Ništa u ljudskom iskustvu nije kao odanost psa. Većinu nas je bar jednom u životu izdao netko kome smo u potpunosti vjerovali, u vezama za koje smo vjerovali da su trajne. Izdaja ostavlja ožiljke koje nikada u potpunosti ne izblijede i nauče nas na bolan način da se suzdržavamo, da ne dajemo sve od sebe. Da volimo oprezno. A onda vidimo psa kako nas čeka svakoga dana s jednakom odanošću. Čak i u dane kada kasnimo pa i onda kada zaboravimo, oni su tu, strpljivo čekaju čak i kada nema ni najmanjeg znaka da ćete se vratiti. Takva vjera je u današnjem svijetu vrlo rijetka.
Što ako vaš pas nije ovdje slučajno?
Što ako je baš taj pas morao pronaći upravo vas, odnosno vi upravo njega? Upravo taj koji spava pored vaših nogu, koji vas čuva i uvijek nekako zna kad nešto nije u redu, čak i prije vas.
Drevna mudrost kaže da je povezanost između čovjeka i psa drugačija od bilo čega što postoji na ovom svijetu. Kada i vi ovo uvidite, više nikada nećete promatrati svog psa na isti način kao prije.
U starom Egiptu, bog Anubis, čuvar mrtvih, imao je glavu šakala. Psi nisu hodali samo cestama starog Egipta već su stajali i na prolazu između života i smrti. S povjerenjem im je dodijeljena uloga onih koji vode duše nakon napuštanja fizičkog tijela – ne anđelima ili svećenicima već psima. Već su tada ljudi razumjeli da ova bića u sebi imaju nešto sveto. Nešto zbog čega im se može povjeriti najvažnije putovanje koja duša ima.
U indijanskoj tradiciji psi su bili duhovni vodiči koji su štitili plemena ne samo od fizičke opasnosti već i od zlih duhova jer se vjerovalo da oni mogu osjetiti ono što ljudi ne mogu vidjeti i čuti svojim osjetilima. U keltskoj mitologiji psi su pratitelji iscjelitelja jer se vjerovalo da u svom dodiru imaju moć obnavljanja.
Postavlja se pitanje – zašto bi kulture koje se nikad nisu susrele, razdvojene oceanima, kontinentima i jezikom, došle do istog zaključka – da su psi više od životinja? Da stoje između ljudskog svijeta i nečega puno dubljeg? To nije slučajnost već istina koja je dospjela u svaki kutak svijeta.
Na hrvatskom jeziku to nije slučaj, ali zanimljivo je da je na engleskom riječ „dog” (pas) obrnuta od „god” (bog). Oni koji žive s psom, kada stvarno obrate pažnju, doista otkrivaju da je pas upravo sve ono što smatramo da Bog jest. Bezuvjetna ljubav, opraštanje bez ispričavanja, odanost koja ne ovisi o vašoj vrijednosti, potpuna vjernost koja nikada ne odlazi.
Pas vam se jednako veseli kada se vratite nakon sat vremena i nakon 8 sati. Možete izgubiti živce, i nakon sat vremena, oni ponovno leže s glavom u vašem krilu kao da se ništa nije desilo. Ne zamjeraju vam, ne kažnjavaju vas, ne uskraćuju vam svoju ljubav. Samo opraštaju i vole. Kad bi ljudska ljubav bila takva, smatrali bismo je izuzetnom. O takvoj se ljubavi pišu pjesme, za njom se traga cijeloga života… a ona je tu pored vas, u tijelu vašeg psića.
Zaštitnici od negativnih energija
Jeste li kad došli kući s posla nakon posebno teškog dana i prije nego što biste ikome išta rekli, vaš pas je bio tu, pored vas? Već se privio uz vas i čini ono što osjeća da treba učiniti – ne micati se od vas dok se ne uvjeri da se počinjete osjećati bolje. Oni to nisu naučili, nitko ih nije dresirao, to dolazi iz mjesta koje je puno dublje od treninga. To je instinkt.
Poznato je da psi mogu osjetiti rak u čovjeku prije nego ga liječnici otkriju jer mogu osjetiti promjenu koju ni jedan uređaj još nije otkrio. Postoje psi koji su probudili članove i svoje obitelji prije nego što se požar proširio na cijelu kuću. Također mogu osjetiti napadaj i smjestiti se pored svog čovjeka tako da se ne ozlijedi pri padu, iako ih nitko tome nije učio. Oni su jednostavno tako usklađeni sa svojim čovjekom da je to gotovo nemoguće objasniti.
U budizmu psi se smatraju zaštitnicima od negativnih duhovnih energija, a u ranom kršćanstvu bili su simboli vjernosti i predane pažnje. Čak i u kulturama i tradicijama koje se gotovo ni u čemu ne slažu, oko jednoga su se složili – da psi vide, čuju i osjećaju stvari prije nego mi. Štite nas često od onoga što mi ni ne znamo da nam prijeti.
Jeste li kad vidjeli psa kako gleda u prazan prostor i reži ili odbija ući u neki prostor koji vama izgleda potpuno normalno? Reagira na neku osobu za koju tek kasnije ustanovite da je imala loše namjere?
Osim što nas štite, psi su naši učitelji, samo ako ih pažljivo promatramo i potrudimo se shvatiti ih. Mnogi ljudi čitaju knjige o samopomoći, idu na razne tečajeve meditacije u želji da nauče kako biti prisutni u sadašnjem trenutku. Kako da prestanu dovlačiti sjećanja iz prošlosti u sadašnjost i bojati se budućnosti, kako da jednostavno budu sada i ovdje. A vaš pas to čini potpuno prirodno.
Ne misli o onome što je bilo prošli tjedan i ne brine o tome što bi se moglo dogoditi sutra. Uživa u ovoj šetnji sada, u mirisu koji je tog trena nanjušio, u suncu koje ga je obasjalo dok leži na podu. U osobi koja se nalazi ispred njega i koja je, ako se njega pita, njegov cijeli svijet.
Nije mala stvar svjedočiti tome svakoga dana. Vaš pas je učitelj koji živi u vašem domu i svaki dan u svakom trenutku vam pokazuje kako da živite u sadašnjosti.
Neki duhovni učitelji vjeruju da duše biraju svoje živote prije nego što se utjelove na Zemlji i da o odnosima koji su nam najbitniji, koji nas najviše oblikuju, iscijele nešto za što nismo ni znali da je bilo slomljeno, odlučujemo također prije nego što smo se rodili. Ugovori duša. Odabrani susreti.
Možda je vaš pas upravo jedan od njih.
Možda je ta životinja koja je ušla u život upravo u tom trenutku, povezala se s vama baš na taj način, ostala uz vas kroz sve vaše najteže trenutke i najveća veselja… znala da upravo vi trebate ono što vam ona može dati. Jer doista, može li to sve biti slučajnost’
Pas u azilu kojeg nitko nije želio, sve dok jedna određena osoba nije kročila tamo, ugledala njegove oči i rekla – želim baš ovog. Štene koje je ignoriralo sve ljude u prostoriji, prišlo samo jednoj osobi i s njom se povezalo.
Mostovi koji povezuju izolirana ljudska bića
Osim za svog čovjeka, psi su dar i za sve ljude oko sebe.
Kad pas uđe u prostoriju punu ljudi, ograde padaju, ljudi počnu razgovarati, smiješe se, svi ga žele dodirnuti. Ljudi koji dugo nisu razgovarali, odjednom počnu. Ponekad pas koji uđe u sobu u sekundi razbije oklope i granice koje su ljudi godinama međusobno gradili… udaljenosti koje održavaju jer se bliskost čini previše riskantnom. Psi ne znaju za te štitove i oklope, oni jednostavno prođu kroz njih.
Nepoznati ljudi koji se sretnu u šetnji sa svojim psima spontano počnu razgovarati o svim mogućim temama, što sigurno ne bi učinili da su se sreli bez pasa. A često postanu i prijatelji. Psi su mostovi između izoliranih ljudskih bića koja stoje jedno do drugoga. I to nije mala stvar. Gotovo svaka duhovna tradicija kaže da je ta udaljenost čovjeka od čovjeka, od sebe samoga, od Boga – izvor svake patnje.
A pored vas je biće koje samim svojim postojanjem briše tu udaljenost – svojom životnom radošću, otvorenošću, jednostavnošću, pristupačnošću – u svijetu koji je zaboravio kako biti takav.
A tek odanost. Ništa u ljudskom iskustvu nije kao odanost psa. Većinu nas je bar jednom u životu izdao netko kome smo u potpunosti vjerovali, u vezama za koje smo vjerovali da su trajne.
Izdaja ostavlja ožiljke koje nikada u potpunosti ne izblijede i nauče nas na bolan način da se suzdržavamo, da ne dajemo sve od sebe. Da volimo oprezno. A onda vidimo psa kako nas čeka svakoga dana s jednakom odanošću. Čak i u dane kada kasnimo pa i onda kada zaboravimo, oni su tu, strpljivo čekaju čak i kada nema ni najmanjeg znaka da ćete se vratiti.
Takva vjera je u današnjem svijetu vrlo rijetka.
Odanost koja je jača od smrti
Postoji priča koju većina ljubitelja pasa zna, o psu Hachiko, japanskoj akiti koja je čekala na stanici vlaka Shibuya svakoga dana svoga vlasnika koji je umro. Čekala je 9 godina, svakoga dana na istom mjestu, gdje je i uginula. Njen spomenik još uvijek stoji tamo. Ljudi ostavljaju cvijeće, plaču kada je vide čak iako nikada nisu imali psa. Jer nešto u toj priči dotiče onaj dio ljudskog srca koji prepoznaje – tako izgleda vjernost kada nije uvjetovana.
Ako imate psa u svom životu, vi živite s tom razinom odanosti upravo sada – ne u povijesnoj knjizi niti u spomeniku, već u svom domu. Ona vas slijedi iz sobe u sobu. Čeka vas, odabire iznova i iznova, bez uvjeta i bez pitanja.
Ne uzimajte to olako.
Nije svatko na ovome svijetu dobio takvu priliku.
A gubitak…
Svatko tko je volio psa i izgubio ga, zna da je to tišina koju je teško podnijeti. Da taj gubitak može biti tužniji od gubitka ljudskih bića i da je težak onoliko koliko teži ljubav. A ljubav je bila stvarna, potpuna.
Mnogi ljudi vjeruju da sve ono što im je pas dao nadilazi njihov odlazak, da na poseban način oni ostaju s njima zauvijek. Jer su ih svojim prisustvom u njihovim životima promijenili zauvijek. Naučili su ih kako brže opraštati. Kako više voljeti. Kako biti u tišini, bez riječi i biti prisutni u trenutku.
Oni nas promijene i tu promijenjenu verziju sebe nosimo dalje.
Postavite si pitanje, ako imate psa. Zbog čega je baš taj pas došao u vaš život? Da vas zaštiti, da iscijeli nešto u vama što je jako dugo bilo slomljeno, da vas nauči što je to bezuvjetna ljubav, da vrijedite i nekome ste nezamjenjivi? Ili zbog nekog drugog razloga
Ako je pas ikada dotaknuo vaš život na način koji se teško može opisati riječima, vi ćete znati odgovor na to pitanje.
Pripremila: Snježana Krčmar
Tesla valovi Snježana
www.zlatna-svjetlost.comhttps://www.facebook.com/profile.php?id=100064835555399
ALH tehnike samorazvoja
https://www.facebook.com/profile.php?id=100063633382777
https://www.facebook.com/groups/1079886436059246
