Kao ljudi, mi smo začeti u odnosu i povezanosti. Mi smo zadojeni sigurnošću i toplinom povezanosti od trenutka kada nas majka drži na svojim grudima. Ne shvaćajući razliku između majke i sebe, mi smo u tom stanju jednote (eng.oneness) zapravo najbliži onome tko i što zapravo jesmo. Tako smo blizu jednoti da se ni ne zamaramo pitanjem: “Tko sam?” jer za to nema potrebe. Ali to ne traje dugo. Počinjemo se gledati odvojeno od svake stvari oko nas u fizičkoj dimenziji. I tada doživljavamo gubitak milosti. Milost koju gubimo je taj duboki, organski osjećaj povezanosti. I sada po prvi put osjećamo samoću.
Usamljenost je nešto što svi ljudi doživljavaju; samo je pitanje u kojoj mjeri.
Postoji tip usamljenosti koji se može otkloniti tako da jednostavno budemo sa ljudima, ali postoji i tip usamljenosti na koju to ne djeluje. Ovaj drugi oblik usamljenosti, koji je prisutan čak i kada smo u prostoriji punoj ljudi, uzrok je naše istinske i teške patnje. Ovakva usamljenost je izvorni osjećaj izolacije. Za taj oblik usamljenosti trebamo pronaći rješenje.
Anatomija istinske usamljenosti sastoji se od tri različita dijela:
Prva je razdvajanje.
Drugi je sramota.
Treći je strah.
RAZDVAJANJE je srce svake usamljenosti
Sve ostalo tu usamljenost samo još više jača i potiče.
Iako je priča separacije počela daleko prije našeg fizičkog utjelovljenja, odjeljivanje je prepoznavanje sebe nasuprot drugih, a to je zapravo rođenje ega. To je stanje fragmentacije.
Ova fragmentacija se ne odvija samo izvana u odnosu na sebe i druge stvari oko nas. Ona se također odvija unutar nas.
Fragmentacija koja se događa unutar svakog pojedinca, a koja stvara unutarnju razjedinjenost, uzrokuje naše odvajanje od dijelova sebe, gdje se ti dijelovi osjećaju izopćeni, odbačeni, odbijeni, nepriznati i izolirani.
Zbog toga što te dijelove sebe ipak ne možemo stvarno ukloniti, mi osjećamo snažnu usamljenost, izolaciju i odbacivanje koje ti isti dijelovi osjećaju unutar nas.
Widget not in any sidebars
Drugi dio usamljenosti je SRAMOTA
Većina ljudi misli da je sram isključivo mentalni i emocionalni odgovor na samo-umanjivajuća iskustva, uvjerenja i misli. Istina je da je sramota mnogo iskonskija od toga i mnogo više iscrpljujuća jer je sram zapravo mehanizam fragmentacije.
Da biste razumjeli sramotu, zamislite morsku vlasulju. Ako je dotaknemo prstom, ona će odmah reagirati, tako što će se zatvoriti. Ova će se reakcija desiti na instinktivnom nivou, morska vlasulja neće morati razmišljati o tome. To je organska biološka afektivna reakcija.
Sram je zapravo primitivna reakcija kodirana u naš organizam, poput naših mehaničkih reakcija na borbu ili bijeg u određenim situacijama.
A zanimljivo – tako je i u ljubavi.
Kada doživimo sramotu, mi se zapravo odmakujemo sami od sebe.
Ali to ne možemo učiniti u stvarnosti.
Sve što možemo učiniti je da izazovemo svoju svjesnost da se odvoji.
Kad osjetimo emociju srama, mi se povlačimo od ljudi i postajemo nedostupni.
Ovo činimo ili putem izbjegavanja ili tako što smo potpuno neautentični, tako da ljudi u stvari imaju interakciju samo sa našom fasadom.
U oba slučaja to rezultira našom ekstremnom usamljenošću.
Treći dio usamljenosti je STRAH
Strah je temelj odvajanja, gdje mi guramo nekoga ili nešto od sebe.
Strah je naše najusamljenije iskustvo na planeti.
