Često bismo najradije postali nešto poput kiborga: biće koje ne osjeća. Bez rizika od povrede, razočaranja, gubitka. Ali s tim bi nestalo i puno lijepih stvari. Bez osjećaja zalazak sunca ne bi dirao, hrana ne bi imala punoća, smijeh prijatelja ne bi ugrijao, mačka u krilu ne bi donosila meko olakšanje. Sve to pripada istom teritoriju – teritoriju osjećaja. Blokirati bol znači zadirati u cijeli taj prostor.
U vremenu u kojem sve mora biti brzo – rezultati, odgovori, promjene – i s osjećajima pokušavamo napraviti isto. Ljudi često dolaze psihologu s vrlo jasnim zahtjevom: “Molim vas, maknite mi bol. Da mogu normalno funkcionirati. Da mogu raditi, brinuti za obitelj, spavati, jesti.” Kao da je emocija kvar koji treba što prije popraviti da bi se moglo nastaviti dalje, po starom.
U pozadini toga često stoji ideja da je “dobar život” onaj u kojem nas ništa posebno ne boli, ne dotiče, ne uznemirava. Želja je jasna: živjeti bez tjeskobe, bez misli koje ne prestaju, bez grča u prsima.
Ali emocionalna bol pripada istom sustavu kao i radost, uzbuđenje, ljubav, zahvalnost. Sve su to osjećaji. A osjećaji nisu kvar, nego jezik psihe.
Kao što je fizička bol signal da je negdje narušen integritet tijela, emocionalna bol je signal da je negdje narušen integritet duše, srca, odnosa, slike o sebi ili svijetu. Tamo gdje postoji rana – boli. Tamo gdje je nešto puklo, raspalo se ili ostalo prazno – boli. Normalno je da boli, upravo zato što je naš unutarnji sustav živ.
Često bismo najradije postali nešto poput kiborga: biće koje ne osjeća. Bez rizika od povrede, razočaranja, gubitka. Ali s tim bi nestalo i puno lijepih stvari. Bez osjećaja zalazak sunca ne bi dirao, hrana ne bi imala punoća, smijeh prijatelja ne bi ugrijao, mačka u krilu ne bi donosila meko olakšanje.
Sve to pripada istom teritoriju – teritoriju osjećaja. Blokirati bol znači zadirati u cijeli taj prostor.
Kada se porežemo, rana ne zacijeli zato što smo stavili flaster i “zaboravili” na nju. Flaster samo štiti, a iscjeljivanje obavi sam organizam. Potrebno je vrijeme da se pokrenu svi njegovi prirodni mehanizmi – zgrušavanje krvi, stvaranje novog tkiva, obnova. To ne možemo ubrzati čistom voljom ni nervozom. Tijelo radi svojim tempom.
Psiha funkcionira vrlo slično. Emocionalna bol ne odlazi zato što odlučimo da “više nećemo misliti na to” ili zato što se zatrpamo poslom, društvenim mrežama, alkoholom ili stalnim stimulansima. Dublji dio nas ipak pamti.
Ako si ne damo prostor da prođemo kroz ono što se dogodilo, bol se ne smanjuje, samo se povlači u pozadinu – kamo kasnije često izlazi kroz tjeskobu, kronični umor, iznenadne ispade bijesa ili emocionalnu otupjelost.
Važan dio emocionalnog zdravlja je dopustiti psihi da prođe kroz svoj prirodan proces obrade. To znači ne nasilno zaustavljati osjećaje, ali ni forsirati “brzo rješenje” – kao da se prema duši odnosimo kao prema računalu koje treba resetirati. Potrebno je vrijeme za oporavak, jednako stvarno kao i kod fizičke bolesti.
Gubitak boli. Prekid veze boli. Loša vijest boli. Neodgovorena poruka boli. Oštra riječ boli. Osjećaj da nismo voljeni boli. Biti ignoriran boli. Ljubomora boli. Sve su to situacije u kojima se psiha ponaša kao tijelo koje je primilo udarac. Pitanje nije smijemo li osjećati bol, nego hoćemo li si to dopustiti.
“Proživjeti bol” ne znači ući u ulogu žrtve niti ostati zarobljeni u patnji godinama. Znači priznati sebi što se doista događa iznutra. Reći: “Da, ljubomoran sam.” “Da, užasno me strah da ću tu osobu izgubiti.” “Da, boli me što me nije izabrao.”
Dati sebi pravo da plačete, da budete ljuti, da u sebi izgovorite sve ono što inače gutate. Pisati pisma koja ne morate poslati, gledati fotografije, prolaziti kroz sjećanja – ali svjesno, uz jasnu namjeru da zapravo budete prisutni uz svoju bol.
Takav svjestan boravak u boli nije mazohizam. To je način da psiha dobije priliku aktivirati svoje prirodne obrambene i iscjeljujuće mehanizme. Kada joj se ne miješamo stalnim bježanjem od osjećaja, ona počne polako mijenjati intenzitet. Prvo se bol javlja snažno, zatim ulazimo u fazu umora, apatije, obamrlosti.
Nakon toga lagano dolazi jasnije razumijevanje onoga što se dogodilo. Vidimo situaciju s više strane, prepoznajemo svoje obrasce i granice. Na kraju se pojavi prihvaćanje pa želja da nastavimo dalje.
Zanimljivo je da upravo to obično želimo na samom početku: “da što prije krenem dalje, da me više ne boli”. Ali koliko god to željeli, preskakanje procesa nas vraća na početak. Rana počne pulsirati čim popusti anestetik.
Kod emocionalne boli “anestetik” može biti sve ono čime se odvraćamo od sebe: pretjeran rad, stalno skrolanje, površni odnosi, alkohol, hrana, čak i pretjerano “pozitivno razmišljanje” koje ne priznaje da smo sada ranjivi, ljuti, povrijeđeni. Takve strategije možda kratko olakšaju, ali ne liječe. Liječenje počinje onoga trenutka kada kažemo sebi istinu o tome što osjećamo i spremni smo ostati uz sebe dok kroz to prolazimo.
Emocionalna bol je dio procesa osobnog i duhovnog rasta, koliko god nam se to u težim trenucima činilo nepravednim. Kada si dopustimo da je proživimo, umjesto da je stalno guramo na dno, iz nje postupno nastaju jasnije granice, dublja mudrost i veća osjetljivost za ono što nam doista treba. Tek tada bol uistinu polako prestaje, jer je rana u nama doista počela zacjeljivati.
ATMA/cluber.com.ua/Pripremila: Suzana Dulčić
