Nikakva količina sofisticiranog duhovnog žargona i kompleksnih tehnika nije u mogućnosti pomoći u našoj duhovnoj evoluciji više od jednog iskrenog pogleda na naše sirovo, ranjivo sebstvo. Pravi rad na sebi i svojoj Sjeni ne ostavlja nas netaknutima; to je jako neuredan proces, ali bitan i nepredvidivo osjetljiv poput rođenja. Bol koju donosi je ona bol od koje bježimo većinu svog života, bol koja katalizira slomove koji prethode velikim probojima i katarzama. Pravi rad na sebi ne samo da nas lomi, već nas slamanjem otvara!
Tko je više usklađen na putu duhovne evolucije? Osoba koja sjedi u lotos položaju, duboko diše i savršeno je mirna? Ili osoba koja je sklupčana u loptu i histerično plače? Ako temeljimo naš odgovor na svemu što smo naučili, pošteno reći da je to osoba koja meditira. Ona izgleda mirno, spokojno i nevezano.
Često je istina zapravo suprotna. Čak i najmirnija, najstaloženija i “duhovno ispravna” osoba na svijetu može biti potpuno neusklađena sa sobom, čak i više nego netko tko uopće nije duhovan. Kako to? Zbog naše sklonosti da budemo neiskreni prema sebi.
Nikakva količina sofisticiranog duhovnog žargona nije u mogućnosti pomoći u vašoj evoluciji više od jednog iskrenog pogleda na vaše sirovo, ranjivo sebstvo.
Ne mislimo reći da se svi duhovni ljudi zavaravaju. To su jednostavno zamke koje su uobičajene u duhovnim zajednicama.
Ovdje su 8 načina na koja se duhovni ljudi mogu zavaravati:
1. Moram se osjećati dobro i cijelo vrijeme biti pozitivan
U prijevodu: Užasno se bojim boli.
Ovo uvjerenje je vrlo često u zajednici koja prakticira “pozitivno razmišljanje”. Nema ničeg pogrešnog u pozitivnom razmišljanju, ali ako koristimo moć misli da zamaskiramo negativne emocije koje izranjaju stvaramo jednu od najvećih prepreka za naš duhovni rast. Zašto? Zato što naše duše zapravo žele ponovno postati cjelovite. A to podrazumijeva ponovno povezivanje sa svim fragmentiranim aspektima sebe (strahovima, negativnim uvjerenjima, prošlim emocionalnim traumama).
Novost: To se neće dogoditi ako ih stalno izbjegavamo i potiskujemo. To se neće dogoditi ako ih doživljavamo kao neprijatelje i napadače. Istina je, svaki bolni osjećaj koji ispliva na površinu u našim životima je kao dijete u nevolji.
Kada ga potiskujemo, to je kao da naše unutarnje dijete namjerno zaključavamo u sobu, prisiljavajući ga da ponovno proživljava traumu samo i iza zatvorenih vrata, dok mi gledamo na drugu stranu. Drugim riječima, to je samozlostavljanje.
O tome se radi kad je u pitanju bol. Bol zahtijeva da je se osjeti.
Morate biti hrabri da bi bili u potpunosti emocionalno iskreni prema sebi. To znači stavljati sebe u samu emociju koju smo doživjeli i cijeli život se štitili da je ne bi ponovno osjetili. No, nakon što dopustite sebi da je osjetite i pustite ono što je pohranjeno unutar vas, vi u osnovi dajete na znanje svom mozgu i tijelu da je sada sigurno osjećati, da više niste u zastrašujućoj situaciji koja je stvorila traume, te da ste sada spremni učiti iz nje i krenuti dalje.
Moglo bi biti od pomoći ako imate prijatelja ili životinju s kojim ćete boraviti u prostoru dok ne otpustite emocije, jer je važno da se osjećate sigurno. Kada vam prijeđe u naviku da prolazite kroz emocije i oslobađate se emotivnog naboja koji se nakupio u tijelu, svjetlost koju ćete osjećati bit će vam vrjednija od svih napora koje ste uložili u izbjegavanje i suzbijanje!
