Kad se u jednom danu pogleda presjek vijesti, lako je steći dojam da svijet polako klizi prema samouništenju. Klimatski ekstremini događaji, ratovi, slom povjerenja u institucije i opća iscrpljenost ljudi izgledaju kao simptomi civilizacije koja se raspada iznutra. No iste signale moguće je čitati i drugačije: kao znak da je stara paradigma odvojenosti i natjecanja došla do svojih granica – i da se u pozadini već rađa drugačiji način razumijevanja života.
Stara paradigma, nova svijest i skriveni izbor iza globalne krize
Pitanje je li čovječanstvo na putu samouništenja više ne pripada rubu društva. U posljednjih nekoliko godina postalo je gotovo „glavno pitanje u pozadini“ – u razgovorima, u komentarima ispod vijesti, u raspravama na društvenim mrežama. Klimatska kriza, ratovi, rastuća politička napetost, tehnološki rizici i kroničan stres stvaraju dojam da se svijet približava točki pucanja.
Istodobno se osjeća da se sve odvija prebrzo da bi se do kraja razumjelo. Jedan dio javnog prostora poručuje da je sve već izgubljeno i da je kolaps neizbježan. Drugi pokušava uvjeriti da je „sve pod kontrolom“ i da će se stvari same od sebe vratiti u normalu. Između ta dva pola nalazi se prostor u kojem se postavlja dublje pitanje: odražava li ono što živimo kraj priče – ili radikalni prijelaz?
Globalna scena straha: kad vijesti stvaraju osjećaj kraja
Tko redovito prati vijesti, svakodnevno susreće sličan obrazac: prirodne katastrofe, ratna razaranja, politički skandali, prijetnje novim sukobima, ekonomske krize, upozorenja na „nepovratnu točku“ klimatskih promjena. Informacije nisu izmišljene; mnoge su zabrinjavajuće i zahtijevaju ozbiljan odgovor. No način na koji se prezentiraju rijetko nudi utemeljenost, dublje razumijevanje ili osjećaj da je moguće razviti zreliji pogled.
Nešto slično događa se i u dijelu tzv. svjesnih ili alternativnih medija. Velik naglasak stavlja se na razotkrivanje skrivenih agendi, manipulacija i struktura moći. Ukazuje se na negativnu ulogu pojedinih elita, na manjkavosti službenih narativa, na potisnute informacije. To može biti važan dio buđenja. Ali ako se sve zaustavi na prokazivanju i širenju šoka, a izostane dublja orijentacija, rezultat je često isti: pojačan strah, osjećaj bespomoćnosti i uvjerenje da je samouništenje čovječanstva gotovo neizbježan ishod.
U pozadini svega, ljudski živčani sustav neprestano prima signal: „opasnost“. Dugoročno, to stanje kroničnog alarma mijenja način razmišljanja i odlučivanja. Teže je vidjeti nijanse, teže je zadržati smisao, teže je osjetiti da postoji bilo kakav izbor osim pasivnog čekanja najgoreg.
Kriza kao ogledalo kolektivne svijesti
Ako se na globalnu situaciju gleda isključivo kroz brojke i statistiku, zaključci su često mračni. No postoji još jedna razina promatranja: razina svijesti. Duhovne tradicije, iskustva bliska smrti, duboka meditativna stanja i transpersonalna istraživanja stoljećima ponavljaju istu poruku – ono što se naziva „životom“ ne iscrpljuje se samo jednim tijelom i jednom ulogom. U pozadini postoji šira razina postojanja.
Iz te perspektive, pitanje samouništenja čovječanstva ne odnosi se samo na iščeznuće jedne civilizacije, nego i na to što se događa s načinom na koji ta civilizacija doživljava sebe. Globalna kriza tada se vidi kao intenzivno ogledalo: pokazuje gdje stara priča više ne funkcionira i gdje je svijest došla do vlastitih granica.
Umjesto da se pita samo „koliko je vremena ostalo?“, smislenije je pitati: „što ova situacija otkriva o načinu na koji čovječanstvo razumije život, moć, prirodu, odnos jednih prema drugima?“ To je pomak sa straha od kraja prema dubljem uvidu u uzroke.
Stara paradigma: odvojenost i natjecanje kao nevidljivi temelj
U korijenu mnogih suvremenih problema nalazi se jedna jednostavna, ali duboka priča: čovjek je odvojen. Odvojen od prirode, odvojen od drugih ljudi, odvojen od šire stvarnosti. Ako se život promatra kao skup izoliranih jedinica, logično je da je osnovni zaključak – svatko brine za sebe.
