Uvijek se trudimo pravilno odgajati našu djecu. Ali na ovaj ili onaj način, svi griješe. Djeca mogu oprostiti neke pogreške, neke odmah, neke s vremenom. Ali postoji vrsta pogreške koja se nikad ne oprašta. Uz tek rijetke iznimke.
U modernoj psihologiji, odnosi roditelja i djeteta smatraju se temeljnom matricom na kojoj se formiraju privrženost, samopoštovanje, emocionalna regulacija i sposobnost stvaranja bliskih odnosa.
Mnoge traume iz djetinjstva nisu rezultat izoliranih događaja; one nastaju iz ponovljenih interakcija koje formiraju stabilne unutarnje radne modele. Ti modeli nastavljaju utjecati na nečiji odrasli život, bez obzira na njihova svjesna uvjerenja.
I postoje 5 vrsta roditeljskog ponašanja čije su posljedice posebno uporne i teško ih je “oprostiti” čak i nakon desetljeća.
5 stvari koje dijete ne oprašta roditeljima
1. Kronično obezvrjeđivanje emocija
U znanstvenoj literaturi to se naziva emocionalna invalidizacija. To remeti razvoj unutarnjeg regulatornog sustava jer dijete uči potiskivati osjećaje umjesto da ih obrađuje.
Kada roditelj sustavno reagira na djetetova iskustva frazama poput “nemoj biti dramatičan”, “nije to ništa strašno”, “sam si kriv” ili izražava iritaciju zbog njihovih emocija, dijete razvija obrazac aleksitimije, teškoće u prepoznavanju vlastitih stanja i njihovom odgovarajućem izražavanju.
Istraživanja pokazuju da takva djeca češće doživljavaju tjeskobu i depresivne simptome te izbjegavaju emocionalnu intimnost kao odrasli.
Zašto se to ne oprašta? Zato što obezvređivanje nije poricanje neke radnje, već poricanje prepoznavanja djetetove psihičke stvarnosti. To narušava temeljni proces formiranja identiteta: “Moji osjećaji su važni → stoga sam i ja važan.”
2. Nedosljednost i nepredvidljivost ponašanja
Prema teoriji privrženosti J. Bowlbyja i M. Ainswortha, stabilnost roditeljskih reakcija ključni je čimbenik u formiranju sigurne privrženosti. Kada je roditelj nedosljedan – ponekad privržen, ponekad oštar; ponekad pažljiv, ponekad emocionalno nedostupan – dijete ulazi u stanje stalnog skeniranja i prilagodbe.
To dovodi do stvaranja anksiozne ili neorganizirane privrženosti, što je popraćeno: povišenom razinom kortizola, hipervigilnosti, smanjenom sposobnošću smirivanja bez vanjske podrške, strahom od odbacivanja i istovremenim strahom od intimnosti.
Ti su obrasci posebno uporni: duboko su ukorijenjeni u neuronskim krugovima regulacije stresa. Odrasli s ovakvim porijeklom skloniji su iskusiti kroničnu anksioznost, nestabilnost u vezi i potrebu za ugađanjem ili kontrolom.
Zašto se to ne oprašta? Zato što nepredvidljivost narušava osnovnu potrebu za sigurnošću. Dječja psiha ne može integrirati iskustvo kojem nedostaju obrasci. I taj rani kaos se zatim reproducira kroz cijeli emocionalni život osobe.
3. Prisiljavanje na neskladnost s vlastitom prirodom
Ovo je oblik psihološke deprivacije, kada roditelji prenose poruku: “Budi bilo tko, samo ne svoj.” Može se manifestirati kroz pritisak za postizanjem ciljeva, potiskivanje temperamenta, pokušaje promjene osobina ličnosti ili nametanje životnog scenarija.
Razvojna psihologija to promatra kao formiranje lažnog ja (termin Donalda Winnicotta) – adaptivne verzije osobnosti stvorene kako bi ispunila očekivanja značajnih odraslih osoba.
Posljedice uključuju:
- kroničnu samokritiku,
- poteškoće u odabiru profesije i partnera,
- osjećaj unutarnje praznine,
- emocionalno izgaranje,
- oštećenje sposobnosti autentifikacije.
Zašto se ovo ne oprašta? Zato što se ovdje događa temeljno kršenje autonomije. Djetetu se zapravo govori: “Tvoja autentičnost je nepoželjna.” To utječe na srž osobnosti, ne samo na razinu ponašanja.
4. Kontrola i nedostatak povjerenja
Postoji nekoliko vrsta roditeljstva. Neka su djeca uvijek stalno pod nadzorom, ne smiju izaći dalje od dvorišta. A neka i u ranijoj dobi odlaze od kuće bez nadzora. Ne postoji pravi put. Treba vidjeti kakvo dijete imate.
No djetetu treba pokloniti povjerenje, čak i ako je teško. Djeca svoje samopouzdanje crpe iz povjerenja svojih roditelja.
Ako roditelji sumnjaju i ne vjeruju, onda je djetetu teže doći do uspjeha u bilo kojem poslu. A ako roditelji vjeruju, onda sve ide lakše.
To funkcionira i s dvadeset godina, kad sin ili kći odu u drugi grad živjeti i raditi. Uvijek je potrebno povjerenje u snagu djeteta i vjera. To je vrlo važno.
Dijete neće odrasti samostalno ako ga se stalno kontrolira. U dobi od šesnaest godina, na primjer, može doći do spoznaje da nije u stanju učiniti ništa odgovorno. A roditelje je najlakše okriviti.
Jer ako su uvijek kontrolirali, nisu dopuštali da djeca budu odgovorna i neovisna, to se odrazilo i na odrasli život.
5. Uspoređivanje s drugima
Ovo je vrlo važna tema. Kako je u djetinjstvu, tako će biti i u budućnosti.
Neke ljude roditelji nisu uspoređivali s drugima. I što mislite što se dogodilo u odrasloj dobi? Samouvjerene su osobe i uspoređuju se samo sa sobom. Razumiju da svatko ima svoje uvjete i smatraju da je čudno uspoređivati se s drugima.
A ako je dijete uspoređivano, onda će u odrasloj dobi uspoređivati sebe. Odatle može proizaći depresija, nesigurnost i zavist. Samo iz činjenice da su roditelji u djetinjstvu uspoređivali!
Zapamtite, dijete trebate uspoređivati samo s njim. Potrebno je da shvati kako je svaka osoba jedinstvena i da svaka ima svoje uvjete i karakteristike.
Zašto je važno razumjeti ove procese?
Psihologija nema za cilj kriviti roditelje. Njezin je cilj objasniti mehanizme.
Prepoznavanje ove tri vrste traume pomaže:
- razumjeti zašto se isti odnosi ili emocionalni scenariji ponavljaju;
- odvojiti roditeljske poruke od vlastitog identiteta;
- restrukturirati strategije regulacije emocija;
- formirati pouzdanije unutarnje modele sigurnosti i privrženosti.
Sjećanje na traumu nije smrtna presuda. Ali zahtijeva prepoznavanje: ne može se sve “oprostiti” na emocionalnoj razini, jer dijete nije sve prepoznalo kao “uobičajenu pogrešku”.
Neke su traume ukorijenjene u strukturu osobnosti, a rad s njima zahtijeva vrijeme i brigu.
ATMA/cluber.com.ua/Pripremila: Suzana Dulčić za atma.hr