2. Ja se ponašam kao duhovna osoba, dakle ja duhovno rastem!
U prijevodu: ja sam zapravo samo uplašen i zbunjen. Dakle, nastavit ću ponavljati “ljubav i svjetlost!”
Mnogi duhovni ljudi vjeruju da je “duhovno” ponašanje sve što je potrebno da bi bili na “duhovnom” putu – ako izgovarate nježne riječi, slijedite duhovna načela i ponašate se poput Isusa, vi ste prilično prosvijetljeni.
Najviše emocionalno ranjeni ljudi imali vrlo jaku duhovnu etiku i osobnost. Duhovni ljudi često padaju u zamku koristeći svoje razumijevanje duhovnih koncepata da se osjećaju kao da su iznad emocija i dualnosti. To poražava cijelu svrhu naše duše – učenje iz emocija i dvojnosti kroz vlastito doživljeno iskustvo – ne samo kroz teoriju!
Duhovna premosnica je tendencija preranog početka bavljenja duhom, obično u nastojanju da se izbjegnu razni aspekti zemaljske stvarnosti (praktični izazovi, neriješene emocije i sjećanja). Premosnica ima mnoge simptome – blaženstvo u očima, radikalni odmak od vlastitih identifikacija, prerani oprost, neutemeljeno ponašanje, itd.
Iza svake emocije i osjećaja postoji svrha i lekcija, a preuranjeno fokusiranje na naše ponašanje prerano nas odvlači daleko od mjesta gdje nas čeka najveće učenje.
3. Koristim samouvjeravanje kako bi osjećao da sam na pravom putu
U prijevodu: Radije ću živjeti kroz prizmu sigurne priče koju sam sebi govorim nego vjerovati svojoj intuiciji.
Jeste li ikada primijetili da pretjerujete s velikim govorima i izjavama zašto je nešto ispravno (ili pogrešno) za vas, bilo da je to “blizanački plamen”, posao ili neka novogodišnja odluka? Takvo samo-uvjerenje je proces mentalne racionalizacije, a ne intuicija.
Kada to činimo, vjerojatnije je da ćemo se prevariti i ući u nešto što nije usklađeno s našim istinskim ja. To nije neka velika stvar, jer slijedeći izbor će nas na kraju naučiti da je bolje vjerovati svojoj intuiciji i osjećajima – te lekcije obično naučimo jednom kad se iluzija sruši.
Jeste li nekada uvjeravali sam sebe kako je „dobra“ određena odluka ili situacija unatoč glasu koji je govorio kako nešto nije u redu. I mnogo puta ste se prevarili! Rješenje je slijediti svoju intuiciju, umjesto da se gubimo u mislima.
Naši životi se poboljšaju samo kada riskiramo, a prvi i najteži rizik kojeg možemo poduzeti je biti iskren prema sebi.
Najbolji dio je taj što kada se prestanemo zavaravati, automatski postajemo iskreni prema drugima. Odnosi tada postaju ispunjavajući, a oni lažni otpadaju.
Intuicija se pojačava kada napravimo mjesta za nju, kada zaustavimo brbljanje racionalnog uma.
4. Volim propovijedati drugima, ali negiram svoju ranjivost
U prijevodu: Imam problema.
Mi zaista moramo sići s naših visokih konja ili bolje reći s naših “duhovnih jednoroga“. Naravno, kada propovijedamo neko vrijeme možemo izgledati pametno i veličanstveno, ali po kojoj cijeni?
Po cijeni zaustavljanja napretka. To nas sprječava da istinski rastemo i sazrijevamo iznutra prema van. To ne znači da ne možemo ponuditi vrijedne mudrosti, čak i ako se još uvijek bavimo osobnim pitanjima. No, ne smijemo nositi naše mudre uvide poput značke, samo da se odupremo rastu kada se trebamo osjećati ranjivo.
Kada se naši temelji počinju tresti, trebamo to prihvatiti. Mnogi od nas se bore kako bi ostali na udobnom prijestolju, jer tamo postoji malo radosti. Istinska radost i rast se događa kada prihvatimo činjenicu da nas naša ranjivost povezuje.