Iz tog osjećaja odvojenosti prirodno se rađa natjecanje. Ako je resursa malo, ako je drugi konkurencija, ako je sigurnost stalno ugrožena, onda je opravdano posegnuti za više moći, više kontrole, više profita – čak i pod cijenu tuđe štete. Ovaj obrazac nije samo psihološki, već je ugrađen u ekonomske i političke strukture.
Primjer je način na koji sustav vrednuje prirodu. Plodna zemlja, čista voda, zdrava šuma ili živi ocean često se smatraju „resursom“ koji dobiva financijsku vrijednost tek kada se iscrpi, izvuče ili preradi. Dok sve služi kao sustav podrške životu, ekonomski je gotovo nevidljivo. Takvo razmišljanje postavlja temelje za kontinuiranu eksploataciju, jer priroda nije prepoznata kao partner, nego kao skladište.
Ista logika primjenjuje se i na ljude. Čovjek se promatra kao „ljudski resurs“, kao sredstvo za stvaranje dobiti, kao potrošač čiji je zadatak održavati kotač potrošnje u pokretu. Kroz škole, radna mjesta i medije prenosi se poruka da je vrijednost vezana uz produktivnost, status i posjedovanje.
Kada se ovakva paradigma primijeni na cijeli planet, scenarij samouništenja čovječanstva više ne izgleda nevjerojatan. Sustav koji ignorira međupovezanost života dugoročno radi protiv samog života.
Fokus na „negativce“: gdje analiza postaje plitka
U mnogim raspravama kao glavni problem navode se „loši akteri“ – korumpirani političari, beskrupulozne korporacije, strukture koje povlače poteze iz sjene. Nema sumnje da postoje pojedinci i grupe koji svjesno djeluju protiv dobrobiti većine. Razotkrivanje njihovih postupaka može biti važan korak u razbijanju iluzija.
Međutim, ako se tu stane, ostaje nevidljiv dublji dio priče. Sustav koji je izgrađen na odvojenosti i natjecanju nagrađuje upravo one koji su spremni ići „najdalje“ u eksploataciji. Stvara se okruženje u kojem se određeno ponašanje isplati, bez obzira na moralnu cijenu. U tom smislu, negativci ne dolaze niotkuda; nastaju u okviru koji ih omogućuje i potiče.
Kad se sam problem svede na uklanjanje određenih ljudi s pozicija moći, često se zanemari činjenica da temeljne postavke ostaju. Mijenjaju se imena, ali način razmišljanja i struktura ostaju slični. Iluzija je vjerovati da će promjena nekoliko figura automatski promijeniti kolektivno stanje.
Dublja analiza zahtijeva da se istovremeno sagleda i dizajn sustava i razina svijesti koja taj dizajn smatra normalnim. To je pomak od pitanja „tko je kriv?“ prema pitanju „što uopće stvaramo kao civilizacija i koje pretpostavke uzimamo zdravo za gotovo?“.
Novi okvir: četiri ključne unutarnje promjene
Kako uopće razlikovati put prema samouništenju od puta prema transformaciji? Jedan od načina jest promatranje unutarnjih promjena kroz koje mnogi prolaze. Može se govoriti o četiri međusobno povezane teme koje pomažu razumjeti taj proces:
- otrežnjenje od starih priča
- svjesna znatiželja i osjećaj povezanosti
- raskid s naučenim ograničenjima
- svjesno stvaranje svakodnevice.
Ove teme nisu linearni koraci; često se odvijaju paralelno.
Otrežnjenje od starih priča događa se kada prestaje slijepo povjerenje u službene narative, autoritete i „zdravorazumske“ pretpostavke. Ljudi otkrivaju skrivene interese, propagandu, selektivno izvještavanje, ali i vlastite osobne iluzije. Sigurnost koja se pripisivala institucijama i uvjerenjima počinje se ljuljati. To može izazvati šok i ljutnju, no otvara i prostor za nova pitanja.
Svjesna znatiželja i osjećaj povezanosti pojavljuje se kada se energija makne od pukog šoka prema razmišljanju: „što zapravo stoji iza svega?“ Počinje se istraživati dizajn sustava, mehanizmi moći, kolektivna psihologija. Također, javlja se sve veći osjećaj da nitko ne živi odvojen od drugih. Postaje jasnije da se odluke jedne skupine ljudi prelijevaju na cijeli ekosustav, da su ljudi i priroda isprepleteni na tisuće načina.
