Velika bolest ovog stoljeća je “gubitak” (zanemarivanje) duše i ona nas napada nemilosrdno – i kao pojedince i kao društvo u cjelini. Kada je duša zanemarena, ona kao da nestaje i pojavljuje se samo kao gubitak svrhe, kao nezadovoljstvo, nasilje, beznadnost. Rješenje je u duši, ona zna sve naše potrebe, ona ima recepte kako funkcioniramo kao jedna skladna cjelina koja odiše zdravljem i zadovoljstvom.
Ponekad se tako u životu nađemo zbunjeni tim neumitnim protokom vremena, pokušavajući shvatiti i staviti na svoje mjesto ono što nam se već dogodilo, ono što nam se upravo događa i iščekujući, često u žudnji ili tjeskobi ono što će se tek dogoditi. Jednim dijelom sebe se potajno nadamo da će se dogoditi neko ushićenje koje će nam eto pokazati da naš život ide u dobrom pravcu i da nije sve izgubljeno.
Ujutro se često budimo neorganizirani, rastrojeni i nezadovoljni raznovrsnim obavezama kojima žurimo u susret, kojima smo zatrpani svakog dana, obećavajući sebi da ćemo sutra sigurno znati kako se bolje organizirati, ranije ustati kako bismo bez žurbe stigli sve …
Ali, ujutro… opet ustajemo u isto vrijeme jer smo zaboravili namjestiti alarm da zvoni ranije i tako u krug, uvijek s izgovorom da će od sutra sve biti drugačije … Ukorijenjene navike se teško mijenjaju.
Tako nam prolazi dan za danom. Jutra i večeri boje naše raspoloženje neveselim bojama i prekrivaju nam lice sjenom kroničnog umora i nezadovoljstva.
U jednom trenutku, u moru takvih, beznadežnih misli možda nam iznenada sine istina – pa ja sam zaboravio sebe, gdje sam ja u svom životu i čemu ja ovakav težim? Jesam li zaboravio svoje prioritete i jesam li ih ikada i imao?
Jesam li ja najprije, samom sebi, taj prioritet? Ovakva pitanja, nažalost, sebi postavljamo tek onda kada se razbolimo, kada postajemo duboko nesretni, kada nam sudbina na neki način “okreće leđa” ili kada se našoj djeci nešto loše dogodi.
Možemo primijetiti, osjetiti, da se sve ovo događa negdje duboko u nama, da postoji uvijek razlog zašto nam se nešto događa, da postoji “kvar” koji treba otkloniti. Duboko u sebi osjećamo da za svaki problem postoji rješenje. Mi to tako jako osjećamo da to stvarno nije potrebno da nam bilo tko kaže.
Znakovi su svuda oko nas, a najviše u nama samima. Ipak, kao da nemamo vremena pogledati.
Nazirete već da je duša promatrač svega, a podsvijest ta koja pohranjuje bezbroj emocija, strahova, nezadovoljstava, strepnji, sjećanja …
Ipak, osjećamo tu dušu, prave nas, jače nego bilo što drugo na svijetu …. Osjećamo da nas ipak neka svemilosrdna sila ili Bog uvijek štiti, upozorava, usmjerava, voli,.. To je oku i umu nevidljiva, ali jaka, neuništiva, najmoćnija sila koju poznajemo.
Kada u svojoj sobi, u svom intimnom kutku zaronimo u sebe (kada nađemo malo vremena) može se pojaviti tanani osjećaj, može se čuti glas koji nam daje odgovore na sva naša pitanja.
Taj glas možemo doslovno čuti ili samo dobiti informaciju koja će doći kao iznenadna misao za koju znamo da nije proizvod našeg mozga, ili je možemo dobiti kao znak putem nekog događaja, osobe, sna… Načini na koje nam Bog stiže u pomoć su zaista neograničeni, samo ako ih želimo čuti, prepoznati ….
Ipak, mi smo prečesto u gužvi života i ne možemo Ga čuti. Zaboravili smo na Boga, dušu i ne čujemo glas duše koji zove.
Velika bolest ove civilizacije je “gubitak” ili zanemarivanje duše i to nas napada nemilosrdno – i kao pojedince i kao društvo u cjelini. Kada je duša zanemarena, pojavljuje se gubitak svrhe, nezadovoljstvo, beznadežnost, porast bezbožnosti i s njim postepena moralna i društvena degradacija i sve što s time dolazi.
Teško je riječima definirati što je duša, na sanskritu atma :-).
Naš um to ne može razumjeti, a srce nam je još uvijek zatvoreno da osjeti njezinu silinu, njenu moć.
