Blagdani imaju čudnu moć.
Ne da nas promijene, nego da nas uljepšaju izvana. Kao da u to vrijeme svi oblačimo finiju verziju sebe — mirniju, pristojniju, duhovniju. Ne zato što smo se promijenili, nego zato što se to očekuje.
Sve mora djelovati skladno. Osmijesi su spremni, riječi odmjerene, odnosi privremeno zaglađeni. Ne iz istine, nego iz pristojnosti. Jer blagdani često nisu vrijeme za iskrenost, nego za dobar dojam.
Tako se Božić lako pretvori u pozornicu, a mi svjesno ili nesvjesno preuzmemo uloge. Govorimo o ljubavi dok izbjegavamo razgovore koji bole.
Govorimo o miru dok se pravi mir godinama odgađa.
Govorimo o zajedništvu, dok svatko ostaje zatvoren u vlastitoj tišini.
To se najčešće opravdava „duhovnim razlozima“. No stvarna duhovnost rijetko se vidi u savršenim slikama i uvježbanim rečenicama. Ona se prepoznaje u autentičnosti, a nje je u blagdanskom ozračju često najmanje.
S vremenom se simbolika Božića odvojila od stvarnosti. Datum, običaji, dekor — sve je složeno, prilagođeno, zapakirano.
Poruka je ostala, ali prigušena.
Umjesto susreta, ostala je navika.
Umjesto tišine, buka.
Umjesto smisla, forma.
Malo je volje pogledati iza zavjese prolaznosti koja nam se svake godine servira.
Krist, međutim, nikada nije djelovao kroz formu.
Izgubili smo hrabrost pitati se: tko je uistinu bio Isus Krist?
Razumijemo li zašto se rodio?
Krist jučer nije tražio savršene okolnosti. Rodio se u skrovitosti, izvan sustava, daleko od ceremonije.
Krist danas ne traži blagdansku verziju čovjeka, nego istinitu.
Krist sutra neće pitati kako je izgledao naš stol, nego što je bilo u srcu.
Problem nisu blagdani. Problem su maske koje nosimo.
Jer nema svetosti u pretvaranju.
Nema ljubavi u glumi.
Nema svjetla u sjaju koji skriva prazninu.
Možda bi Božić ponovno imao težinu kada bismo se barem na trenutak usudili biti stvarni. Ne savršeni. Ne uglađeni. Nego iskreni — pred sobom i pred Bogom.
Krist nije došao da bi se uklopio u tradiciju.
Došao je razotkriti istinu i donijeti život.
Zato ostaje isti:
jučer — bez maske,
danas — bez kompromisa,
zauvijek — bez potrebe za glumom.
Komercijalizacija Božića
Komercijalizacija Božića nam govori više o čovjeku i sustavu nego o samom blagdanu.
Ne govori prije svega o zloj namjeri, nego o unutarnjoj praznini koju sustav pokušava prekriti bukom.
Kad se izgubi kontakt sa smislom, ostaje potreba da se taj gubitak nadomjesti intenzitetom — više svjetla, više kupnje, više sadržaja, više “sreće na silu”.
Komercijalizacija pokazuje da je Božić prestao biti unutarnji događaj, a postao vanjski spektakl.
Ono što se nekad doživljavalo kao tišina, danas se mora proizvesti kao doživljaj.
Sustav ne zna što bi s tišinom, jer se tišina ne može prodati.
Ona nam govori i nešto dublje:
da suvremeni čovjek sve teže podnosi susret sa sobom.
Božić, ako mu se maknu dekoracije, ostavlja čovjeka samog pred pitanjima:
– gdje sam u odnosu na sebe
– jesam li u miru s drugima
– ima li moj život dublji smisao
To su teška pitanja.
Komercijalizacija služi kao anestetik.
Ne rješava ništa, ali prigušuje nelagodu.
Zato se ljubav pretvara u darove,
zajedništvo u obiteljske fotografije,
mir u glazbenu podlogu,
a nada u potrošački optimizam.
Sustav ne komercijalizira Božić zato što mrzi Krista, nego zato što ne zna što bi s porukom koja oslobađa.
Slobodna svijest je opasna.
Zadovoljan potrošač nije.
I još nešto važno:
komercijalizacija nije “tamo negdje”.
Ona djeluje samo ako postoji unutarnja praznina spremna da bude ispunjena izvana.
Zato Božić danas mnogima ne donosi radost, nego umor.
Ne mir, nego pritisak da se bude sretan.
Ne svjetlo, nego pojačani osjećaj tame.
I upravo tu leži paradoks:
što je Božić vanjski veći, to je unutarnja potreba za smislom očitija.
Komercijalizacija nam, htjeli mi to ili ne, otkriva istinu:
da čovjek ne traži stvari, nego smisao,
ne traži blještavilo, nego prisustvo,
ne traži savršen blagdan, nego stvaran susret — sa sobom, s drugima, s onim što je izvorno.
U tom smislu, komercijalizirani Božić je znak krize, ali i znak poziva.
Poziva da se vratimo unutra, tamo gdje se ništa ne prodaje —
a sve ima vrijednost.
Krist kao stanje svijesti
Slavimo Božić, slavimo rođenje Krista,
zapitajmo se u tom smislu:
Želimo li doista znati što je Isus iz Nazareta, najveći prorok među prorocima, stvarno naučavao prije 2000 godina?
