U našem društvu imamo vrlo dvodimenzionalno razumijevanje zrelosti. Većina ljudi ga definira kao akumulaciju iskustava koje dolaze kroz proces starenja. Ali to zapravo nije istina.
Istina je da zrelost ima vrlo malo veze sa našim vanjskim iskustvima, već je povezana s našom unutarnjom analizom svijeta.
Da, možda ste imali puno izazova i teškoća u životu, ali ako niste bili prisutni i svjesni što se događa, na način na koji to može pomoći vašem učenju i rastu, sva vaša iskustva su se jednostavno pretvorila u trenutke gdje ste reagirali nesvjesno i emotivno, a ne zrelo.
Iako nemamo kontrolu nad starenjem, mi možemo utjecati na našu zrelost. Zrelost je nešto što dolazi iz svjesne namjere; nešto što se razvija tako što postajemo svjesni.
Tu se ne radi o tome koliko “znanja” imamo ili koliko smo “pametni”, kao što je znanje koje je proizvod prošlih strahova, mentalnih obrazaca, sjećanja, reakcija i iluzornih pojmova sebe.
Umjesto toga, istinska zrelost je stanje kada ste iznutra dovoljno slobodni da reagirate svjesno, dovoljno odgovorni da vidite krajnji rezultat naših misli, osjećaja i akcija i kako će oni utjecati na same sebe, druge i svijet u cjelini.
Razvijanje istinske zrelosti utječe na mnogo različitih područja našeg života:
1. Zrelost je iskrenost
Mnogi ljudi izbjegavaju istinu o tome tko su zapravo, obilježavajući se naljepnicama, ulogama i uvjerenjima u životu. Međutim, zrela osoba, u svojoj životnoj potrazi samootkrivanja vidi sve načine na koje je bila zavedena u lažni osjećaj bivanja.
Uobičajeni primjeri duhovne nezrelosti uključuju izbjegavanje mračnih elemenata ljudske prirode, vjerujući da smo nadišli svoje “niže ja” i da smo u kontaktu s “višim ja” (kao da naš “niži ja” nije jednako dio naše cjelovitost) zbunjujući strašne glasove naših temeljnih rana našom intuicijom.
2. Zrelost je ljubav
Većini ljudi je ideja ljubavi samo primanje ljubavi. “Moraš me voljeti, tako da i ja tebe mogu voljeti ” – to nije zreo način ljubavi. Biti zreo znači da možete voljeti nekoga bezuvjetno, čak i ako vas ta osoba ne voli, jer vaša ljubav prema sebi je i više nego dovoljna.
Duhovno zrele osobe vole jer stanje ljubavi širi ograničenu svijest o sebi i spaja ih s božanskim. Oni ne vole samo da bi bili sigurni da su simpatični drugima. Ukoliko je druga osoba dovoljno zrela da ljubav uzvrati na isti način, ljubav postaje još snažnija.
Često ćete naići na ljude koji ljubav smatraju najvišim mogućim oblikom duhovnosti. No, da bi iskusili takvu ljubav, koja kreće od nemotivirane ljubavi ka ljudima pa do savršenstva ljubavi prema Bogu, prvo morate postići osobnu slobodu i odgovornost koja je potrebna za bezuvjetnu ljubav.
3. Zrelost je samilost
Mnoge religije će vas učiti da radite “dobro” iz dužnosti kroz milosrđe i suosjećanje (i jedno i drugo uključuje sažaljenje jer je druga osoba u poziciji inferiornosti prema vama), za razliku od empatije kada možete osjetiti i razumjeti njihovu bol kao da ste jednaki.
Mnogi su suosjećajni zbog obećanja “nagrade” u zagrobnom životu. Međutim, to je potpuno destruktivan i savršen primjer nezrelosti. Duhovno zrela osoba ne “čini dobro” iz dužnosti, koja je zaražena sa svim vrstama nesvjesnih želja kao što su moć, prestiž i kontrola. Kako bi zrelo činili dobro, naša motivacija mora doći iz mjesta unutarnjeg mira i slobode.
4. Zrelost je praštanje
Zamjeranje drugim ljudima je zarazno. Daje nam lažni osjećaj moći jer vjerujemo kako se štitimo od ponovne povrijeđenosti, a mi smo na “moralnoj uzvisini.” To nam daje nezdravi osjećaj samo-važnosti; “Nikada ti neću oprostiti. To što si učinio za mene je neoprostivo.”
To je još jedan način na koji nas naš jad i samosažaljenje čine sretnima. S druge strane, oprost uključuje preuzimanje odgovornosti za sebe i donošenje odluke da više ne pokušavamo opravdati osjećaje mržnje i ljutnje. Dovoljno smo svjesni da znamo koliko su štetni takvi teški osjećaji i koliko kvare kvalitetu našeg života.
5. Zrelost je prihvaćanje
Zrelost je kada znate što možete promijeniti i prihvaćanje onoga što ne možete. Osoba koja živi u stalnom stanju sukoba sa svijetom robuje svojim unutarnjim reakcijama. Često me pitaju neki ljudi kako mogu biti tako pomiren sa stanjem u svijetu; nepravda, kaos, nejednakost koja ih rastužuje do točke depresije ili do osjećaja nepripadanja ovom svijetu.
Ovo je usko povezano s oprostom koji sam ranije spomenuo. Nisam pomiren s nepravdom u svijetu, ali ne odupirem joj se. Ja sam dovoljno svjestan da shvaćam kako promjena nikada ne može, nikad, proizaći iz vanjskog sustava, već iz unutarnje odluke.
Kako bi mogli pomoći u razvijanju kolektivne zrelosti, moramo biti u stanju prihvatiti i priznati u kakvom smo neredu, bez otpora i bježanja u „pravedne“ ideale, bez prosuđivanja i osuđivanja drugih.
Ne možete izliječiti nemir u svijetu kada djelujete iz mjesta unutarnjeg nemira. Prihvaćanje sebe i prihvaćanje drugih je kao učenje kako ploviti rijekom bez da završimo kao kamenčić na dnu rijeke.
Buđenje zrelosti je početak procesa unutarnjeg cvjetanja; to je početak putovanja prema ispunjenju vlastitog potencijala.
Istinski spoznati taj potencijal znači shvatiti da vam je potreban jednak udio sunca kao i tla kako bi bili uzemljeni, ali kako bi također i plesali s vjetrom.
ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
