Paradoksalno, nama se osoba na koju smo zavidni, u stvari, sviđa. Mi želimo to, a nemamo, ili se osjećamo nemoćni da to imamo. Umjesto vlastitog toksičnog tereta zavisti, koji se pokazuje bolesno zeleno u auri, uvijek možemo otvoreno komunicirati i učiti od osobe koja ima neki rezultat koji mi želimo. Kako si to učinio/la? Nauči me. To će poništiti zavist i omogućiti povezivanje sa osobom i inspiraciju.
Svi smo čuli za ljubomoru i zavist. Mnogim ljudima su takve emocije dio svakodnevnih iskustava na razne načine – netko ih osjeća, netko je drugim ljudima triger za iste.
Velika većina ljudi je iskusila takve emocije u nekom obliku. I to je svima jasno.
No ono o čemu manje ljudi misli je zašto se zaista javljaju takve emocije, koja naša iskustva i uvjerenja o sebi samima dovode do takvih stanja?
Učinak zavisti
Takve emocije lako odvedu u destrukciju i autodestrukciju. Dodatno hrane naš manjak vjere u vlastite sposobnosti i okreću fokus s našeg života na neke tuđe živote.
Ne postaje ljubomorna osoba koja je zadovoljna sobom i svojim trenutačnim životom niti postaje zavidan onaj tko vjeruje u sebe i svoje sposobnosti. Ostajanjem u takvim stanjima slijepo hranimo nesigurnosti i traume radi kojih su se takve reakcije i emocije javile.
S druge strane, netko može na vani reagirati jako pozitivno, a biti u ulozi “spasitelja” pa potiskivati strah koji mu izazivaju napredak i pozitivni ishodi u životima drugih ljudi.
Ogovaranje
U stanju zavisti, ljudi vole ogovarati. To im omogućuje da izraze takve emocije, naizgled bez posljedica. Pokušavaju umanjiti osobu na koju su zavidni, da bi uzdigli sebe na iluzoran način.
Imajmo na umu da se ogovaranjem stvaraju energetske spone preko univerzalnog polja koje nas sve spaja i upijamo one kvalitete osobe koje ogovaramo. Postajemo ono što ogovaramo. Od toga se trebamo zaštititi prestankom ogovaranja i introspekcijom.
Ogovaranje je toksično, jer pokazuje nedostatak razumijevanja i empatije za put drugog čovjeka. A nama pokazuje ovisnost o usporedbi s drugima i potvrdi drugih.
Otvaranje srca kao lijek
Paradoksalno, nama se osoba na koju smo zavidni, u stvari, sviđa. Mi želimo to, a nemamo, ili se osjećamo nemoćni da to imamo.
Umjesto vlastitog toksičnog tereta zavisti, koji se pokazuje bolesno zeleno u auri, uvijek možemo otvoreno komunicirati i učiti od osobe koja ima neki rezultat koji mi želimo.
Kako si to učinio/la? Nauči me. To će poništiti zavist i omogućiti povezivanje sa osobom i inspiraciju.
Baza zavisti je strah
Kao ljudi imamo dvije osnovne potrebe iz kojih se granaju sve ostale, a to je voljeti i biti voljen. Nedostatak toga u životu ili percepcija da toga nemamo, izaziva strah. Nemamo povezanost s drugima, u nemogućnosti smo imati zajedništvo. Osjećamo se sami sa svojim teretima.
Strah može biti i, primjerice, “vrijeme prolazi” i upitno je hoće li imati za sebe vrijeme da se posvetim nečem što zaista želim, da živi za sebe umjesto za druge.
I jedan i drugi tip reakcije od ispod krije manjak vjere u sebe. Pravo pitanje je otkud takav stav o sebi? Koja iskustva su do toga dovela? Jesam li bio kritiziran? Što mijenjati da pustimo limitacije koje sami držimo kako ne bi bili ponovno izloženi kritici, neuspjehu i sličnim iskustvima?
Rad na primarnim odnosima
U radu s klijentima, posebno kod rada na primarnim odnosima koji su nam formirali obrasce za preživljavanje u ranoj pa i prenatalnoj dobi, vidim da postoje limitacije koje imamo sami hranimo, u pravilu nesvjesno, kao mehanizam za preživjeti koji živi sam za sebe i vuče nam konce.
Primjerice, osoba sama sebi izaziva i stvara loša stanja jer je na taj način mogla dobiti pažnju roditelja u ranom djetinjstvu, kada smo potpuno ovisili o njima.
Međutim u odrasloj dobi kasnije u životu, ovaj okvir stvara problem jer osoba spušta samu sebe čim se pokuša pozitivno pokrenuti u životu, a manjak pozitivnog pokreta u vlastitom životu i život u stagnaciji može izazivati zavist prema onima koji to čine.
Zona komfora je stagnacija
Dio toga je nesvjesno držanje za zonu komfora i ne dozvoljavanje sebi da izađemo iz “okvira” s kojima smo se suživjeli i kroz koje smo sebe definirali ili dozvolili drugima da nas definiraju. Izaći iz takvih okvira nije lagano, najviše radi straha da ćemo izgubiti sebe.
No ostajanjem u njima pristajemo na odradu života u kojem se svakim danom sve više gube inspiracija i elan, a priznali mi to sebi ili ne ulazimo u stanje nalik autopilotu.
Pa kako nam onda ne bi, u stanju koje je imitacija života, izazivalo negativne reakcije kada vidimo da se netko usudio napraviti iskorak iz okvira dok mi svoje limitirajuće okvire brižno čuvamo? Problemi koji nas muče u pravilu nisu van nas samih, ali iskrenost prema sebi je prvi korak prema promjeni.
Zona komfora je stagnacija
Nekada nas stare, dotrajale perspektive drže u prošlosti, kao u zatvoru, iako osjećamo da treba nešto izbiti van i povući nas prema naprijed. Naviknuti na limite u kojima smo živjeli, koje jedino i poznajemo, ostajemo u tom zatvoru i pitamo se što nije u redu s nama i našim životima?
Zašto se nekom drugom promjene događaju, a kod nas sve ostaje na starom i moramo daleko više truda uložiti da bi se ikakva promjena dogodila? I opet, kada se dogodi ne uživamo nego se pitamo što dalje? Moranje nije prirodno, kao ni limitacije. To su obrasci koje naučimo.
No kako to promijeniti? Promjena počinje odlukom, a naše je iskustvo da se kroz duboki, energetski suptilni rad na promjenama iznutra otvaramo prema promjeni tu i sada u fizičkom. Otvaramo prostor za inspiraciju i ideje za pokret u vlastitom životu, a u takvom stanju nema prostora za zavist i ljubomoru.
Jer što su zavist i ljubomora ako ne ogledalo naših limitacija i posljedična frustracija te slike?
Saša Momić/eartharian.com