Svi smo mi ljudi i svi smo ranjivi. Zamislite kako bi topao, suosjećajan i prijateljski svijet bio da mi to ne skrivamo, ne suzbijamo i da se ne sramimo stvari koje smo učili i iskusili! U takvoj stvarnosti, svatko tko drži prodike i negira svoju ranjivost bio bi čudan.
5. Koristim duhovnu perspektivu kako bi izbjegao ljudske emocije (ovo je ključno!)
U prijevodu: Želim doći do mog odredišta brzo i bez ozljeda. Opirem se i obezvrjeđujem putovanje prema njemu.
Naravno, želimo se podsjetiti da se sve događa s razlogom kada se osjećamo povrijeđeno i slomljena srca nakon teškog prekida. Naravno, želimo se podsjetiti da je svaka duša stvorena od ljubavi kad vjerujem kako ne bih trebao osjećati ljutnju i bijes prema nekome tko me je izdao.
No, to je veliki problem u duhovnim zajednicama. Uvjerenje da ljutnja, strah i tuga nisu isto tako dio našeg duhovnog napretka kao osjećaj ljubavi i transcendencije. Stvar je u tome, mi smo zapravo krenuli prema stanju svijesti gdje možemo osjetiti ljepotu i vrijednost svakog izazova i svake duše.
No, svaku emociju koja se pojavljuje na tom putu trebalo bi vrednovati kao stepenicu, od kojih svaka sadrži vrijednu lekciju osmišljenu kako bi nas približila tom stanju.
Ljutnja je rijeka. Želi biti oslobođena u veći ocean. Želi se kretati prirodno. Kada ju potiskujemo s preranim opraštanjem drugima, blokiramo s lažnom pozitivnošću, sputavamo u ime nekog iluzornog mira, time samo remetimo naš prirodni tok. Rijeka se tada okrene prema unutra, protiv sebe, ili eksplodira prema van, protiv nevinih. Bolje da ju izrazimo dok smo je svjesni – ne na način koji je destruktivan za druge – nego na način koji je autentičan i koji vraća integritet našem biću. Ljutnja nije neprijatelj. Samo krivo usmjerena ljutnja jest. Pustite rijeku neka teče.
Istina je, ljutnja, strah i tuga mogu biti iznenađujući katalizatori za promjene i transformacije, kada ih prihvatimo. Na primjer, ljutnja je vrlo moćna energija koja vas može potaknuti da raščistite nered u svom životu, bilo da su to otrovni ljudi, situacije ili ograničavajuća uvjerenja.
Ona ne treba biti destruktivna ili osvetoljubiva; to je vatra koja bi trebala biti korištena kao gorivo za pozitivno djelovanje. Nakon što napravite odgovarajuće izmjene, više vam nije potrebna i možete se premjestiti na višu vibraciju.
Strah je također vrijedna emocija. On vam ukazuje na još jedan sloj vašeg bića koji treba ljuštenje, da bi mogli doseći veću slobodu. Tuga nas gura u naše najdublje rane odvajanja, tako da se možemo sami ponovno pronaći. Ona može uništiti naše iluzije i ponovno nas povezati s onim što je doista važno.
Zato samo naprijed i osjetite sve to! Niste sami u tome.
Pravi rad na svojoj sjeni ne ostavlja nas netaknutima; to nije neki uredan i čist proces, već prije onaj svojstveno neuredan, bitan i nepredvidivo osjetljiv poput rođenja. Bol koju donosi je ona bol od koje bježimo većinu svog života; psihoemocionalni slomovi koje katalizira su prethodnici iznimno važnim probojima; vrata koja otvara su vrata koja se pojavljuju godinu za godinom u našim snovima, čekajući naš ulazak. Pravi rad na sjeni ne samo da nas lomi, već nas slamanjem otvara.
6. Mogu cijeli dan govoriti/čitati o duhovnom rastu, ali ipak izbjegavam koristiti svoj život kao svog učitelja
To je kao da cijeli dan čitate vodič za strategiju u video igrici, a zapravo je nikada ne odigrate. Stvarna zabava i napredovanje se događa tek kada igrate!
