Ljubav nije preživljavanje. Ona je život sam. Bez uvjeta. Ljubav je stanje bivanja svakog ljudskog bića, dok odnos prema drugom ljudskom biću predstavlja tek refleksiju tog unutarnjeg stanja. Prema tome, ako je naše prirodno, unutarnje stanje bivanja ljubav, tada će i njegov odraz prema van, u odnosu prema drugome, biti ljubav. Ako mi sami nismo ljubav, tada je neće biti ni u odrazu našeg odnosa s drugima.
„Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!“ – Matej 22,39
Možemo li doista voljeti bilo koga drugoga ako prije svega ne volimo sami sebe? Možemo li drugom biću izraziti ljubav ako to i sami nismo, ako unutar sebe ne „vidimo“ ljubav? Možemo li uopće drugome dati nešto što sami nismo niti smo ikada osjećali kao dio sebe? I možemo li od drugoga primiti nešto što ni sami nismo sposobni vidjeti, prepoznati, cijeniti?
Mnogi ljudi misle (a misliti je funkcija uma koji je, za razliku od duše, ograničenog dosega viđenja i (s)poznavanja) da vole drugo ljudsko biće. A zapravo… vole ono što predstavlja ispunjenje njihove potrebe od strane tog drugog ljudskog bića u tom određenom trenutku ili razdoblju života. O kakvim god da je potrebama riječ, bit je u tome da je ta druga osoba objekt „ljubavi“ sve dok ih ispunjava i time hrani unutarnju prazninu, nedovoljnost, nedostatnost one prve osobe. I obrnuto. No, je li ta simbioza, koja je u svojoj biti nastala zbog zadovoljenja temeljne potrebe svih živih bića za preživljavanjem, ljubav?
Ljubav nije preživljavanje. Ona je život sam. Bez uvjeta. Ljubav je stanje bivanja svakog ljudskog bića, dok odnos prema drugom ljudskom biću predstavlja tek refleksiju tog unutarnjeg stanja. Prema tome, ako je naše prirodno, unutarnje stanje bivanja ljubav, tada će i njegov odraz prema van, u odnosu prema drugome, biti ljubav. Ako mi sami nismo ljubav, tada je neće biti ni u odrazu našeg odnosa s drugima.
Pa zašto onda, ako je to tako jednostavno, svjedočimo tolikim odnosima (svih vrsta i relacija) u kojima ima svega, samo ne ljubavi? Zato što je većina ljudi odrasla u programima i uvjerenjima da ljubav moraju zaslužiti, da se za nju moraju boriti i da za nju moraju moliti. Da nisu dovoljno dobri i vrijedni. Da takvi kakvi jesu nisu dostatni za ljubav, nego da trebaju (još) nešto da bi… bili voljeni.
Kada djeca koja su rođena i odgajana u takvim pogrešnim uvjerenjima postanu odrasli ljudi (odrasli fizički i mentalno, no ne i emocionalno), ona i nadalje u svojim međuljudskim odnosima nastavljaju djelovati po tim programima gradeći odnose u kojima traže i dobivaju od drugih ljudi ono na što su i sami naučeni – zadovoljenje potreba=preživljavanje. A ono ljubav nije.
No, najbolnija od svega je spoznaja da neku svoju potrebu, za koju su vjerovali da im je trebala biti zadovoljena iz odnosa s drugom osobom, ne mogu zadovoljiti. Kako je u osnovi svake čovjekove potrebe težnja za samoizražavanjem, nemogućnost da se neka njegova potreba zadovolji kroz interakciju s drugim ljudskim bićem takvog čovjeka dovodi u stanje anksioznosti. Anksioznost, depresija, poremećaji ličnosti i razne vrste psihoza danas su gotovo uobičajena stanja bivanja velikog broja ljudi. A sve zbog odrastanja u programima s iskrivljenom slikom o tome što ljubav jest.
Taj emocionalni program unutar čovjeka nije jednostavno promijeniti (jer čovjek ipak nije kutija televizora). Ali je moguće. Jer ipak, čovjek je i biće volje. Kroz samospoznaju i kontinuirani rad na sebi (koji, jednom kada započne, nikada ne prestaje) čovjek je u mogućnosti da izmijeni te stare pogrešne programe i uvjerenja i otkrije da je ljubav esencija njegovog bića.
Kada osvijesti da je on sam ljubav, takav kakav jest, bez uvjeta i potreba za bilo kakvim vanjskim potvrdama… tek tada čovjek ima kapacitet za voljeti drugoga. Zato je ljubav prema sebi – prva ljubav.
„Ako me ne nađeš u sebi, nikada me nećeš naći. Jer bio sam s tobom od svog početka.“ – Mevlana Dželaludin Rumi
Martina Setnik
