Unutar tzv. duhovnosti vrlo često nailazimo na isti problem, što nam samo ukazuje na činjenicu da je i tzv. duhovnost koja se danas propagira i ‘živi’, zapravo ništa drugo nego predstava koju postavljamo unutar našeg intelekta. Oni koji se plaše suočavanja s istinskom ‘duhovnošću’ imaju tendenciju da radije ostaju zatočeni unutar intelektualnog reda. Dok oni koji uistinu žele umrijeti prije smrti, odlaze u nepoznato i bacaju sebe u kaotični proces istinske transformacije. Zbog toga je rečeno da očima vidimo samo vrh sante leda i da nikada ne smijemo donositi procjenu na temelju onoga što naše oči vide, jer stvarnost je daleko dublja.
Da bi uistinu razumjeli, mi najprije moramo razviti sposobnost viđenja, a prije toga potrebno je integrirati znanje o razlici između viđenja i gledanja. Mi gledamo našim očima, vidimo svojim srcem, a razumijemo svojim bićem. To je zbog toga što imamo tri osnovna tijela; fizičko, emocionalno i duhovno. Kako bi uistinu razumjeli ono što gledamo i vidimo, ta tri tijela moraju međusobno prebivati u koherenciji.
Gledanje je prva faza razumijevanja koja nam omogućuje fizičko promatranje, a koje se zatim pretvara u emocionalni utisak. Cijeli proces možemo sagledati kroz jedno jednostavno pitanje koje glasi; ‘Kada gledaš planinu u daljini, koja je fizički negdje daleko, ali tvoj osjećaj planine se događa unutar tebe, možeš li mi reći gdje je ta planina, unutar ili izvan tebe? Da bi dali pravi odgovor na ovo pitanje, potrebno je imati razumijevanje do kojeg se dolazi kroz prakticiranje istinskog promatranja. Oči dakle gledaju, srce vidi, a biće (duša) razumije.
Problem strogo intelektualnog društva u kakvom živimo očituje se u tome što se promatranje zaustavlja na gledanju i intelektualnoj analizi onoga što oči gledaju. Mi smo naučeni da intelektualnu analizu smatramo razumijevanjem, što je potpuno pogrešno. Naše djelovanje koje proizlazi iz intelektualne analize, ako ga dobro promotrimo, ukazuje nam na to da djelujemo iz nerazumijevanja. To je lako uočljivo u strukturi društvenih vrijednosti koje smo uspostavili upravo iz tog površnog aspekta bivanja.
Kada idemo dublje, to jest kada ono što gledamo očima, vidimo svojim srcem, i razumijemo svojim dubljim bićem, svaka osuda i mogućnost krivog djelovanja su eliminirani. To je zbog toga što nas istinsko razumijevanje oslobađa nametnutih intelektualnih obrazaca koji su implementirani unutar naše percepcije. Tada mi vidimo uzrok svemu što gledamo i vidimo, te stoga istinski razumijemo to što promatramo, i ne dozvoljavamo da to što promatramo ima utjecaj na ono što mi uistinu jesmo.
Nečije djelovanje može povrijediti našu osobnost, međutim naša osoba nije primarna stvarnost našega bića koje u suštini uvijek ostaje netaknuto. Zbog toga je potrebno učiti kako da živimo svoje biće, umjesto da ostajemo zaključani unutar naših osobnosti koje su vezane za sve ono što ih sačinjava. Naša preobrazba iz osobe u biće očituje se kroz neizbježne transformativne faze koje nas vode do transcendencije, a koje djeluju u skladu s univerzalnim principima, na kojima počiva sveukupna kreacija.
Po tom univerzalnom zakonu, kaos je neizbježan tranzicijski proces koji se događa kao posljedica energetskog ili frekvencijskog preslagivanja unutar postojeće strukture koja mijenja svoj oblik ili formu. Zbog toga je svaka istinska transformacija osobnosti kaotična, nelagodna i emocionalno bolna. Jer dok se sve to događa mi zapravo umiremo i iznova se rađamo. Svako umiranje i novo rađanje je bolno iz razloga jer dolazi do kidanja emocionalnih vezanosti i gubitka onoga što nam je poznato, a u čemu smo dugo vremena pronalazili svoju ‘sigurnost’.
Svi mi se nalazimo u tom procesu, međutim nismo svi u istoj fazi toga procesa. Ono što predstavlja problem jest naša uvjetovanost da sve to gledamo isključivo kroz intelektualnu percepciju, te tako stvaramo jedan neprirodan sustav vrijednosti unutar kojega nečemu dajemo manju ili višu vrijednost.
Mi tako imamo tendenciju da kažemo kako završni čin nekog procesa ima veću vrijednost od njegovog početka. No ono što zaboravljamo jest to da bez početka taj proces uopće ne bi niti postojao. To znači da doktorat na fakultetu ima istu vrijednost kao i prvi razred osnovne škole, jer jedno bez drugog ne može biti ostvareno.
Unutar tzv. duhovnosti vrlo često nailazimo na isti problem, što nam samo ukazuje na činjenicu da je i tzv. duhovnost koja se danas propagira i ‘živi’, zapravo ništa drugo nego predstava koju postavljamo unutar našeg intelekta. To možemo sagledati kroz sljedeći primjer.