Mnogi duhovni ljudi razumiju mehaniku osobnog i duhovnog rasta. Znamo da mi stvaramo vlastitu stvarnost, da je život doslovno odraz misli, emocija i energije koju izbacujemo pa čak i znanost to priznaje.
Ponekad vjerujemo da smo žrtva okolnosti i skliznemo u pasivni stav prema svom životu, ignorirajući smjernice i signale koji su poslani kako bi lakše krenuli naprijed. To se obično događa kad zaboravimo da je i sam naš život naša svrha i da zrcali ono što nam je potrebno da se razvijemo.
Naše živote trebamo živjeti, naše osjećaje osjetiti, a naši izazovi su tu da nas nešto nauče. Sva naša iskustva – unutarnja i vanjska su poput zadataka u video igri, dizajnirani su da nas dovedu na sljedeću razinu. Stoga – igrajmo!
Ako možemo živjeti život svjesno i autentično – razumjeti da se stvari ne događaju nama, nego za nas – mi možemo iskoristiti sve što dolazi u naše živote za našu korist. Možemo locirati sve prepreke koje nas sprječavaju da dođemo do ljepote, ljubavi, obilja, intimnosti, radosti i dobrog zdravlja.
7. Našao sam istinu! Vjerovat ću u to zauvijek i neću uzeti u obzir niti jednu drugu perspektivu
U prijevodu: Zaboravljam da sam jedinstveno, fluidno i promjenjivo biće na promjenjivom putu koji se prilagođava onome što moram naučiti u određenom trenutku.
Ono što nam je potrebno u jednoj fazi života može biti potpuno drugačije od onoga što nam je potrebno u drugoj. Ono što se čini ispravno u jednom trenutku, možda izgleda pogrešno u drugom. I postoji razlog za to. Mi smo jedinstvena i višeslojna bića.
Možda u jednom trenutku moramo naučiti suosjećanje i mekoću, a drugi put nam je potrebno naučiti kako biti čvrst i riješiti problem. Problem je kad postavimo neke ideale i prestanemo biti sinkronizirani sa svojom intuicijom.
Naši putovi i lekcije prilagođavaju se onome što je najbolje i najvažnije za našu evoluciju. Kada zaglavimo u našim mislima i usvojimo fiksni duhovni ideal, mi propuštamo stvarne signale koje nam naši osjećaji, intuicija i životna iskustva šapću.
8. Ja sam tako “duhovna” osoba, ali zaboravljam se prema drugima odnositi onako kako želim da se oni odnose prema meni
U prijevodu: Preskočio sam najosnovniji, važan korak u mom duhovnom rastu, a to je – biti izraz ljubavi.
To možda zvuči kao klišej, ali Isus je bio u pravu. Nije bitno jeste li pročitali sve knjige i savladali sve svoje duhovne sposobnosti; ako svu veličanstvenu ljubav, velikodušnost, brigu i suosjećanje držite zaključanu u malom podrumu u svom srcu … tada ste propustili cijelu točku svog duhovnog rasta.
Još uvijek djelujete iz straha i trebate ukloniti prepreku koja vas sprječava da postanete biće ljubavi, što vi zapravo jeste. Svijet vas treba!
Ako postoji jedan univerzalni zakon koji se odnosi na sve nas, to onaj koji govori da najbolje možemo napredovati na vibracijama ljubavi. Ako svi budemo postali topliji, suosjećajniji i autentične verzije sebe, kakav predivan svijet će ovo biti!
Vodimo ljude svojim primjerom i pomozimo duhovnim zajednicama da se oslobode pretvaranja tako što ćemo biti iskreni i autentični sami sa sobom i s drugima.
Iz naše ranjivosti i otvorenosti gradimo najdublje i najintimnije odnose. To je osjećaj koji trebamo osjetiti da bi rasli. Autentičnošću mi privlačimo i stvaramo stvarnost koja nam zaista odgovara.
Kao bića ljubavi mi stvaramo svijet u kojem ima više ljubavi!
ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić