Ono što stvara probleme kod proučavanja povijesti Indije i utvrđivanja njene starosti je nepotpuna pisana povijesna kronologija. Međutim da bismo razumjeli povijesno značenje vedske civilizacije i njezine književnosti treba poznavati vedsko shvaćanje povijesti i tijeka vremena.
Prema Vedama, poznavanje kronološkog slijeda događaja u povijesti nije ono što obrazuje ljude. Apsurdno je zabilježiti kronološki događaj samo da bi se slijedila povijest dugih vremenskih razdoblja. Dapače, nemoguće je napisati povijest milijuna godina u kronološkom slijedu, od samog početka kreacije.
[box]Vedski povijesničari su se usmjerili na vrijednost povijesnih događaja, a ne na kronologiju. Oni su zabilježili samo takve primjere koji pomažu integraciji i napretku ljudskog života. Zbog toga se u indijskoj povijesti ne može naći nikakav kronološki slijed. [/box]Prof. Kurtis Schaeffer tvrdi da postoje tragovi razvoja civilizacije Indije stare najmanje 8000 godina te predlaže teoriju da je do propasti vedske civilizacije u dolini Inda došlo zbog promjene okoline odnosno prestanka tijeka rijeke Sarasvati. On također tvrdi da teorija arijevske invazije odražava zastarjeli kolonijalni i euro-centrični stav. Sve činjenice iz arheologije, antropologije i vedske književnosti ukazuju da je vedska civilizacija prirođena sjevernoj Indiji. Ne postoji nikakav podatak u drevnoj vedskoj književnosti da je vedska civilizacija nastala izvan Indije.
Profesor Kenoyer smatra da su pisma doline Inda nastala oko 3300 g.pr.n.e. te su time starija od najstarijih sumerskih pisanih bilježaka.
Druga netočnost koju je teško iskorijeniti je da je vedska civilizacija nastala nedavno tj između 1000 i 1200 g.pr.n.e. Međutim danas mnogi znanstvenici smatraju da su ti datumi smiješno kasni i da je tradicija recitiranja Veda i vedske književnosti, mnogo starija. Ti datumi, kao i teorija arijevske invazije, proizvod su predrasuda eurocentričnosti, oni su ukorijenjeni u religiozne, kulturne i etničke pretpostavke koje nisu utemeljene na znanstvenim činjenicama.
Znanstvenici 19. stoljeća, primjerice Max Muller, smješta nastanak vedske tradicije u gore navedeno razdoblje. Max Muller, jedan od mnogih kršćanskih misionara u Indiji čvrsto se držao Biblijske priče o kreaciji. Muller je prihvatio datum kreacije svijeta, kako ga navodi Biblija, a to je 4004 g.pr.n.e., a veliki potop u 1500 pr.n.e. a to ga je primoralo da prilagodi starost cijele vedske tradicije u vremenski okvir koji slijedi veliki potop, tj. nakon 1500 pr.n.e. Postalo je uobičajeno da se u udžbenicima Zapada navedu ti datumi nastanka vedske tradicije i to je postalo opće vjerovanje.
Dr Frawley i dr.Rajaram zastupaju teoriju (temeljenu na činjenicama iz antropologije, satelitskih snimaka i geologije) da je vedska kultura nastala prije 6500 g.pr.n.e. što je čini starijom od civilizacija Egipta, Harappa ili Mezopotamije.