Zamislite da promatrate dvije osobe koje se po svojoj vidljivoj strukturi uvelike razlikuju. Prva osoba je vrlo dobro intelektualno posložena, ona jako dobro upravlja svojom materijalnom stvarnošću i čini se kako je mentalno vrlo jaka. Na prvi dojam ta osoba djeluje dobro uzemljena i uspješna u obavljanju zadataka unutar strukture ovoga društva i kao takva ona je cijenjena iz razloga jer po sustavu društvenog vrednovanja ona jako dobro kotira.
Druga osoba je po mnogočemu suprotnost prvoj osobi, ona je raspršena i teško se ostvaruje unutar strukture ovoga društva. Po njenoj vidljivoj strukturi, ta osoba je ‘neuspješna’ i kaotična, te gdje god dođe ona sa sobom donosi svoj kaos. Na prvi dojam ta osoba djeluje neuzemljena i neuspješna u obavljanju zadataka unutar strukture ovoga društva i kao takva ona je manje vrednovana iz razloga što po sustavu društvenog vrednovanja ona jako loše kotira.
No na onoj dubljoj i ‘nevidljivoj’ razini promatranja, te uloge se često mijenjaju (ne nužno, ali često). To se očituje u kvaliteti reakcije u onim trenutcima kada se te osobe nađu u pravim životnim izazovima. Tada naime do izražaja dolaze one dublje kvalitete, kao što je sposobnost nevezanosti, prihvaćanja i oprosta, a koje ukazuju na onu dublju inteligenciju – duhovnu. Sada se postavlja pitanje; koja osoba je zapravo bliža svojoj suštini!?
Ono što je istina jest to da su obadvije osobe još uvijek u procesu transformacije, ali na drugim razinama na kojima uče drugačije lekcije. Kada napravimo odmak i pokušamo promatrati s razumijevanjem, možemo vidjeti kako je svatko upravo tamo gdje treba biti. Međutim naša nemogućnost da napravimo taj odmak dovodi do nerazumijevanja, a samim time i do sukoba iz kojih proizlaze sva bezumlja kojima svjedočimo; društvene i klasne podjele, diskriminacija, ignoriranje, iskorištavanje, ratovi i tako dalje…
Oči i intelekt koji gledaju bez da uistinu vide, zatvaraju naša srca, te zbog toga mi ne razumijemo jedni druge i zbog toga se konstantno sukobljavamo. Međutim i to je neizbježan dio procesa unutar onoga što možemo nazvati ‘duhovnim sazrijevanjem’, jer upravo to predstavlja kaos koji prethodi redu. Sve to jest posljedica djelovanja zakona i principa na kojima počiva stvarnost u kojoj se nalazimo.
Razlike među nama su dakle nužne, jer kroz njih mi postajemo cjeloviti, a prvi korak u tom procesu jest prihvaćanje onoga što je suprotno onome što na razini intelekta želimo. Mi dakle pomažemo jedni drugima da pročistimo svoje želje i da nadiđemo svoju uvjetovanost, jer ukoliko ne bi bilo tih razlika mi ne bismo znali što je potrebno integrirati, a što otpustiti.
Međutim jedna činjenica je lako vidljiva, a to je da oni koji se plaše suočavanja s istinskom ‘duhovnošću’ imaju tendenciju da radije ostaju zatočeni unutar intelektualnog reda. Dok oni koji uistinu žele umrijeti prije smrti, odlaze u nepoznato i bacaju sebe u kaotični proces istinske transformacije. Zbog toga je rečeno da očima vidimo samo vrh sante leda i da nikada ne smijemo donositi procjenu na temelju onoga što naše oči vide, jer stvarnost je daleko dublja.
Mi međutim najčešće činimo upravo tu grešku, te na taj način oduzimamo sebi mogućnost istinskog učenja iz razloga jer prebrzo prosuđujemo, osuđujemo i odbacujemo na temelju površnog promatranja. Upravo zbog toga je Krist bio odbačen od velike većine svojih suvremenika, jer Njegovo djelovanje je bilo kaotično, van svih društvenih vrijednosti toga doba. Čovjek se nažalost boji onoga što mu je nepoznato i kao takav on zaustavlja svoj osobni proces transformacije.
Da bi naučili nešto novo, mi sebi jednostavno moramo dopustiti da zakoračimo u nesigurnost nepoznatog, jer novo znanje pronalazimo jedino u onome što još uvijek ne poznajemo. Proces upoznavanja nepoznatog implicira period kaosa koji postepeno, kako se navikavamo na nove okolnosti, uspostavlja novi red u nama. Dakle, ako uistinu želimo rasti mi moramo napustiti red kojeg smo izgradili unutar onoga što nam je poznato i prepustiti se kaosu koji nije ništa drugo do neizbježan proces usklađivanja s novim okolnostima.
Gledati, vidjeti, razumjeti i dopustiti sebi da se uvijek iznova gubimo i pronalazimo… to je istinska duhovnost. Ostajanje u poznatom je mlakost koja nam oduzima istinsku iskustvenu transformaciju, koju zatim zamjenjujemo intelektualnim falsifikatom.
Anđelko Katinić/drvoživota.com
