“Bog dopušta iskušenje ili da bi te probao ili da bi sazrele tvoje duhovne snage. Stoga, primi iskušenje mirno i podnesi ga spokojno. Ako je u nemogućnosti da te iznutra zavede, đavo te počinje mučiti izvana – preko ljudi koji su mu se predali. Stoga budi spreman za ovo stradanje i očekuj neprijatnosti kao goste. Vrlo je važno uvidjeti tko izaziva buru i sve mirno podnositi: neprijateljstvo protiv određenih ljudi pretvara se u neprijateljstvo protiv zla, koje iza njih stoji i na to neprijateljstvo potiče. Snaga kojom podnosiš iskušenja je mjera tvoje unutrašnje zrelosti.”
Sveti Nil Sorski je bio ruski monah koji je živio u 15. stoljeću. Bio je vođa pokreta bezposjednika koji su se protivili crkvenom zemljoposjedu u srednjovjekovnoj Rusiji, zagovarajući monaško siromaštvo. Smatra se jednim od otaca ruske crkve i osnivač je skitskog monaškog života u Rusiji.
Učenja Nila Sorskog razlikuju se od standardnog ruskog pravoslavlja. U svom poučavanju razvijao je mistične i asketske ideje tražeći od vjernika da se usredotoče na unutarnji svijet i osobno iskustvo vjere kao na sredstvo za postizanje jedinstva s Bogom.
U književnoj baštini Nila Sorskog veliko mjesto zauzimaju pitanja psihologije ljudskih strasti, u čijem se proučavanju oslanjao na tradicije asketizma. Po njemu, poimanje vjere moguće je samo kao rezultat potpune odvojenosti, tišine, skromnosti, osobnog iskustva božanske objave i moralnog samousavršavanja.
Nil je predložio da redovnici sami odluče tko i koliko može izdržati “post, trud i molitve”, preferirajući unutarnje duhovno molitveno raspoloženje nad izvanjskim ritualima. Redovništvo, smatrao je, ne bi trebalo biti tjelesno, nego duhovno.
Samostani i redovnici trebali bi postati, prema Sorskom, “centri duhovnog prosvjetljenja i utjehe”, gdje ne bi smjelo biti skupih posuda, “zlatnih ili srebrnih” jer kao što je napisao: “Ono što želite darovati crkvi, bolje je dati siromašnima. Nije redovnik taj koji bi trebao primati milostinju, nego je on treba davati”.
Evo kako je Veliki starac Sorski razmišljao o podnošenju uvreda i o iskušenjima na životnom putu.
“Ako je u nemogućnosti da te iznutra zavede, đavo te počinje mučiti izvana – preko ljudi koji su mu se predali. Stoga budi spreman za ovo stradanje i očekuj neprijatnosti kao goste. Čas ti se približavaju pohvale, čas ukori, klevete i teškoće svake vrste.
Vrlo je važno uvidjeti tko izaziva buru i sve mirno podnositi: neprijateljstvo protiv određenih ljudi pretvara se u neprijateljstvo protiv zla koje iza njih stoji i na to neprijateljstvo potiče.
Naiđu li stvari koje te žaloste i ljute, obrati se Bogu i ne dozvoli zlu da ti priđe. Ne uspiješ li u tome, onda bar šuti dok se ne savladaš. Tada govori mirno i ljubazno s drugima.
Ne čini im nikakve zamjerke i ne podsjećaj ih na učinjenu ti nepravdu. Moli se samo Bogu da se loši utisci u srcu izglade što je moguće prije. Tako ćeš biti čist pred Bogom, koji čovjeka vodi, korak po korak, preko nevolja koje pročišćavaju. Teško je da bez nevolja pobijediti svoje samoopravdavanje.
Snaga kojom podnosiš iskušenja je mjera tvoje unutrašnje zrelosti. Preko nje lako možeš znati na kojoj stepenici zrelosti stojiš. Ako onome koji te je uvrijedio ne opraštaš cijelog svog života, budi siguran da unutrašnji put uopće nisi ni počeo.
Ako si bio uvrijeđen pa si uvredu tek poslije godinu dana uspio zaboraviti, znači da stojiš na najnižoj stepenici unutrašnjeg truda. Ukoliko dalje budeš napredovao u duhovnom trudu, utoliko ćeš brže moći opraštati nanesene ti uvrede: poslije jednog mjeseca, jednog tjedna ili jednog dana.
A kako se u takvim slučajevima ponaša onaj tko je Bogom prosvijećen?
On gleda strijelu uvrede koja leti prema njemu i pokriva se imenom Božjim kao oklopom.
Uvreda se odbija od njega i ne ostavlja ni najmanju ogrebotinu. Ako si dotle stigao, možeš smatrati da si napredovao u duhovnom životu.
Međutim, nikad ne gubi najvažnije iz vida: Bog dopušta iskušenje ili da bi te probao, ili da bi sazrele tvoje duhovne snage. Stoga, primi iskušenje mirno i podnesi ga spokojno, bez mržnje prema onima koji su te uvrijedili. Sjećaj se da metal dolazi u topionicu da bi se odvojio od šljake. Tako se i ti pretapaš da bi dospio do više čistoće.
Podnesi sve čuvajući unutrašnji mir i ljubav Božju, prizivajući Gospodina u pomoć kako bi onoga koji te iskušava udaljio od sebe.”
Daleko od svjetske vreve prošao je život ovog “velikog starca”. Napola je zaboravljen u Ruskoj crkvi, nema točnih podataka o njegovoj kanonizaciji. U međuvremenu, ostavio je veliki trag u povijesti ruskog monaštva i ruskih starješina, koji su se hranili plodovima njegovog „vrta duše. Samo je Nilu Sorskom ruski pravoslavni narod dao ime “velikog starca”.
Težeći kontemplativnoj ekstazi, često je ponavljao: “Ovdje na zemlji samo smo privremeni gosti. Ovaj životni put je kratak. Dim je ovaj život! Dim, para, pepeo, prah, pojavljuje se i ubrzo nestaje. No, Bog me voli i nosi me u svom naručju, u mom je srcu, tu me vidi. Borba s grijehom u ovom svijetu može biti duga i teška, ali ne treba padati u malodušnost, u očaj. Milost je Božja s nama, mi smo pod njezinim okriljem. S poniznošću se treba toga sjećati, svugdje i uvijek.”
ATMA