Raskid s naučenim ograničenjima usmjeren je na unutarnji rad. Mnogi počinju primjećivati koliko su duboko upili poruku da „ništa ne mogu“, da je „svijet jednostavno takav“, da „ljudska priroda ne dopušta promjenu“. Kada se ta ograničenja dovedu u pitanje, otvara se prostor za razvoj vještina, empatije i sposobnosti suradnje koje se ranije smatralo nerealnima ili naivnima.
Svjesno stvaranje svakodnevice je trenutak kada nova svijest počinje mijenjati konkretne izbore. To se ne odvija u apstraktnim planovima, nego u odnosima, poslu, korištenju resursa, komunikaciji, odgoju djece. Riječ je o tome kako izgleda jedan dan kada se živi u skladu s dubljim uvidima, a ne samo s pritiscima okoline.
Ove četiri teme zajedno čine okvir koji pomaže razumjeti zašto dio čovječanstva ostaje usredotočen uglavnom na strah i optuživanje, dok drugi dio traži dublje razloge i konkretne načine promjene.
Uloga medija i narativa: što hranimo svakodnevno
Narativ je okvir kroz koji se tumači stvarnost. Mediji, društvene mreže i sadržaji koje ljudi svakodnevno prate snažno oblikuju taj okvir. Ako je većina konzumacije usmjerena na vijesti i komentare koji naglašavaju propast, izdaju i katastrofične scenarije, logično je da će se u podsvijesti učvrstiti uvjerenje kako je samouništenje čovječanstva gotovo sigurno.
Zato je važno promatrati ne samo što se čita ili gleda, nego kako je ispričano. Je li naglasak isključivo na šoku i strahu? Potiče li sadržaj znatiželju, dublje razumijevanje, osobnu odgovornost? Postoji li prostor za složenost, ili se sve svodi na crno-bijele podjele?
Kultura komentiranja također je ključna. Način na koji ljudi međusobno razgovaraju o politici, ratovima i krizi – i online i uživo – stvara polje koje ili podržava staru priču ili otvara put novoj svijesti. Površne uvrede, ismijavanje, brzo svrstavanje na „naš“ i „njihov“ tabor održavaju dinamiku sukoba. Nasuprot tome, spremnost da se čuje druga perspektiva, uz zadržavanje vlastitog integriteta, jača polje u kojem suradnja postaje realna opcija.
Što jest, a što nije u ljudskim rukama
Jedan od najtežih aspekata današnjeg vremena jest spoznaja koliko je toga izvan izravne kontrole. Odluke o ratovima, globalnim ekonomskim strategijama, bankarskim sustavima ili korištenju novih tehnologija donosi relativno mali broj ljudi. Većina promatra posljedice.
Istodobno, postoje područja u kojima je utjecaj vrlo stvaran. Način na koji se živi, troši, radi, odnosi prema drugima i prema tijelu ima konkretan učinak – i na osobnu dobrobit i na šire polje. Razlika između onoga što je moguće kontrolirati i onoga što nije, često se zanemaruje. Tada se javlja ili lažna odgovornost („moram spasiti svijet vlastitim ramenima“) ili potpuna pasivnost („ništa nema smisla“).
Zreliji pristup prihvaća obje strane: postoji razina na kojoj se ne može odlučivati umjesto vlada, korporacija ili vojnih struktura. I postoji razina na kojoj se svakodnevno gradi osobni svjetonazor, oblikuje zajednica, podupiru projekti i ideje koje nose drugačiju svijest. Upravo na toj drugoj razini rađa se mogućnost da čovječanstvo izađe iz smjera samouništenja.
Lokalni krugovi i paralelni sustavi: gdje se nova paradigma utjelovljuje
Ako se sve promatra samo kroz globalnu politiku i ekonomiju, lako je zaključiti da je sve preveliko da bi se promijenilo. No mnoge promjene kroz povijest nisu počele na vrhu, nego u malim zajednicama koje su počele živjeti drukčije.
Lokalne mreže podrške, susjedske inicijative, projekti solidarnosti, zajednički vrtovi, zadruge, novi modeli obrazovanja – sve to stvara iskustvo da je suradnja moguća. Takvi primjeri nisu savršeni, ali pokazuju da čovjek nije osuđen živjeti samo u logici natjecanja i straha.