Što smo više u strahu, to smo više sami.
Strahovi o odnosima ili o drugim ljudima odvajaju nas od ljudi i čine nas usamljenima prilikom kontakta sa njima.
U odnosima imamo četiri primarna straha:
- Napuštanje
- Odbijanje ili Neodobravanje
- Biti zarobljen u boli
- Gubitak sebe, zaglavljenost ( eng.enmeshment )
Nemoguće se bojati nepoznatog.
Što znači da nas strah, zbog kojeg smo usamljeni, zapravo zadržava u prijašnjoj traumatičnoj situaciji kroz koju smo već prošli.
Tako da nikada nije riječ o nepoznatom.
Radi se samo o tome što to mi projiciramo u ‘nepoznato’.
Za uklanjanje straha stoga je najvažnije prebroditi iskustva iz prošlosti i premostiti uvjerenja osnovana na strahu a koja smo naslijedili od drugih.
Ključno je znati da je nemoguće gurati strah od sebe – kako bi se ‘povezali’.
Widget not in any sidebars
To samo pojačava strah pa tako i našu samoću, jer nas potiče da mu se suprotstavimo i da se tako odvojimo od našeg straha, a strah je narazdvojivi dio nas.
Povezanost se može promatrati kao spona sa nečime, osjećaj veze ili spajanja između sebe i neke stvari. U stanju jedinstva, ja ne mogu biti povezana više nego odvojena, jer ja sam sve i sve je ja.
Drugim riječima, u stanju jedinstva, nema ni potrebe za povezivanjem.
Ali budući da mi svijet oko sebe doživljavamo kroz našu individualnu perspektivu, važno je da kreiramo povezanost prije nego što se vratimo stanju u kojem osjećamo da smo jedno sa svime.
Kada se radi o istinskoj povezanosti s drugom osobom, ta je veza svjesno odabrana, tražena i željena od obe osobe koje odlučuju biti povezane.
Povezanost može postojati na bilo kojoj razini našeg bića.
Mi možemo biti povezani, mentalno, emocionalno, energetski ili fizički.
Kada se odvojimo, mi prekidamo vezu koju imamo sa drugom osobom na toj razini na kojoj se isključujemo, a možda i na svim razinama.
Budući da je istinska povezanost veza sa osobom koja je svjesno odabrana, a ne od nas prisiljena na taj odnos, važno je da se fokusiramo na odluku stvaranja i održavanja tog odnosa.
Naša individualna sreća ovisi o našoj sposobnosti da budemo povezani.
Opstanak ljudske vrste ovisi o našoj sposobnosti da budemo povezani.
Trenutno je usamljenost epidemija. Epidemija sa razornim implikacijama.
Bol i patnja našeg ljudskog stanja je da hodamo ovom zemljom zajedno sa milijardama ljudi, a svatko se od nas osjeća sam.
Zbog traume vlastite odvojenosti, osjećamo se odvojeni od svega što vidimo kao “drugo”.
Dovoljno je već da nam odvajanje uzrokuje bol. Ali nažalost na tome ne završava. Ta bol prožima cijelu planetu.
Ako ste zaista povezani sa nečime, ne možete mu nanijeti boli bez da je nanesete sebi.
Kada percipiramo da smo razdvojeni, mi tada više ne osjećamo talase jedinstva koje je naša temeljna istina.
Mi tada više ne osjećamo utjecaj stvari na nas, kao ni naš utjecaj na te stvari pa tako možemo nekome ili nečemu nanijeti bol a da je ne osjećamo u sebi.
Koncept po kojem je odvajanje opasno i bolno može se činiti teoretskim i apstraktnim sve dok ne shvatimo da je upravo to razlog zbog kojeg su mnoge zemlje godinama bile potpuno odvojene.
Crnci su bili odvojeni od svojih obitelji, prodati kao robovi, spaljivani, tučeni i vješani.
Odvajanje je 1940-ih razlog stvaranja Auschwitza i ostalih logora smrti, kako bi zatvorili, odvojili i uništili Židove i druge demografske skupine koje su se suprotstavljale nacističkom režimu.
