet je uvijek svjež i nov, iako je stariji od svega. Uvijek je odvojen od materijalnoga tijela i uma, koji su uvijek uništivi i smrtni.

Učene osobe koje znaju za takvo transcendentalno znanje, ne pokušavaju uništiti bilo koga, niti upućuju bilo kome da to čini. Netko bi mogao pitati: Koji je onda smisao Arđunine borbe na bojnom polju Kurukšetre? Odgovor je vrlo jednostavan. Borba zbog izvršenja vojničkih dužnosti vezana je samo za tijelo. Posljedice rata ili nekih drugih problema tiču se samo tijela, a ne i duše, kao što se posljedice raskošne gozbe tiču trbuha, a ne uma. Niti jedna materijalna posljedica ne tiče se živoga bića, duhovne duše, jer je životni duh nepobjediv, nezapaljiv, ne može se smočiti, niti osušiti. Sve što je materijalno može biti podijeljeno u dijelove, može se spaliti, smočiti ili osušiti. Kako bismo shvatili da je živo biće, duhovna duša, potpuna metafizička tvorevina, kao posredan dokaz je dano prethodno objašnjenje s negacijom materijalnih osobina.

Sanatana dharma – vječna ‘religija’ duše

Rečeno je da je životni duh vječan, sveprožimajući, nepromjenjiv, neuništiv itd. Ono što se veže uz živo biće, u Indiji je poznato kao sanatana-dharma ili „vječna religija“. Možemo reći da je pravi spiritualizam transcendentalan u odnosu na različite religije koje se usredotočuju na grubo materijalno tijelo ili suptilni materijalni um. Sanatana-dharma, vječna religija, nije stvorena za određene ljude, mjesto ili vrijeme. Zato je sanatana-dharma sveprožimajuća. Sve druge religije, osim sanatana-dharme, imaju fizičke ili psihološke posljedice.