Paralelno s tim, razvijaju se i tzv. paralelni sustavi – alternative dominantnim strukturama. To mogu biti lokalne valute, etička poduzeća, zajedničke platforme za razmjenu, novi modeli doprinosa i raspodjele. U početku djeluju sitno, ali dugoročno stvaraju iskustvo da su postojeći sustavi samo jedna od verzija organizacije života, ne jedina moguća.
Kada se te lokalne i paralelne strukture promatraju zajedno, postaje jasno da nova paradigma ne dolazi samo kroz teoriju, nego kroz praksu. U tom smislu, čovječanstvo nije osuđeno na samouništenje; osuđeno je na posljedice ako ništa ne mijenja, ali uvijek postoji prostor za drukčiji izbor.
Unutarnje stanje: temelj iz kojeg se donose odluke
Sve dosad opisano ima ograničen domet ako se zanemari unutarnje stanje iz kojeg ljudi djeluju. Kroničan stres, stalna napetost i osjećaj da „nikad nije sigurno“ stvaraju filter kroz koji se tumači svaka vijest. U tom stanju lako je povjerovati da je samouništenje čovječanstva jedini realan kraj priče.
Zato je važno njegovati prakse koje vraćaju tijelo u stanje veće smirenosti. To mogu biti vrlo jednostavne stvari: svjestan dah, boravak u prirodi, iskrena prisutnost u razgovoru, vrijeme bez ekrana, jednostavni rituali koji vraćaju osjećaj utemeljenosti. Kada živčani sustav više nije stalno u modu preživljavanja, lakše je vidjeti širu sliku i donijeti odluke koje nisu vođene panikom.
U tom stanju svijesti pitanje „što sve ide po zlu?“ prirodno se nadopunjuje pitanjem „koji korak danas ima smisla?“ Ne radi se o pozitivnom razmišljanju pod svaku cijenu, već o tome iz kojeg energetskog stanja se gradi sutrašnji dan.
Izlazak iz uloge žrtve: odgovornost bez krivnje
Osjećaj žrtve prirodna je reakcija na svijet u kojem veliki procesi nadilaze individualnu moć. Međutim, ako se ta uloga učvrsti, oduzima mogućnost za ikakav smisleni pomak. Tada se sve promatra kao niz prijetnji, a svaki pokušaj djelovanja unaprijed se doživljava kao besmislen.
Ono što se naziva „nova svijest“ ne gleda na čovjeka kao na nekoga tko mora sam nositi cijeli svijet, ali ni kao na nekoga tko nema nikakav utjecaj. Umjesto krivnje, naglasak se stavlja na odgovornost: što se podržava svakim izborom, što se jača svakom mišlju, riječju i djelom? Koju priču o čovjeku i svijetu se prenosi drugima?
Na toj razini pitanje samouništenja čovječanstva više nije apstraktno. Odgovor počinje u načinu na koji se živi sada: koliko se stvarnosti gleda kroz prizmu odvojenosti i natjecanja, a koliko kroz prizmu povezanosti, poštovanja i suradnje.
Između samouništenja i transformacije
Kada se hladno promotri ono što se trenutno događa na planetu – klimatske promjene, naoružanje, ratovi, degradacija tla, iscrpljenost ljudi – scenarij samouništenja čovječanstva djeluje kao realna mogućnost. Nema smisla to uljepšavati.
Istodobno, postoji i drugi proces, tiši ali prisutan. Sve je više ljudi koji se bude iz starih priča, postavljaju dublja pitanja, ulaze u unutarnji rad, stvaraju drugačije zajednice i projekte, ulažu svjesno u mirniji, suradnički način života. Ta struja još nema prevlast, ali je stvarna.
Pitanje „je li čovječanstvo na putu samouništenja?“ zato nema jednostavan, gotov odgovor. Umjesto toga, otvara se drugo pitanje: koju priču će kolektivno nastaviti hraniti – priču odvojenosti i straha ili priču odgovornosti i povezanosti?
Obje postoje istovremeno. Smjer u kojem će prevagnuti ovisi o tome koliko će ljudi prijeći put od razotkrivanja iluzija do svjesnog, usklađenog djelovanja.
U tom izboru ne krije se jamstvo, ali se krije realna šansa da se globalna kriza pretvori iz uvoda u samouništenje u snažan impuls za jednu od najdubljih transformacija koje je čovječanstvo ikad vidjelo.
ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