Odvajanje je isto tako uzrokovalo da SAD baci nuklearnu bombu na Hirošimu 1945. godine.
Zbog odvajanja je isto tako od 1979. godine PolPotov režim eliminirao 21% ukupne populacije Kambodže.
A danas je odvajanje azlog zbog kojeg netko može godinama vježbati vezivanje bombe na sebe kako bi ona eksplodirala zajedno sa njime, u napadu sa ciljem stvaranja terora i razaranja nekoga za koga je ta osoba odlučila da mu je neprijatelj.
Svaki zločin ikada počinjen, nastao je zbog toga, što je osoba koja ga je počinila, percipirala da je odvojena od osobe kojoj je počinila taj zločin.
I tako se može reći da percepcija odvojenosti nije samo najveća bol koju osjećamo u životu, već je ona ujedno i najopasnija stvar na našoj planeti.
Vrijeme je da zaustavimo usamljenost unutar naše ljudske rase.
I da unutar sebe započnemo sa isjeljenjem usamljenosti.
AUTOR: Teal Swan (Kipar na nebu, Sjene prije svitanja, Proces Kompletiranja)
Sa engleskog jezika prevela i prilagodila Angelica Horvatić
O ANGELICI:
Angelica Horvatić (www.angelicahorvatic.com) je praktičarka Iscjeljivanja Trauma, praktičarka Procesa Kompletiranja, Rada sa Sjenom, Iscjeljenja Unutrašnjeg Djeteta, hipnoterapeutica i coacherica. Rođena i odrasla u Hrvatskoj, u posljednjih 18 godina Angelica je mnogo putovala i živjela u mnogobrojnim zemljama na nekoliko kontinenata, gjde je imala prilike raditi sa tisućama ljudi iz cijeloga svijeta.
Pošto su gotovo sva prva iskustva u njenom životu bila vrlo traumatična, Angelica je, kroz svoju “borbu za život”, rano shvatila da nije svim dušama data takva brzina, snaga i radost za ŽIVOT i da je njoj to upravo dato u tolikoj mjeri da bi mogla pomoći drugima.
Sa studija prava ona se baca na učenje engleskog, pa zatim na nutricionizam, fitness u Londonu, a onda na poslovni i korporativni coaching, da bi u Dubaju došla i do NLP metode i hipnoze koje su je potpuno oduševile.
U Berlinu početkom svibnja 2016. svjetski poznata američka spiritualna učiteljica, spisateljica i pokretačica Procesa Kompletiranja – Teal Swan – osobno je odabrala i obučila Angelicu za svoju prvu ambasadoricu i praktičarku iscijeljenja trauma za Balkan i Bliski Istok kako bi na tim domaćim prostorima, ona mogla “pomoći ljudima da razbiju stare paradigme i da se – ‘oslobode’ ”.
Gladna za dubljim znanjem o ljudskim interakcijama i našim bolnim obrascima, za svim zasto i kako pitanjima, kako bismo se mogli iscijeliti, Angelica je dekadama prikupljala mnostvo informacija, studije i prakse, istovremeno prolazeci kroz intenzivnu terapiju kognitivnog ponašanja (CBT) sa svojim kliničkim psihologom i terapeutom.
Njena MISIJA je pomoći ljudima da se ‘podignu’ i pokrenu u smjeru kojim žele ići u životu, osjećajući se manje osamljeni, izolirani i sami, a vise u Obilju, Voljeni, Mirni, Sretni, Zdravi, Iscjeljeni i Duboko Povezani sa sobom i ljudima oko sebe, gradeći jake, zdrave i dugotrajne odnose.
“Osvoji svoju planinu” je njen moto – Budite, Posjedujte i Napravite SVE ono što želite u životu!
Angelica dolazi u Osijek sa vikend radionicom ‘Dopusti svom unutarnjem djetetu da te vodi’ 20.10.-21.10:
http://angelicahorvatic.com/events/dopusti-svom-unutarnjem-djetetu-da-te-vodi-radionica-u-osijeku/