Ali, intuitivno znamo da je ona u svojoj suštini vezana za Boga i dobrotu pa zato i kažemo kada sretnemo nekog iskrenog, dobrog i istinski pobožnog čovjeka da taj čovjek ima dušu ili da taj prostor ima dušu ili ova glazba ima dušu ili ova slika ima dušu ili ova knjiga ima dušu. Primjećujemo da je duša poveznica sa svim istinskim ljepotama, svjetlom, znanjem, blaženstvom i s nečim beskrajnim i bezgraničnim.
Dušu možemo osjetiti u samoći i kontemplaciji, kada se povučemo u svoj kutak da bismo došli u tu vezu sa pravim JA i povezali unutar sebe neke pokidane niti, vratili se svojoj suštini, našli ljubav u sebi.
Ispunjenost, oslobođenje od tjeskobe, spokoj, ljubav, oprost, mir, sreća – sve su to pokloni duše kada na nju obraćamo pažnju. Oni su, ipak, nedokučivi u ovom vremenu hiperkonformizma, brzine i moralno-društvene degradacije.
Ne vjerujemo u dušu i Boga istinski, ne živimo to i zato ni ne žanjemo duhovne blagodati. Ni ne pada nam na pamet da bi naša duhovnost trebala zaslužiti prvo mjesto u hijerarhiji naših vrijednosti kojima žurno poklanjamo energiju i pažnju. Zakoračili smo u vrijeme kada primijetimo da ona možda i postoji onda kada se ona očito žali, kada se nezadovoljno pobuni, kada nas natjera da osjetimo njen bol.
Često vezani za materijalno, mi razdvajamo materijalno i duhovno, ne vidimo očite veze između ta dva fenomena, kao i između uma i tijela.
Ne vidimo cjelinu i to je naš najveći problem. Rascijepljeni, dušu zanemarujemo.
Rješenje je u duši, ona zna sve naše potrebe.
Da bismo psihički bili zdravi, zaista je potreban neki vid duhovnosti. Jer duša je ta koja zna što je za nas dobro, a što loše, to ne zna ni um, ni tijelo.
Postoje mnogobrojni problemi s kojim se terapeuti svakodnevno susreću kod klijenata, a to su uglavnom: glad za duhovnošću, gubitak smisla života, manjak samopouzdanja, strah da nismo dovoljno dobri, potreba da kontroliramo sebe i druge, nervoza, strah od budućnosti, uhvaćenost u energije prošlosti, strah od napuštanja, vezanosti za ideale, različita uvjerenja koja nam određuju tijek i način života itd.
Svi ovi simptomi pokazuju gubitak duše, tj. veze s njom i pokazuju nam za čim duša čezne. Žudimo za zabavom, materijalnim dobrima, fizičkim uzbuđenjima i često mislimo da ćemo do toga doći pomoću terapeuta, crkve, posla. Poznata nam je rečenica: “Ma samo da se zaposlim i ja sam riješio probleme!”
Ipak, bez duše, što god da se nađe, bit će nedovoljno i nezadovoljavajuće, jer je duša ono za čim, ustvari, istinski čeznemo u svakom od ovih područja. Zato, u nedostatku duševnosti, trudimo se da steknemo i nakupimo sva zadovoljstava misleći da će nam ta kvantiteta donijeti uspjeh i sreću u životu i nadomjestiti kvalitetu.
Osobnost ispunjena dušom je složena, oblikovana je i bolom i veseljem i porazom i uspjehom. Međutim, duševnost nas ne izbavlja iz tame potpuno i odmah. Život u duši i s dušom je put koji će nas dovesti brže do savršenstva našeg karaktera i koji će unaprijediti naše sudbine i ispuniti nas svjetlošću čistoće.
Samo ta njega duše nije ni malo lak put. Ali tko kaže da se do najboljih stvari dolazi lako?
Nitko vam ne može reći kako da živite svoj život.
Terapijama možemo naći izgubljenu nit sa samima sobom, dobiti uvide koji nam mogu pomoći samo na vlastitom putu samospoznaje i neophodne promjene, koja će nas konačno dovesti do onog vječno traženog, kroz stoljeća najvećeg bogatstva, mira u duši, za kojim svatko od nas neumorno traga, a da toga često nismo svjesni.
Apulej, pisac iz antičkog Rima je jednom rekao: “Svatko bi trebao znati da ne može živjeti na bilo koji drugi način, nego da njeguje svoju dušu”!
Njega duše nije rješavanje slagalice života, naprotiv, ona je razumijevanje paradoksalnih mišljenja koja križaju svjetlost i tamu u grandioznost onoga što ljudski životi i kultura mogu biti.
Budite u skladu sa samim sobom, čistite, njegujte svoju dušu pažljivim, svakodnevnim nadzorom. Punite je neizrecivom količinom ljubavi i svjetlosti i tada će vam dati sve što je jedino potrebno za kompletnu, istinsku sreću jednog ljudskog bića, a to je mir sa samim sobom.
ATMA
