Svatko od nas zna istinu o sebi, željeli je prihvatiti ili ne. A najbolju istinu o nama pričaju nevidljiva bića koja nas prate i zapisuju kako se ponašamo prema najmanjemu kukcu na travki, nepoznatim ljudima koje nikada više nećemo sresti, ljudima od kojih smo dobili nešto što želimo ili nismo, dajemo li osmijeh ili neugodu i sav taj beskrajan popis s nama pišu do kraja.
Kada se pogledamo u zrcalo, izlog, uhvatimo izraz lica u prolasku automobila, napravimo „selfie“, što prvo pomislimo o sebi?
U što pogledamo prije svega? Gledamo li detalje ili sveukupni dojam koji želimo ostaviti vanjskome svijetu? Možemo li lažirati dojam? Osjećati se loše, a sijati na van?
Nose li riječi koje nam upućuju drugi snagu mijenjanja našeg odraza?
„Nitko si i ništa“, slušala sam godinama, dok sam praktično funkcionirala u svijetu, obavljala poslove, zadatke, komunicirala s drugim ljudima i gledala u svoje oči, u detalj, kako se mijenjaju, od svijetle boje do potamnjene dubine u kojoj na dnu svoj otisak gomilaju nitko te ne voli, nemaš prijatelja, propalica si, nisi zaslužila, svima ideš na živce, pogledaj se kakva si, natrpavaš se mesom, debela si, ružna si, živiš učmalim životom, ubio bih se da tako živim, ja sam netko i nešto, znam sve, glavni sam u gradu, nitko si i ništa, nitko si i ništa, nitko… nitko…
Jeste li ikada povjerovali tim riječima i pustili ih da se s dna podignu ka površini gdje se množe i migolje kao sjene ruševnih kuća u oluji, dok brzo prolazimo u potrazi za skloništem?
Iako su se moji detalji mijenjali, oštećeni na površini, ona snažna cjelina od koje smo svi stvoreni nije otkrila drugi oblik, poražen i zauvijek uspavan.
Svatko od nas zna istinu o sebi, željeli je prihvatiti ili ne. A najbolju istinu o nama pričaju nevidljiva bića koja nas prate i zapisuju kako se ponašamo prema najmanjemu kukcu na travki, nepoznatim ljudima koje nikada više nećemo sresti, ljudima od kojih smo dobili nešto što želimo ili nismo, dajemo li osmijeh ili neugodu i sav taj beskrajan popis s nama pišu do kraja.
Ne vjerujte nikome tko je tamnom tintom šarao po tom popisu. To nije vaša odgovornost, ali je vaša priča kojoj sami pišete zaključak.
I s tim zaključkom odgovaramo na gore postavljena pitanja, bez ustručavanja i neugode, jer izreći naglas ono što je godinama puštalo korijenje u nama, iako na prvu odjekuje bolnim zvukom, preko bacanja korova u zrak i olakšanja da nas nije strah gdje će pasti, daje netaknutu slobodu vraćanja domu gdje sami sebe očekujemo raširenih ruku.
Značenje riječi ovisi i o našem shvaćanju. I opet mi sami gospodarimo tim shvaćanjem.
Oni koji žele nauditi našoj psihi, emocijama i duši trebaju biti suočeni s činjenicom da naša realnost jednostavno ne prihvaća njihovu namjeru. Naše shvaćanje je bedem od koji se njihova namjera odbija i prelazi u višestruki bumerang.
„Nitko i ništa“ i „netko i nešto“ su ustvari dva kraka bumeranga. I zbog svoje kružne putanje, tek kada padne na tlo ili se vrati u ruke onoga tko ga je bacio, postaje jasno, dotiče li ga nitko ili netko.
Sanja Šimić