Koje je istine prenio najužem krugu svojih apostola i učenika – o pravom podrijetlu svake duše, o zakonima Slobodnog Duha, Bogu, o ponovnom rođenju i novom dobu Krista Božjeg i još mnogo toga?
Krist nije došao uspostaviti novu religiju. Došao je probuditi svijest.
Došao je pokazati put povratka istinskom bitku.
Ono što danas nazivamo kršćanstvom često je sloj tradicije, tumačenja, institucija i straha. Kristova poruka, međutim, bila je jednostavna, čista i radikalno slobodna:
Kraljevstvo Božje je u vama.
To nije bila metafora, nego izravna istina o prirodi čovjeka.
Krist nije govorio iz ega, niti je pozivao na sukob. Govorio je iz stanja potpune unutarnje koherentnosti — iz jedinstva s Izvorom. Zato ga sustavi nisu razumjeli. Zato su ga se bojali. Jer svjestan čovjek ne može biti kontroliran.
Svaki put istinske transformacije prolazi kroz raspad iluzija. Kroz gubitak sigurnosti i povlačenje u nutrinu. To nije poraz, nego inicijacija.
„Umrijeti starom čovjeku“ ne znači fizičku smrt. To znači smrt iluzija o sebi, drugima i svijetu. Tek tada čovjek počinje vidjeti jasno.
Biti u svijetu, a ne biti od svijeta, znači sudjelovati bez vezanosti, djelovati bez identifikacije, živjeti bez straha. To je stanje unutarnje slobode.
Krist danas nije prijetnja čovjeku. Krist je prijetnja laži.
Ne traži sljedbenike. Budi svjedoke.
Ne nameće istinu. Omogućuje prepoznavanje božanskog porijekla čovjeka i put povratka u božanski bitak.
Božić tada prestaje biti datum i postaje stanje svijesti — trenutak povratka čovjeka sebi. Bez buke.
Bez potrebe da se išta dokazuje.
Samo tiha, svjesna prisutnost.
Unutarnji i vanjski Božić
Danas više nego ikada prije osjeća se velika potreba rehabilitacije Kristove nauke.
Rehabilitacija Kristove nauke danas nije pitanje religije, nego svijesti.
Ne radi se o obrani povijesnog lika, niti o sukobu s institucijama, nego o povratku izvornom putu oslobađanja čovjeka od iluzije i lažnog identiteta.
Kristova poruka nije nastala da bi utemeljila sustav, nego da bi razgradila svaki sustav koji čovjeka drži u strahu i nesvjesnosti. Kada se ta poruka izgubi, ostaje forma — a forma uvijek traži moć.
Institucionalizacija Krista bila je povijesni proces, ne nužno zlonamjeran, ali neizbježno ograničavajući.
Poruka savjesti postupno je pretvorena u dogmu, put u hijerarhiju, a sloboda u poslušnost.
Sustavi ne mogu živjeti od unutarnje istine, jer istina oslobađa.
Ljudi unutar tih struktura nisu neprijatelji. Većina je zarobljena obrascima koji se prenose generacijama.
Zabluda ne nastaje iz neznanja, nego iz nesvjesnosti.
Kristova nauka nije izgubljena, nego prekrivena. Nije uništena, nego zamijenjena. Kada se Krist koristi kao simbol moći ili identiteta, poruka se izokreće.
Kada se vrati kao put savjesti, ona ponovno postaje živa.
Iluzija materije ne znači poricanje svijeta, nego raskid s pogrešnim poistovjećivanjem. Materija nije problem. Vezanost jest.
Kad se svijest oslobodi tog poistovjećivanja, strah gubi vlast, a manipulacija prestaje djelovati.
Rehabilitacija Kristove nauke nije borba, nego povratak jednostavnosti:
ljubav kao zakon,
istina kao sloboda,
svijest kao put.
Bez posrednika. Bez uvjeta. Bez odgode.
To nije put za odabrane, nego za budne.
Ne nova institucija, nego savjest.
Ne novi autoritet, nego istina.
Vanjski Božić je datum, običaj i ritual. On ima svoje mjesto, svoju simboliku i svoju prolaznost. No bez unutarnjeg Božića, on ostaje forma bez sadržaja.
Unutarnji Božić nije blagdan u kalendaru, nego stanje svijesti. To je trenutak kada se u čovjeku rađa Kristova svijest — svijest istine, ljubavi, slobode i odgovornosti.
Ne kao emocija, ne kao uvjerenje, nego kao način bivanja.
Rođenje Krista tada više nije povijesni događaj koji se promatra izvana, nego unutarnji proces koji se živi iznutra.
U tišini.
U iskrenosti.
U spremnosti da se odbace maske i iluzije.
Tek kada se Krist rodi u čovjeku, vanjski Božić dobiva smisao.
Bez toga, ostaje samo blještavilo koje brzo blijedi.
Unutarnji Božić se ne slavi bukom, nego prisutnošću.
Ne darovima, nego sviješću.
Ne jednom godišnje, nego svaki put kada čovjek bira istinu umjesto straha.
I u tome leži njegova stvarna snaga —
Krist jučer, danas i zauvijek
ne kao tradicija koju čuvamo,
nego kao svijest koju živimo.
Napisao Velimir Kutleša, https://www.facebook.com/share/p/17x7oEC6Te/
